Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-471/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz R., OIB: …, kojega zastupa punomoćnica J. M., odvjetnica u R., protiv tuženice Republike Hrvatske, za Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, radi diskriminacije, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-1141/23-17 od 29. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-1141/23-17 od 29. ožujka 2024. u dijelu pod točkom III. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-1141/23- 17 od 29. ožujka 2024. u dijelu pod točkama I., II. i V. izreke i sudi:

a) Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja I. B. iz R., u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužena Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: …, propustila tijekom 2011. i 2012. organizirati polaganje ispita za viša zvanja, odnosno propisati program stručnog osposobljavanja za ispite, način polaganja ispita te ispitne rokove za pojedina zvanja, a što je bila dužna učiniti sukladno Uredbi o uvjetima za stjecanje policijskog zvanja, oznakama policijskog zvanja, funkcionalnim oznakama radnih mjesta, promaknuća i napredovanju kroz policijska zvanja (" Narodne novine "129/11), čime je onemogućila tužitelja I. B. iz R., OIB: …, u stjecanju višeg zvanja te je time onemogućila tužiteljevo napredovanje u službi, čime je povrijedila tužiteljevo pravo na jednako postupanje.

II. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova, OIB: …, da u odnosu na tužitelja I. B. iz R., OIB: …, postupi sukladno čl. 14. Uredbe o uvjetima za stjecanje policijskih zvanja, oznakama policijskih zvanja, funkcionalnim oznakama radnih mjesta, promaknuću i napredovanju kroz policijska zvanja (" Narodne novine "129/11) u roku od 15 dana".

b) Svaka stranka snosi svoj trošak

I

III. Odbija se zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom:

-utvrđeno je da je tuženica propustila tijekom 2011. i 2012. organizirati polaganje ispita za viša zvanja, odnosno propisati program stručnog osposobljavanja za ispite, način polaganja ispita te ispitne rokove za pojedina zvanja, što je bila dužna učiniti sukladno Uredbi o uvjetima za stjecanje policijskog zvanja, oznakama policijskog zvanja, funkcionalnim oznakama radnih mjesta, promaknuća i napredovanju kroz policijska zvanja (Nar. nov. broj 129/11 ki), čime je onemogućila tužitelja u stjecanju višeg zvanja te je time onemogućila tužiteljevo napredovanje u službi, čime je povrijedila tužiteljevo pravo na jednako postupanje (točka I. izreke),

-naloženo je tuženici da u odnosu na tužitelja postupi sukladno čl. 14. Uredbe o uvjetima za stjecanje policijskih zvanja, oznakama policijskih zvanja, funkcionalnim oznakama radnih mjesta, promaknuću i napredovanju kroz policijska zvanja (točka II. izreke),

-naloženo je tuženici platit tužitelju 6.964,42 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka III. izreke),

-odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamatama na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenim bruto iznosima iz točke

III. izreke (točka IV. izreke) i

-naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.207.36 eur-a sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske odluke do isplate (točka V. izreke).

2. Prvostupanjsku presudu, u dijelu pod točkama I. do III. i točkom V. izreke, žalbom pobija tuženica pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom Nar. nov. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka postupku (

Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da joj sukladno tome prizna troškove parničnog postupka, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Sud prvoga stupnja je, pozivom na čl. 5. st. 4. (Nar. nov. 149/09., 61/11., 82/12., dalje: ZR), čl. 1. st. 1., čl. 2. st. 1. te čl. 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Nar. nov. broj 85/08, 112/12, dalje: ZSD, točka 35. izreke) i čl. 14. Uredbe o uvjetima za stjecanje policijskog zvanja, oznakama policijskih zvanja, funkcionalnim oznakama radnih mjesta, promaknuća i napredovanju kroz policijska zvanja od 14. studenoga 2011. (Nar. nov. 129/11, dalje: Uredba/11, sve točka 36. izreke) prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu o kojem je odlučen kao pod točkama I. i II. izreke pobijane presude.

