REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2035/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T SK E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednika vijeća, Raoula Dubravca, suca izvjestitelja i Ane Cvitković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SONORA d.o.o. Matulji, Cesta dalmatinskih brigada 2, OIB 46342918856, kojeg zastupa punomoćnik Željko Matijević, odvjetnik u Rijeci, Korzo 6, protiv tuženika LIBURNIA RIVIERA HOTELI d.d. Opatija, Ulica M. Tita 198, OIB 15573308024, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri d.o.o. Rijeka, Supilova 6, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-521/2023-37 od 14. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-521/2023-37 od 14. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud u točki I. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev a radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj Ovr-33/2019-11 od 1. ožujka 2019. i u točki II. izreke naložio tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 838,20 eur.

2. Prema obrazloženju pobijane odluke sud je nakon provedenog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja ocijenio neosnovanim tužiteljev žalbeni razlog protiv navedenog rješenja o ovrsi prema odredbi čl. 50. st. 1. t. 7. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 93/14, 73/17, 131/20 i 114/22; dalje: OZ). Ugovor o zakupu od 17. rujna 2008. i njegova dopuna od 22. listopada 2015. sklopljeni između stranaka su ovršne isprave na temelju kojih je tuženik dao u zakup montažni objekt, a nakon prestanka zakupa ovlašten je zahtijevati iseljenje i predaju tog objekta. Ne radi se o objektu koji je trajno povezan sa zemljištem – pomorskim dobrom, niti o ništetnim pravnim poslovima pa je tuženik bio ovlašten zahtijevati prisilnu predaju u posjed. Objekt je sagradio tuženikov pravni prednik na temelju valjane građevinske dozvole iz koje proizlazi da se radi o montažnom objektu-kiosku privremenog karaktera. Kako nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a zbog kojeg je u ovršnom postupku tužitelj upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe sud je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio i naložio tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni trošak parničnog postupka.

3. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga i predlaže uvažiti žalbu te pobijanu presudu preinačiti ili ukinuti. U bitnom navodi da je prvostupanjski sud presudu utemeljio na pogrešnim stavovima da je predmet ovrhe montažni objekt – pokretna stvar i ne podliježe ograničenjima propisanim za pravni status pomorskog dobra; da predmet ovrhe nije tajno povezan sa zemljištem (pomorskim dobrom) na kojem se nalazi i da je tuženik nakon prestanka valjanog ugovora o zakupu ovlašten zahtijevati iseljenje tužitelja iz objekta i predaju objekta te da tuženik ima pravo davati u zakup objekt iako se nalazi na pomorskom dobru; da stvarno pravni status nekretnine na kojem se nalazi predmet zakupa nije od značaja za odnos stranaka u ovom postupku jer da nakon predaje stvari tuženiku stvarno pravni status nekretnine utječe na odnos tuženika i titulara na pomorskom dobru; da postojanje koncesije kojom je tužitelju odobreno korištenje predmeta zakupa radi obavljanja gospodarske djelatnosti i nedostatak koncesije na strani tuženika nije od utjecaja na aktivnu legitimaciju tuženika u ovršnom postupku. Citirajući odredbe Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16 i 98/19; dalje: ZPDML) ukazuje na razlikovanje predmeta ovrha i nekretnina i pokretnina na pomorskom dobru te iznosi tvrdnju da se radi o nekretnini. Pritom analizira nalaz i mišljenje vještaka Zeca i Badžek da je kiosk trajno povezan s nekretninom na kojoj se nalazi, a radi se o pomorskom dobru te da se radi o građevini prema odredbama Zakona o građenju. U konkretnoj situaciji nije bila potrebna građevinska dozvola za izgradnju manjih objekata, a činjenica da je dozvola izdana 1979. godine ukazuje da se radi o objektu koji je trajno povezan s pomorskim dobrom, a ne uklonjivom objektu. Objekt nije moguće ukloniti s mjesta na kojem je izgrađen. Ukazuje na pogrešnu primjenu odredbi materijalnog prava Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama i prelaznu odredbu čl. 1038. Pomorskog zakonika koji je vrijedio do 2003. godine u odnosu na stanje vlasništva nekretnina koje su postale pomorsko dobro nakon izgradnje i sudsku praksu u tom pravcu. Smatra da je koncesijsko odobrenje prepreka za provedbu ovrhe u konkretnoj situaciji jer prostor sada koristi treća osoba. Privatna isprava (javnobilježnički ovjeren ugovor o zakupu na temelju kojeg je pokrenuta ovrha) ne može imati prednost pred javnom ispravom (koncesijskim odobrenjem) koji je samostalni pravni osnov korištenja objekta.

