REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 223/2022-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja te, Darka Milkovića, Jasenke Žabčić i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. Ć. iz D. S., OIB …, koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz D. S., protiv tuženih 1. I. Ć. iz D. S., OIB …., zastupanog po punomoćnici L. Š., odvjetnici iz Z., 2. D. Ć., G. (kod …), OIB …, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-448/2020-2 od 3. ožujka 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne Službe u Dugom Selu, poslovni broj 10 P-518/19-78 od 13. ožujka 2020., u sjednici održanoj 21. svibnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbacuje se revizija 2. tuženice, kao nedopuštena.

II. Revizija 1. tuženika se prihvaća te se u odnosu na oba tuženika ukida presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-448/2020-2 od 3. ožujka 2021., u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkama I. II. i IV. izreke i presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne Službe u Dugom Selu, poslovni broj P-518/19-78 od 13. ožujka 2020., u točkama I. II. i IV. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

III. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju zaključen 3. veljače 2009. godine i ovjeren kod javnog bilježnika S. P. istog dana pod brojem: OU-24/09 između 1-tuženika I. Ć. OIB:… kao primatelja uzdržavanja s jedne strane i 2-tužene D. Ć., OIB:… kao davateljice uzdržavanja s druge strane, ništetan, u 1/3 dijela nekretnine upisane u zk. ul. 2175 k.o. D. S. I. i to: k.č.br. 4636/1 ukupne površine 7590 m2 koju čine:

kuća broj 48 u D. S., … površine 267 m2

kuća, …. površine 45 m2

garaža, … površine 89 m2

pomoćna zgrada, … površine 79 m2pomoćna zgrada, … površine 4 m2 pomoćna zgrada, … površine 61 m2

restoran, … površine 141 m2

zemljište za sport i rekreaciju, … površine 1303 m2

dvorište, … površine 4263 m2.

II. Nalaže se brisanje upisa zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 3. veljače 2009. godine, ovjerenog pod brojem: OU-24/09 kod javnog bilježnika S. P., broj Z-196/09 kao i brisanje svih zemljišnoknjižnih promjena nastalih nakon zabilježbe spora upisanog temeljem rješenja Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu od 13.04.2012. godine, broj Z-1079/12, te se nalaže uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja za 1/3 djela nekretnina upisanih u zk. ul. 2175 k.o. D. S. I. na ime i vlasništvo tuženika I. Ć. OIB:…, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da nekretnine upisane u zk. ul. br. 2175 k.o. D. S. I. k.č.br. 4636/1 ukupne površine 7590 m2, predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice R. Ć. iz D. S., … OIB: … u 1/3 djela i 1-tuženika I. Ć. iz D. S., …, OIB: … u 2/3 djela, što je valjani pravni temelj stjecanja prava vlasništva tužiteljice, pa je tuženik I. Ć. iz D. S., …, OIB: … dužan trpjeti upis prava suvlasništva tužiteljice R. Ć. iz D. S., … OIB: …, na temelju ove presude na nekretninama upisanim u vlasništvu tuženika I. Ć. u zemljišnim knjigama u zk. ul. br. 2175 k.o. D. S. I. k.č.br. 4636/1.

IV. Nalaže se tuženicima I. Ć. iz D. S., …, OIB … i D. Ć. iz D. S., …, OIB … tužiteljici R. Ć. iz D. S., … OIB … nadoknadi parnični trošak u iznosu od 212.589,45kn, u roku od 15 dana."

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne Službe u Dugom Selu poslovni broj 10 P-518/19-78 od 13. ožujka 2020.

3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju koja je dopuštena rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 3243/2021-2 od 7. rujna 2021. podnose oba tuženika zbog pravnog pitanja:

"Ima li pri stjecanju prava vlasništva prednost načelo povjerenja u zemljišne knjige ili načelo da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima, te je li na tužitelju koji se poziva na ništavost ugovora kojim je preneseno vlasništvo izvanbračne odnosno bračne stečevine teret dokaza da je treća osoba bila nepošteni stjecatelj, odnosno da je treća osoba kao stjecatelj postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je li u tom slučaju sud obvezan također utvrđivati savjesnost i poštenje tužitelja (kao neupisanog zajedničara), iako tužitelj nije ugovorna strana?"

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija 1. tuženika je osnovana, a revizija 2.tuženice je nedopuštena.