4. a U bitnome obrazlaže da iz provedenih dokaza proizlazi da je diskriminatornim postupanjem na strani tuženice u odnosu na tužitelja tužitelj onemogućen u stjecanju višeg zvanja i to jer:

-da se do stupanja na snagu Uredbe/11 (točka 28 obrazloženja) raspored na radna mjesta vršio neovisno o osobnom zvanju, a od stupanja na snagu te Uredbe da je, pored određenog stupnja obrazovanja, uveden i novi uvjet, uvjet odgovarajućeg zvanja (čl. 1. st. 3. Uredbe/11) te

-da je u takvoj situaciji, tužena bila dužna omogućiti tužitelju polaganje ispita za više zvanje, što nije učinila, što da su iskazima potvrdili i svjedoci G. G., N. M., T. D. i Ž. K. (točke 28.1. do 28.4. obrazloženja),

-uz što da je u vrijeme kada je raspisan interni oglas za popunjavanje rukovodećih radnih mjesta (7. kolovoza 2012.), među kojima je bilo i radno mjesto na kojem je radio tužitelj, bilo i izvanrednih promaknuća (iskaz svjedoka Ž. K., P. G., T. K., točke 29. do 29.3. obrazloženja) pa

-da je tužitelj bio izvanredno promaknut da bi tada imao uvjete da se javi na oglas za popunjavanje njegova radnog mjesta, koje se sukladno čl. 62. Zakona o policiji (Nar. nov broj 34/11 i 130/12, dalje: ZP/11) smatralo slobodnim,

-a da tužitelj niti je izvanredno promaknu niti mu je omogućeno stručno osposobljavanje i polaganje ispita za više zvanje u 2011. i 2012. jer da tuženica za te godina nije propisala program stručnog osposobljavanja za ispite, način polaganja ispita te ispitne rokove za pojedina zvanja (točke 26. do 28.4. i točka 34. obrazloženja).

5. Navodima žalbe, u odnosu na točku I. izreke pobijane presude, tuženica opisuje put napredovanja tužitelja u službi počevši od kada je primljen u službu (18. siječnja 1999.) iz kojeg da proizlazi da je tužitelj samo jednom podnio prijavu za polaganje ispita za više policijsko zvanje i to tijekom vježbeničkog staž, a da nije bilo prepreke da to učini i kasnije do donošenja Uredbe/11 Navodi i da u situaciji da tužitelj nije propustio prijaviti i položiti ispit za više policijsko zvanje temeljem Uredbe iz 2001. da bi bio preveden u zvanje policijski savjetnik. Ne spori da od stupanja na snagu Zakona o policiji (Nar. nov. broj 34/11., 130/12., dalje: ZP/11) do donošenja Programa polaganja ispita za policijska zvanja u Ministarstvu unutarnjih poslova, odnosno do 1. siječnja 2013., nije bilo moguće polagati ispiti za više zvanje, ali ističe da se to odnosilo ne samo na tužitelja, već na sve zaposlene jednako pa da se ne može govoriti o diskriminaciji tužitelja. Isto tako napominje da odluku o izvanrednim i iznimnim promaknućima donosi ministar unutarnjih poslova na prijedlog glavnog ravnatelja policije pod uvjetima koji su propisani Uredbama iz 1995., 2001. i 2011. te se na taj način promaknuće može omogućiti pojedinim službenicima, a ne svima te smatra da se stoga niti ta činjenica (promaknuća manjeg broja službenika na taj način u više zvanje) ne može smatrati diskriminatornom u odnosu na tužitelja.

