Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-1445/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Đ., OIB …, N. G., zastupan po opunomoćenicima – odvjetnicima iz ZOU I. G. i D. S., N. G., protiv tuženika O. banka d.d., OIB: …, S., zastupan po opunomoćeniku B. T., odvjetniku u O., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda Požegi poslovni broj P-170/2022-7 od 15. veljače 2024., u sjednici vijeća dana 21. svibnja 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda Požegi poslovni broj P-170/2022-7 od 15. veljače 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke utvrđuje se ništetnom odredba članka 5.3. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja V. Đ. iz N. G., OIB …, kao korisnika kredita i H. S. banke d.d. kao kreditora kao pravnog prednika tuženika O. banka d.d., S., OIB …, broj ugovora 13833/06 koji je ugovor sklopljen 14. veljače 2006., a kojom je odredbom ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita. Pod toč. II nalaže se tuženiku O. banka d.d., S., OIB … da tužitelju V. Đ. iz N. G., OIB … isplati iznos od 145,69 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom dok se pod toč. III izreke nalaže tuženiku O. banka d.d., S., OIB … da tužitelju V. Đ. iz N. G., OIB …, naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 1.000,00 eura, sa z. z. kamatom počev od 15. veljače 2024. pa do isplate.
2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.
3. Žalba nije osnovana.
4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.
5. Pravilno u pobijanoj odluci sud prvog stupnja utvrđuje kako su stranke zaključile ugovor o kreditu kojim se tužitelj obvezao na plaćanje naknade za obradu zahtjeva koja je naplaćena pa je sporno je li predmetna odredba ugovora ništetna i da li je potraživanje tužitelja u zastari.
6. Pravilno sud u takvoj situaciji primjenjuje tada važeći Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: br. 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03), koji u čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok u st. 2. čl. 81. ZZP03 određuje kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U čl. pak 59. al. 3. ZZP03 propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, a čl. 87. st. 1. ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, no ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe jer čl. 84. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
7. U obzir stoga dolazi i primjena čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
8. Stoga sud pravilno utvrđuje kako predmetna odredba ugovora o ulaznoj naknadi ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora", pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti jer pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom "glavni predmet ugovora" treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud EU utvrđuje u predmetima C-224/19 i C-259/19 da se točan doseg pojmova "glavni predmet" i "cijena" u smislu odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošače" pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle, bitne činidbe ugovora, "glavni predmet ugovora" su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju, za razliku od ugovornih odredbi sporednog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a ista može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
9. Stoga i ovaj sud u svemu prihvaća razloge koje je u pravcu utvrđenja ništetnosti ove odredbe ugovora iznio sud prvog sutpnja, jer ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te je ista naplaćena u istom iznosu na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, nepoštena ugovorna odredba, a temeljem odredbe članka 87. st. 1. ZZP ništetna iako je jasno napisana u smislu članka 85. ZZP, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade te ne postoji dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale, jer se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora sastavljenoj od strane tuženika kao banke koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Dakle, pravilno sud zaključuje kako je tuženik iskoristio svoj položaj ''jače'' strane postupajući suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. tuženik na koncu doista i jest kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji troškovi se "pokrivaju" tom naknadom ali je predmetna odredba ugovorena razmjerno iznosu samog kredita što ukazuje nedvojbeno da nisu uključeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Prema članku 295. ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Tuženik koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.
10. Temeljem članka 323. ZOO po pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja, konačno-tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem iste odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana kada je tužitelju naplaćen isti iznos naknade, prema čl. 1115. ZOO.
11. Konačno, pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako niti istaknuti prigovor zastare nije osnovan, budući da je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora, a u smislu zaključaka na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.
12. Pravilna je i odluka suda prvog stupnja u pogledu utvrđene vrijednosti predmeta spora jer sud utvrđuje kako je tužba podnesena radi utvrđenja ništetnosti i isplate (kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva), jer doista u ovoj situaciji u smislu čl. 35. i 40. ZPP deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu ili nenovčanu činidbu, pa se njegova vrijednost ne uzima u obzir, već samo vrijednost zahtjeva na činidbu, te je stoga žalba tužitelja neosnovana.
13. Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo podnesene žalbe protiv presude odbiti i njima pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.
U Zagrebu, 21. svibnja 2024.
Predsjednica vijeća:
Darija Horvat, v.r.