4. U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode i predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti i potvrditi pobijanu presudu. Ukazuje na suprotne odluke revizijskog i drugostupanjskog suda u odnosu na pitanja koja žalitelj ističe da predstavljaju sporna pitanja.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Pobijana presuda nije zahvaćena žalbenim razlogom bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih ju nije moguće ispitati odnosno koje su od utjecaja na zakonitost pobijane presude i na koji žalbeni razlog upućuje žalitelj niti nekim drugim žalbenim razlogom na kojeg drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a prvostupanjski je sud odlučujući o tužbenom zahtjevu odlučio pravilnom primjenom odredbi materijalnog prava koje se odnosi na proglašenje ovrhe nedopuštenom.

8. Protivno žalbenim navodima predmet parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom nije analiza cjelokupnog poslovnog odnosa stranaka već tuženik koji pokreće parnicu na koju je upućen može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi. Iz sadržaja spisa proizlazi da je tuženik na temelju ovršne isprave pokrenuo postupak radi ostvarenja nenovčane tražbine radi ispražnjenja poslovnog prostora – montažnog objekta izgrađenog na pomorskom dobru prema građevnoj dozvoli iz 1979. godine nakon prestanka zakupa. Prema zaključku o upućivanju na parnicu (list 189. spisa) proizlazi da je žalitelj u žalbi protiv rješenja o ovrsi naveo da isprava na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi nije ovršna isprava i da je ništetna, a tuženik kao ovrhovoditelj nije aktivno legitimiran za podnošenje prijedloga za ovrhu. Slično proizlazi i iz obrazloženja rješenja ovršnog suda kojim je odbijen prijedlog za odgodu ovrhe (list 5. spisa). Ovršenik je kao tuženik prema navedenom zaključku upućen pokrenuti parnicu zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a koji propisuje da protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave ovršenik može podnijeti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika. U povodu žalbe protiv rješenja o ovrsi sud po službenoj dužnosti pazi na razloge iz st. 1. t. 1., 3. i 5. čl. 50. OZ-a. Kako se dio žalbenih navoda odnosi i na navedene žalbene razloge o tome je odlučio Županijski sud Osijek rješenjem poslovni broj Gž Ovr 546/2019 od 3. srpnja 2020. i odbio žalbu ovdje tužitelja kao neosnovanu. Sud je utvrdio da je isprava na temelju koje je tuženik pokrenuo prisilno ostvarenje tražbine ovršna isprava, da ovršna isprava nije ukinuta, poništena niti preinačena, odnosno nije na drugi način izgubila svoju djelotvornost niti je utvrđeno da je bez učinka i nije protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti ovrha. Prema tome o žalbenim navodima koji se odnose na navedene žalbene razloge nije više moguće odlučivati u parnici odnosno u žalbenom postupku.

9. U odnosu na opugnacijski žalbeni razlog propisan odredbom čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a zbog kojeg je žalitelj pokrenuo parnicu protivno žalbenim navodima prvostupanjski je sud dao valjane i jasne razloge utemeljene na pravilnoj primjeni odredbi materijalnog prava i to odredbi Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) koje se odnose na obvezu zakupnika ovdje tužitelja nakon prestanka zakupa predati poslovni prostor u stanju u kojem ga je primio, a posljedično zakupodavac je ovlašten zahtijevati predaju u posjed prostora ako to zakupnik odbije. Iz navedenih zakonskih odredbi kao i odgovarajućih ugovornih odredbi proistječe aktivna legitimacija tuženika u ovršnom postupku.

10. Isto tako prvostupanjski je sud sasvim jasno ukazao i na razloge zbog kojih ugovore ne smatra ništetnim te naveo da se radi o zakupu montažnih objekata koji nisu trajno povezani s pomorskim dobrom i zbog toga se ne smatraju pripadnošću pomorskog dobra kako to neosnovano u žalbi ponavlja tužitelj navodeći odredbu čl. 5. st. 1. ZPDML-a tumačeći ju na različit način od prvostupanjskog suda. S tim u vezi, kao i u vezi s tvrdnjama o ništetnosti ugovora o zakupu iznesena su pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja su suprotna od pravnih shvaćanja žalitelja. Radi se upravo o nekim od montažnih objekata na pomorskom dobru sagrađenih na temelju građevinske dozvole koju je naveo prvostupanjski sud i koja se nalazi u spisu predmeta (list 68. spisa). Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revd-4574/2022 odbacio prijedlog tužiteljice Republike Hrvatske za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2906/2021 kojim je odbijena žalba Republike Hrvatske za proglašenje nedopuštenom ovrhe na pomorskom dobru koje je predmet i ovog postupka ispražnjenjem poslovnog prostora kojeg koristi treća osoba. Nadalje je odbijen prijedlog za dopuštenje revizije u postupku poslovni broj Revd-4393/2023 protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1675/2023 u postupku u kojem je utvrđeno da predmetni poslovni prostori predstavljaju pokretnine za koje je jedan od zakupnika dužan plaćati ovdje tuženiku ugovorenu naknadu iako se kiosk nalazi na pomorskom dobru. Isto tako Republika Hrvatska je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6991/2016 pravomoćno odbijena s tužbenim zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovora o zakupu na spornom pomorskom dobru protiv ovdje tuženika i zakupnika u tom postupku, a na tu je odluku ukazivao i revizijski sud. Konačno je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacio prijedlog za dopuštenje revizije u predmetu poslovni broj Revd-4719/2022 protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1136/2021 koju je pokrenuo jedan od zakupnika protiv ovdje tuženika kao ovrhovoditelja također radi proglašenja ovrhe nedopuštenom navodeći da koncesijsko odobrenje dano tužitelju kao vlasniku obrta za obavljanje djelatnosti u objektu koji se nalazi na pomorskom dobru ne može imati utjecaja na pravni odnos stranaka i njihova prava i obveze proizašle iz predmetnog ugovora o zakupu.