6. Iz navedenog u žalbi time proizlazi da odlučne činjenice, iako se žalitelj poziva i na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP-a, zapravo nisu sporne. Naime, u žalbenoj fazi nije sporno, što sud prvoga stupnja pravilno utvrđuje i navodi:

-da je tužitelj zaposlenik MUP-a Republike Hrvatske, Policijske uprave p.g., R. i da trenutno radi na radnom mjestu policijskog službenika za obradu organiziranog kriminaliteta u Službi organiziranog kriminaliteta Policijske uprave p.g.,

-a da je do 21. siječnja 2013. radio na radnom mjestu načelnika Odjela gospodarskog kriminaliteta u Policijskoj upravi p.g.,

-da u vrijeme kada je tužitelj bio raspoređen na rad na radno mjesto načelnika Odjela gospodarskog kriminaliteta u Policijskoj upravi p.g. nije od njega traženo neko posebno zvanje mimo onog koje je imao u tom trenutku,

– da je 2011. na snagu stupio ZP/11 koji je u čl. 126. st. 1. propisao da policijski službenici Ministarstva, zatečeni u službi na dan stupanja na snagu tog Zakona, nastavljaju s radom na svojim dosadašnjim radnim mjestima i zadržavaju zvanja i plaće prema dosadašnjim propisima, do donošenja rješenja o rasporedu na radna mjesta prema Pravilniku o unutarnjem redu Ministarstva, usklađenom s odredbama ovoga Zakona,

-te da je u skladu s tim tužitelj do 21. siječnja 2013. i radio na radnom mjestu načelnika Odjela gospodarskog kriminaliteta iako je

-Pravilnikom o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova od 28. srpnja 2012. (list 492 spisa) ustrojen novi raspored radnih mjesta sa novom sistematizacijom, klasifikacijom, opisom poslova i stručnim uvjetima za raspored na radna mjesta, prema kojem tužitelj više nije zadovoljavao sve uvjete potrebne za obavljanje rada na radnom mjestu načelnika Odjela gospodarskog kriminaliteta u Policijskoj upravi p.g. i jer nije imao osobno zvanje koje se tražilo za to radno mjesto (zvanje glavnog policijskog inspektora prema Pravilniku/12 u prilogu koverte na listu 492),

-kada je na njegovo mjesto, nakon provedenog natječaja došao novi djelatnik, koji je ispunjavao i taj uvjet, a tužitelj je raspoređen na rad na radno mjesto policijskog službenika za obradu organiziranog kriminaliteta u Službi organiziranog kriminaliteta Policijske uprave p.g.,

-da tijekom 2011. i 2012. nije bilo moguće polaganje ispita za više zvanje sukladno Uredbi/2011, već da je to omogućeno tek od 1. siječnja 2013. (navodi žalbe, list 5, odlomak 4 i list 8, predzadnji odlomak u vezi s obrazloženjem suda iz točke 30. i 34. prvostupanjske presude),

-uz što su vršena i izvanredna promaknuća, ali ne i u odnosu na tužitelja.

6. a Slijedom toga, kako pravilnost utvrđenja ovi odlučnih činjenica žalbom zapravo nije dovedeno u sumnju, a tužitelj tijekom postupka nije osporavao činjenične navode tuženice glede svog karijernog napredovanja koje je tuženica iznosila tijekom postupka i koje ponavlja u žalbi, iz kojih proizlazi da je tijekom karijere kod tuženice tužitelj samo jednom prijavio ispit radi stjecanja višeg zvanja, ovaj sud zaključuje da je neosnovano pozivanje tuženice na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP-a.

7. Neosnovano se navodima žalbe ističe i žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 1. ZPP-a u vezi s čl. 354. st. 2. točka 11. tog Zakona. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu te zakonske odredbe.

7. a Isto je tako ocijenjeno da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjen ni drug bitne postupovne odredbe na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Osnovano se, međutim, navodima žalbe ističe žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 3. ZPP-a.

9. Naime, čl. 5. st. 4. ZR-a zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

9. a Poseban zakon na koji upućuje citirana odredba ZR je ZSD. Taj Zakon u čl. 1. propisuje da se tim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije, na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, a sukladno st. 2. diskriminacijom se u smislu ovoga Zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz st. 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama i taj se Zakon.

9. b Iz navedenog proizlazi da se diskriminacija može definirati kao pravljene razlike po nekoj od osnova diskriminacije taksativno navedenih u članku 1. stavak 1. ZSD-a ili pak po nekoj od osnova u smislu čl. 5. st. 4. ZR-a, između osoba u jednakoj poziciji ili relevantno usporedivoj situaciji (u tom smislu pojam diskriminacije definira i ustavnosudska praksa).