6. Na temelju navedenog dopuštenja tuženici su u zakonskom roku podnijeli reviziju zbog navedenog pravnog pitanja, u kojoj predlažu usvojiti reviziju i preinačiti pobijane presude te tužiteljicu obvezati na naknadu parničnih troškova, podredno predlažu ukinuti pobijane presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

7. Nakon podnesene revizije tužiteljica je uz podnesak od 10. ožujka 2022., dostavila izjavu 2. tuženice od 9. ožujka 2022., ovjerenu od javnog bilježnika K. C. iz D. S. u kojoj je 2. tuženica D. Ć. navela da nije dala punomoć Odvjetničkom društvu P. & P. j.t.d. u Z. za zastupanje u predmetu dopuštenosti revizije i za podnošenje revizije, te da ne odobrava navedene radnje, a što je ona naknadno i potvrdila na zapisnika Općinskog suda u Sesvetama na ročištu održanom 9. veljače 2024., u predmetu P- 518/2019.

8. Kako je revizija podnesena od neovlaštene osobe ona je nedopuštena u smislu odredbe čl. 392. st. 4. ZPP-a te je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i st. 5. iste odredbe odlučeno kao točki I. izreke ovog rješenja.

9. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 79/19 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

10. Predmet spora je zahtjev zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je ništetan Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju zaključen 3. veljače 2009. između tuženika pod 1. kao primatelja uzdržavanja i tuženice pod 2. kao davatelja uzdržavanja za 1/3 nekretnina upisanih u zk.ul.br. 2175 k.o. D. S. I. brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju ništetnog ugovora kao i brisanje svih zemljišnoknjižnih promjena nastalih nakon zabilježbe spora po ovoj tužbi te uspostava zemljišnoknjižnog stanja na način da se briše pravo vlasništva na tim nekretninama koje su upisane u korist tužene pod 2. za 1/3 dijela, uz istovremeni upis prava vlasništva na ime tuženika pod 1. za 1/3 dijela, utvrđenje da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika pod 1., što je valjana pravna osnova stjecanja prava vlasništva tužiteljice za 1/3 dijela predmetnih nekretnina upisanih u zk.ul.br 2175 k.o. D. S. te da je tuženik pod 1. dužan trpjeti upis prava suvlasništva tužiteljice za 1/3 dijela na nekretninama upisanim u zk.ul.br. 2175 k.o. D. S. I.

11. Nižestupanjski sudovi su u postupku koji je prethodio reviziji utvrdili:

- da su tuženici I. Ć. kao primatelj uzdržavanja i D. Ć. kao davatelj uzdržavanja zaključili Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju koji je ovjerila Javna bilježnica S. P. pod brojem OU 24/09 3. veljače 2009., čiji predmet ugovora su nekretnine upisane u Z.U. 2175 k.o. D. S.,

- da su temeljem tog Ugovora navedene nekretnine prenesene u vlasništvo D. Ć., dok je I. Ć. na njima zadržao pravo plodouživanja,

- da su R. Ć. i I. Ć. bili u braku koji su sklopili 27. prosinca 1992., a isti je pravomoćno razveden presudom Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu poslovni broj P-1101/09 od 12. ožujka 2010.,

- da je tijekom ovog postupka I. Ć. raskinuo Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 3. veljače 2009. s D. Ć. i da je sklopio novi Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s B. K. kao i da je ista sada upisana kao vlasnica nekretnina upisanih u zk. ul. 2175 k.o. D. S. i da I. Ć. na njima ima pravo plodouživanja.

- da se pred Općinskim sudom u Sesvetama, Stalnoj službi u Dugom Selu, pod brojem P-1452/09 vodio postupak između R. Ć. protiv I. i D. Ć., radi utvrđenja da ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 3. veljače 2009., sklopljen između istih, radi pobijanja pravnih radnji dužnika, u kojem postupku je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen pravomoćnom presudom poslovni broj P-1452/09 od 10. studenog 2010.,

- da u ovom sporu tužiteljica tvrdi da nekretnine predstavljaju bračnu tj. izvanbračnu stečevinu nje i tuženika I. Ć., koji je raspolagao cijelom nekretninom samostalno,

- da je podnošenjem tužbe tužiteljica zatražila zabilježbu spora na predmetnim nekretninama i da je zabilježba provedena temeljem rješenja, poslovni broj Z-1078/12 od 13. travnja 2012.,