11. Polazeći od takvih utvrđenja u ustanovljenoj praksi sudova koja se odnose upravo na problematiku spornih objekata izgrađenih na pomorskom dobru ukazuje se na neosnovanost žalbenih navoda s obzirom da žalitelj problematizira ista pravna pitanja koja su raspravljena u navedenim sudskim odlukama. Osim toga u odnosu na žalbeni navod da se ne radi o privremenim objektima s obzirom na dugotrajnost postojanja tih objekata upućuje se žalitelj i na iskazanu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-1154/2019 utemeljenoj na odredbi čl. 9. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 81/15 - pročišćeni tekst; dalje: ZV) izraženo je pravno shvaćanje da objekti koji su izgrađeni radi neke prolazne namjene, a ne s namjenom da na zemljištu trajno ostanu nisu dio zemljišta na kojem su izgrađeni i na njih se ne primjenjuju odredbe o uspostavi jedinstva nekretnine. Takvo je shvaćanje primjenjivo u vezi s izgrađenim objektima prema odredbi čl. 5. ZPDML-a s obzirom da je upravo u građevinskoj dozvoli navedeno da su objekti (16 štandova) privremenog karaktera te će se u slučaju provedbe detaljnog urbanističkog plana Opatije ukloniti. Shvaćanje izraženo u navedenoj odluci navodi da prema odredbi čl. 9. st. 1. ZV-a pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica uključujući sve što je s njom razmjerno trajno povezano, a prema st. 3. dio je nekretnine ono što je na površini, iznad ili ispod izgrađeno, a namijenjeno je da tamo trajno ostane, a nisu dijelovi zemljišta one zgrade i drugo što je s njom spojeno radi neke prolazne namjene. Stoga se na izgrađene štandove (naziv iz građevinske dozvole) ne primjenjuju odredbe o uspostavi pravnog jedinstva nekretnine, a to znači da se oni ne smatraju pripadnošću pomorskog dobra jer nisu trajno povezani s pomorskim dobrom s obzirom na namjenu navedenu u građevinskoj dozvoli. Protivno žalbenim navodima protek vremena nije od utjecaja na trajnost odnosno primjenu odredbe čl. 5. st. 1. ZPDML-a.

12. Navedena shvaćanja izražena u navedenim odlukama su u bitnom i odgovor na žalbene navode. Što se tiče nalaza i mišljenja vještaka kojeg je žalitelj tek u žalbi podnio sudu i koncesijsko odobrenje trećoj osobi na kiosk nisu predmet ispitivanja ovog žalbenog suda jer u žalbi nije moguće iznositi nove činjenice i dokaze. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da su i navedeni prigovori već raspravljeni. Kako se radilo o 16 štandova za koje postoji građevinska dozvola i koji su dani u zakup raznim zakupnicima i u vezi kojih se također vode ovršni postupci i koji se nalaze na istom pomorskom dobru, pitanja koja su raspravljena u tim postupcima i formirana pravna shvaćanja od značaja su i na ovaj postupak. Na taj način žalitelj nije doveo u sumnju osnovanost shvaćanja prvostupanjskog suda o nedopuštenosti ovrhe u vezi s ostvarenjem žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a zbog kojeg je upućen pokrenuti ovu parnicu. U odnosu na tvrdnje da se treća osoba nalazi u predmetu ovrhe navodi se da to nije od značaja za ovu parnicu već eventualno ovršnog postupka.

13. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio o troškovima postupka o čemu je donio odluku na temelju odluke čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a određeno navodeći koji su troškovi biti potrebni tuženiku za vođenje parnice.

14. Sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

Zagreb, 21. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća

Lenka Ćorić

Broj zapisa: 9-30868-1d060

Kontrolni broj: 03831-ddc13-ae0fd

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Lenka Ćorić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.