9. c Tužitelj u tom smislu, u konkretnom slučaju, kao diskriminatornu osnovu ističe i traži utvrđenje postajanja nejednakog postupanja (diskriminacije) zbog činjenice da je tuženica tijekom 2011. i 2012. propustila organizirati polaganje ispita za viša zvanja, odnosno propisati program stručnog osposobljavanja za ispite, način polaganja ispita te ispitne rokove za pojedina zvanja čime da je onemogućila napredovanje tužitelja u službi i traži otklanjanje takvog postupanja u odnosu na sebe. Međutim, prema stavu ovoga suda to nije bilo dostatno za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, kako je to učinio sud prvoga stupnja, što će biti obrazloženu u nastavku ovog drugostupanjskog obrazloženja.

10. Prije svega valja uočiti, što tijekom postupka (činjenični navodi tužbe), a ni u žalbenoj fazi postupka, nije sporno, da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je poslodavca donošenjem Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova od 28. srpnja 2012. (list 492 spisa, dalje Pravilnik/12) i donošenjem Uredbe o unutarnjem ustrojstvu MUP-a (Nar. nov. broj 7/12), ustrojio novi raspored radnih mjesta sa novom sistematizacijom, klasifikacijom, opisom poslova i stručnim uvjetima za raspored na radna mjesta, što je legitimno pravo svakog poslodavca.

10. a Dalje, valja uočiti, što također nije sporno, da je naziv radnog mjesta na kojem je tužitelj radio do siječnja 2013. promijenjen na način da se isto više ne zove načelnik Odjela gospodarskog kriminaliteta, već voditelj Službe gospodarskog kriminaliteta i da tužitelj nije mogao s uspjehom konkurirati na natječaju za rad na tom radnom mjestu jer nije imao osobno zvanje koje je bilo pretpostavka da bi za isto uopće mogao konkurirati (zvanje glavnog policijskog inspektora prema Pravilniku/12 u prilogu koverte na listu 492).

10. b Također nije sporno da je na to radno mjesto primljena osoba koja je, u trenutku kada je natječaj za popunjavanje slobodnih radnih mjesta objavljen, ispunjavala taj uvjet, a nije sporno niti da je, u skladu s čl. 126. st. 1. ZP-a, tužitelj do donošenja ovih provedbeni propisa i do završetka natječaja radio kao načelnik Odjela gospodarskog kriminaliteta (sada naziva voditelj Službe gospodarskog kriminaliteta).

10. c Dalje valja uočiti da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da nova sistematizacija i novi uvjeti koji su bili potrebni da bi se nastavilo s radom na dotadašnjim radnim mjestima, a nakon stupanja na snagu ZP/11 te ranije spomenutih podzakonskih propisa, nisu doveli samo tužitelja u poziciju da više ne zadovoljava sve nove uvjete za radno mjesto na kojem je do tada radio i bez tih uvjeta. Dakle, i u odnosu na druga radna mjesta i u odnosu na brojne druge radnike došlo je do promjena zbog nezadovoljavanja kriterija adekvatnog zvanja (iskazi svjedoka G. G.-točka 27 obrazloženja, T. D. – točka 27.1.). Pri tome tužitelj nije tvrdio i dokazivao da je nekoj ili nekim od tih osoba, koje su se s njim našle u istoj ili usporedivoj situaciji radi nove sistematizacije i novih uvjeta za rad na postojećim radnim mjestima višeg ranga, tuženica omogućila polaganje ispita za više zvanje u 2011. ili 2012. To tužitelj nije tvrdio, a niti dokazivao ni u odnosu na osobu koja je nakon provedenog natječaja za popunjavanje slobodnih radnih mjesta iz 2012. došla na njegovo dotadašnje radno mjesto (načelnika Odjela gospodarskog kriminaliteta, po novoj sistematizaciji voditelja Službe gospodarskog kriminaliteta).