- da je tuženik I. Ć. kao kupac, od M. V. i S. H., prodavateljice 8. ožujka 1990. kupio oranicu N. B., upisanu u zk. ul. 3885 k.o. D. S. kao k.č.br. 4635/1 površine 28 ari i 28 m2, temeljem kojeg se ugovora uknjižio kao vlasnik k.č.br. 4635/1,

- da je kupoprodajnim ugovorom od 31. prosinca 1992. I. Ć. kupio kč.br. 4636 k.o. D. S., u naravi oranicu od prodavatelja T., S. i F. S., te kupoprodajnim ugovorom od 12. travnja 1996. kupio kč.br. 4632 k.o. D. S., u naravi oranicu i vinograd,

- da kupoprodajni ugovor od 8. ožujka 1990. nije zaključen za vrijeme trajanja braka između tužiteljice i I. Ć. nego u vrijeme dok su, oni bili u izvanbračnoj zajednici,

- da je li između tužiteljice i I. Ć. prije sklapanja braka postojala izvanbračna zajednica,

- da je 1987. (prije braka) rođena S. Ć. kćerka tužiteljice i tuženika I. Ć., dok je tijekom trajanja braka (1997.) rođena druga kćerka S. Ć..

12. Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su primijenili odredbe čl. 299. i 287. Zakona o braku i porodičnim odnosima (“Narodne novine” broj 11/78, 27/78, 45/89, 59/90, 25/94, 162/98 – dalje: ZBPO) jer su nekretnine stečene u razdoblju od 1983. do 1988. u vrijeme dok su tužiteljica i tuženik bili u izvanbračnoj zajednici od 1985. do zaključenja braka 1992., posljedično čemu predstavljaju izvanbračnu i bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika pod 1., te su ocijenili da je Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 3. veljače 2009. ništetan za 1/3 dijela, jer je protivan prisilnim propisima a i moralu društva, sukladno članku 322. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Smatraju da tuženik pod 1. nije mogao samostalno raspolagati imovinom koja predstavlja izvanbračnu i bračnu stečevinu stranaka, jer imovinom bračni drugovi raspolažu samo sporazumno. Uz to su zaključili da je ugovor između tuženika. bio je sklopljen s ciljem kako bi tuženik pod 1. onemogućio tužiteljicu u ostvarivanju bilo kakvih prava s osnove njihove izvanbračne ili bračne stečevine na predmetnoj nekretnini, a takav zaključak donose na temelju činjenice i da je tužiteljice opunomoćila tuženika pod 1. da proda predmetne nekretnine, a i sa istim je potpisala izjavu 3. travnja 2013. da su od B. K. posudili iznos od 181.650,00 kuna za plaćanje hipotekarnog kredita i režija, te za pomoć oko uzdržavanja I. Ć., pa je nelogično da je mogla uzdržavat tuženika pod 1.

13. Prema navodima revizije drugostupanjski sud svoju odluku temelji isključivo na primjeni odredbe čl. 277. ZBPO-a kojom je određeno da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu zajednički, čime je načelu "da nitko ne može prenijeti na drugoga više prava nego što ga sam ima" zanemario ostala načela pravnog poretka. Smatra da su nižestupanjski sudovi propustiti primijeniti i druga pravna pravila, na primjenu kojih pazi po službenoj dužnosti. Nadalje smatra da je propustio primijeniti i načela zemljišnoknjižnog prava, odnosno načelo povjerenja u zemljišne knjige čl. 8. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13 – dalje: ZZK), a da je to učinio utvrdio bi da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i upisa u zemljišnim knjigama nije bilo nikakve plombe. Posebno naglašava da se postupanje u dobroj vjeri predmnijeva, pa da je nepoštenje stjecatelja potrebno osporiti i dokazati, što u ovom slučaju tužiteljica nije ni osporavala ni dokazivala, niti je pitanje savjesnosti odnosno poštenja bilo kojeg sudionika raspravio.

14. 1. Prema odredbi čl. 122. st. 1. ZVDSP-a smatra se da zemljišna knjiga istovjetno i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupio s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama ZVDSP-a. Članak 124. stavak 1. ZVDSP propisuje da je stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis.