11. Nesporno je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio i da je u periodu od stupanja na snagu ZP/11, odnosno podzakonskih akata donesenih u vezi s tim Zakonom, bilo djelatnika koji su izvanredno promaknuti u više zvanje i koji su stoga, na taj način, stekli uvjete za konkuriranje u objavljenim natječajima za mjesta koja su se smatrala slobodnim nakon donošenja nove sistematizacije i uvjeta zapošljavanja na pojedina od tih mjesta. Nesporno je i da tužitelj nije bio jedan od tih radnika.

11. a Međutim, sud ispušta iz vida da se petitom tužbenog zahtjeva uopće ne zahtjeva utvrditi da imenovanje u viša zvanja predstavljaju nejednako postupanje u smislu diskriminacije na radu, a čak i da je tome tako, ni u toj situaciji ne bi bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva.

11. b Naime, do izvanrednog promaknuća dolazi na način i pod uvjetima propisanim čl. 6. Uredbe o uvjetima za stjecanje policijskih zvanja, oznakama policijskih zvanja, funkcionalnim oznakama radnih mjesta, promaknuću i napredovanju kroz policijska zvanja (Nar. nov. broj 129/11., 15/13., 7/22., dalje: Uredba/11) ili iznimno na način i pod uvjetima iz čl. 7. te Uredbe. Tužitelj, međutim, nije tvrdio i dokazivao da je on osobno ispunjavao uvjete da se i u odnosu na njega primijene te odredbe i da je na taj način mogao doći do zvanja potrebnog za rad na radnom mjesto načelnika Odjela gospodarskog kriminaliteta (po novoj sistematizaciji voditelj Službe gospodarskog kriminaliteta), a da to unatoč tome nije učinjeno. Uz to tužitelj nije označio niti tko su, eventualno, radnici koji nisu imali uvjeta da ih se izvanredno promakne u smislu Uredbe/11, ali da je unatoč tome izvanredno promaknuće napravljeno i da se na isti način moglo postupiti i u odnosu na njega. Stoga iskazi svjedoka I. K. koji je potvrdio da je u spornom periodu izvanredno promaknut, ali nije tvrdio da za to ne bi ispunjavao uvjete ili iskaz T. K. koji je ispunjavao uvjet za promaknuće u smislu dobrih ocjena, ali je smatrao nemoralnim prihvatiti takvo promaknuće kada je natječaj u tijeku, ne dokazuju da je i u ovom smislu bilo nejednakog postupanja u odnosu na tužitelja, sve i da je tužitelj tražio da se utvrdi da ovako postupanje tuženika predstavlja diskriminatorno ponašanje koje ga je onemogućilo u napredovanju u službi.

12. Slijedom svega rečenog sud prvoga stupnja je iz činjenica koje je pravilno utvrdio izveo pogrešan zaključak o postojanju diskriminacije. Tužitelj je, naime, dokazao, što tuženica i potvrđuje u svojoj žalbu (list 5, odlomak 4), da u 2011. i 2012. nije bilo organizirano polaganje ispita za stjecanje višeg zvanja (prema navodima žalbe same tuženice to je omogućeno tek 1. siječnja 2013.). Međutim, nemogućnost polaganja ispita za više zvanje odnosila se ne samo tužitelja, već i na brojne druge djelatnike koji, prema novoj sistematizaciji radnih mjesta i uvjeta koji moraju biti ispunjeni, nisu mogli polagati ispite za više zvanje, a tužitelj nije dokazao da je u odnosu na ikoga od njih, u smislu mogućnosti polaganja ispita za više zvanje, postupljeno drugačije. Stoga u takvoj situaciji tužitelj, prema shvaćanju ovoga suda, nije učinio niti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije u smislu nejednakog postupanja vezano uz mogućnost polaganja ispita za zvanje u 2011. i 2012.