14. 2. Nadalje, prema odredbi čl. 8. st. 2. ZZK-a smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, a u smislu čl. 8. st. 3. ZZK-a stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupio s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upirano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovarati nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Osoba koja je u dobroj vjeri upisala knjižno pravo, postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišne knjige, uživa zaštitu svoga povjerenja, osobito što joj nitko neće moći osporavati valjanost njezina stjecanja zbog nevaljanosti prednikova upisa nakon što isteknu rokovi u kojima bi se prema ovom Zakonu mogla podnijeti tužba radi brisanja uknjižbe njezina prednika (st. 5. citirane odredbe ZZK-a).

15. Prema navedenom, u smislu odredbe čl. 122. st. 1. ZVDSP-a i čl. 8. st. 3. ZZK-a zakon pruža pravnu zaštitu stjecatelju koji je postupao s povjerenjem u zemljišnu knjigu, ako isti nije znao, niti je s obzirom na okolnost imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili je različito od izvanknjižnog stanja, kao i da se nedostatak dobre vjere ne može prigovarati nikome samo iz razloga što nije istraživao zemljišno knjižno stanje.

16. Dakle, zaštitu svog povjerenja u zemljišne knjige može uživati isključivo onaj tko je prigodom stjecanja prava na nekretnini u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige. Dobra vjera je neskrivljeno neznanje da se izvanknjižno stanje razlikuje od zemljišnoknjižnog, pri čemu valja reći da je stjecatelj postupao u dobroj vjeri ako ni u trenutku sklapanja pravnog posla, a ni u trenutku kada je stavio prijedlog za upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Međutim, stjecatelj kada nije postupao u dobroj vjeri njegovo povjerenje u zemljišne knjige ne uživa zaštitu, ako je isti makar i u jednom od ta dva trenutka znao da je izvanknjižno stanje drugačije od zemljišnoknjižnog, ili ako je isti, da nije postupao nemarno, s obzirom na okolnost morao posumnjati da postoji ta razlika.

17. Sukladno praksi ovog suda izraženoj primjerice u odlukama broj Revt-42/2013 od 13. ožujka 2013. i Rev 1867/2012 od 29. listopada 2013. koje se naslanjaju na odluke Ustavnoga suda RH broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011., a koje su bile razlog za dopuštenje predmetne revizije, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva koji se odnosi na pitanje dopuštenosti ovrhe na nekretnini upisanoj na (samo) jednom bračnom drugu, a koja predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova, koja praksa se može primijeniti i na konkretni slučaj jer se radi o raspolaganju bračnom stečevinom, odlučno je postojanje savjesnosti i poštenja svih sudionika ovog pravnog odnosa, dakle 2. tuženice kao stjecateljice i tužiteljice kao bračnog druga 1. tuženika.

18. Naime, kada bračni drug stječe pravo vlasništva nekretnine koju je kupio sredstvima koja predstavljaju bračnu imovinu i u zemljišnim knjigama se upiše kao jedini vlasnik, te kada nakon toga on raspolaže tom nekretninom prema trećoj osobi, zemljišnoknjižno stanje nije nepotpuno, već može biti neistinito, pa u korist takvog stjecatelja, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u istinitost zemljišnih knjiga. Upravo je utoliko, prema spomenutoj praksi ovog suda, u kojoj revizijski sud i dalje ustraje, za ocjenu osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva odlučna činjenica savjesnosti ili nesavjesnosti prethodnog postupanja 2. tuženice u vezi s prosudbom ima li mjesta primjeni načela povjerenja u zemljišne knjige, kao i savjesnosti ili nesavjesnosti tužiteljice.

19. Pritom, u okolnostima kada su dva sudionika određenog pravnog odnosa savjesna, odnosno kada je jedan od njih kao stjecatelj u dobroj vjeri, a drugi bračni drug koji nije bio sudionik prethodno zaključenog pravnog posla čija je posljedica upis prava vlasništva, odnosno koji nije upisan kao vlasnik nekretnine u odnosu na koju se traži upis i u tom postupku se pojavljuje kao tužitelj, a u isto je vrijeme bračni drug otuđitelja (1 tuženika), polazeći od sadržaja i pravnog domašaja načela povjerenja u zemljišne knjige, prednost u zaštiti prava ima savjesni stjecatelj koji se poziva na načelo povjerenja u zemljišne knjige. To vrijedi čak i onda kada je bračni drug savjestan i nije znao za raspolaganja drugog bračnog druga odnosno kada su stjecatelj (1. tuženica) i takav bračni drug istodobno bili u dobroj vjeri. Kad tako ne bi bilo načelo po kojem nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima, bilo bi apsolutno i protivno citiranim odredbama ZZK-a, i načelo povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige ne bi imalo smisla.

20. Slijedom navedenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Pri stjecanju prava vlasništva prednost ima načelo povjerenja u zemljišne knjige u odnosu na načelo da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima, a na tužitelju, koji se poziva na ništavost ugovora kojim je preneseno vlasništvo izvanbračne odnosno bračne stečevine je teret dokaza da je treća osoba bila nepošteni stjecatelj, odnosno da je treća osoba kao stjecatelj postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je u tom slučaju sud obvezan utvrđivati savjesnost i poštenje tužitelja (kao neupisanog zajedničara), iako tužitelj nije ugovorna strana.

21. Sudovi se pitanjem savjesnosti 2. tuženice niti savjesnosti tužiteljice nisu uopće bavili niti su utvrđivali je li tužiteljica dovela u pitanje savjesnost 2. tuženice prilikom podnošenja prijedloga za upis, iz čega bi se dalo zaključiti da nižestupanjski sudovi polaze od činjenice da se radi o bračnoj tečevini i zajedničkom vlasništvu, da 2. tuženica nije postupala s povjerenjem u zemljišne knjige i u dobroj vjeri zatražila upis na dijelu nekretnine kao da na njoj ne postoje suvlasnička prava tužiteljice koja u odnosu na predmetnu nekretninu nisu bila upisana.

22. Osim toga, nižestupanjski sudovi očito nisu smatrali relevantnim ni okolnost da pravo tužiteljice nije bilo upisano u zemljišne knjige, što, makar za sada, nije prihvatljivo jer narušavanje povjerenja u zemljišne knjige, kao temeljnog načela zemljišnoknjižnog prava, dovodi do narušavanja načela pravne sigurnosti i povjerenja u domaći pravni poredak, a među osobe koje se pouzdaju u potpunost onoga što stoji upisano u zemljišnoj knjizi unosi pravnu neizvjesnost, nesigurnost i nepovjerenje u pravni promet što je suprotno načelu vladavine prava kao jednoj od najviših vrednota ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske.

23. 1. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava nižestupanjski sudovi nisu cijenili da je u svakom pojedinačnom slučaju prilikom odlučivanja o ništetnosti ugovora i uspostavi ranijeg zemljino knjižnog stanja zbog toga što predmet ugovora nije u cijelosti vlasništvo ovršenika nužno procjenjivati savjesnost i dobru vjeru svih sudionika određenog pravnog odnosa, konkretno ugovornih stranaka i bračnog druga kao treće osobe koja se poziva na svoje pravo vlasništva po osnovi bračne stečevine, niti su ocjenjivali je li 2. tuženica postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige i u dobroj vjeri zatražila predmetnu uknjižbu na dijelu nekretnine upisane kao vlasništvo 1. tuženika, što je tužiteljica osporila. U takvim okolnostima nema uvjeta za preinaku pobijane presude, već je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

23. 2. U sporu radi utvrđenja ništetnosti ugovora stranke iz tog ugovora kao tuženici imaju svojstvo jedinstvenih suparničara (tako i u Rev-2059/91 od 24. travnja 1992., Rev-7577/2006 od 28. veljače 2007) u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a, posljedično čemu se u ovom slučaju u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovora i uspostavu ranijeg knjižnog stanja revizija 1. tuženika proteže i na 2. tuženicu, (neovisno o tome što je njezina revizija odbačena), te kako je u tom dijelu revizija 1. tuženika prihvaćena učinak revizije 1. tuženika odnosi se i na 2. tuženicu, zbog čega je i u odnosu na nju bilo nužno ukinuti nižestupajske presude u navedenom dijelu.

23. 3. S obzirom na sadržaj dopuštenog i postavljenog pitanja i odredbu čl. 391. st. 1. ZPP-a revizija se ne odnosi na točku III. izreke prvostupanjske presude i odgovarajući dio drugostupanjske presude, pa u tom dijelu ovaj sud nije ni imao mogućnost ispitivati pobijanu presudu.

24. U nastavku će postupka je potrebno potrebno cijeniti savjesnost svih sudionika predmetnog pravnog odnosa, a kod ocjenjivanja savjesnosti tužiteljice imati na umu činjenicu da nije zaštitila svoje pravo zajedničkog vlasništva predmetne nekretnine.

25. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, to je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a ukinuta i odluka o parničnom trošku.

Zagreb, 21. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić, v.r.