13. Osim toga, tužitelj tužbenim zahtjevom nije tražio da se utvrdi da se nejednako postupanje sastoji u tome što je nekim djelatnicima, i kojima točno, koji su se našli u istoj situaciji kao i tužitelj, kroz izvanredna promaknuća (čl. 6. Uredbe/11) omogućeno napredovanje u službi, za što da je i on imao uvjete (nije dokazivao ovu činjenicu). Slijedom toga, u nedostatku takvog zahtjeva, sve i da je u tom smislu dokazano nejednako postupanje (a nije, točka 11. b ovog obrazloženja), na istom sud nije mogao temeljiti odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje postojanja nejednakog postupanja zbog nemogućnosti polaganja ispita za više zvanje u 2011. i 2012.

14. Kako nije osnovan zahtjev sadržan pod točkom I. izreke to je kao neosnovan, bez potrebe odgovaranje na navode žalba u tom dijelu izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a), valjalo odbiti i dio tužbenog zahtjeva pod točkom II. izreke.

15. Zbog navedenog je, na temelju čl. 373. točka 3. ZPP-a, odlučeno kao u točkama I. a i I. b izreke ove drugostupanjske odluke.

16. Nadalje, sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio (točka 37.2. obrazloženja pobijane odluke) da je izrekom pravomoćne presude Upravnog suda u R., poslovni broj Usl-1139/16-15 od 6. lipnja 2018. (prilozi u koverti, listovi 474 do 490 spisa) određen datum od kojeg tužitelju pripada pravo na plaću novog radnog mjesta na koje je raspoređen, a takva odluka ima obvezujući karakter (čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima, Nar. nov. broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22, 16/23., 155/23., 36/24.). Stoga, kada među strankama nije bila sporna visina razlike plaće između radnog mjesta policijskog službenika za obradu organiziranog kriminaliteta i radnog mjesta načelnika Odjela gospodarskog kriminaliteta na kojem je tužitelj ranije radio (točka 37.3. obrazloženja pobijane presude, obračun same tuženice) i nije sporno da je u utuženom periodu tužitelju isplaćivana manja plaća od one na koju ima pravo u skladu s pravomoćnom odlukom, to je sud prvoga stupnja u takvoj situaciji pravilno prihvatio zahtjev za isplatu razlike plaće za utuženi period. Stoga navodima žalbe odluka suda prvoga stupnja u ovom dijelu nije dovedena u sumnju niti je bilo potrebe žalitelju odgovoriti išta više od rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

17. Slijedom toga odluka suda prvoga stupnja u dijelu pod točkom III. izreke potvrđena je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a (točka I. izreke ove drugostupanjske odluke).

18. Tužitelj je u konačnici u ovom postupku uspio djelomično sa zahtjevom za utvrđenje da mu je povrijeđeno dostojanstvo i u vezi s tim djelomično sa zahtjevom za naknadu štete (presuda poslovni broj P-2059/13-119 od 7. ožujka 2023., djelomično potvrđena odlukom ovoga suda poslovni broj Gž R-648/23-2), a u ovom dijelu postupka sa zahtjevom za isplatu razlike plaće, dok je u preostalom dijelu njegov tužbeni zahtjev (za diskriminaciju) odbijen kao neosnovan. Time je uspjeh stranaka valjalo ocijeniti kao podjednak, slijedom čega je, na temelju čl. 154. st. 4. ZPP-a, preinačena prvostupanjska odluka o troškovima postupka i odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak (čl. 166. st. 2. ZPP-a).

19. Tuženici koja je uspjela sa žalbom glede deklaratornog dijela zahtjeva, ali ne i glede kondemnatornog dijela, a gledajući ukupni uspjeh stranaka u cijelom ovom parničnom postupku i imajući na umu da tuženici, koju po sili zakona zastupa državno odvjetništvo, nisu ni nastali neki posebni troškovi u žalbenoj fazi postupka, trošak sastava žalbe nije priznat pa je slijedom toga odlučeno kao pod točkom III. izreke ove drugostupanjske odluke (čl. 166. st. 2. ZPP-a).

U Zagrebu 21. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević,v.r.