REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1960/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. K. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženice Opće bolnice Z., Z., OIB …, koju zastupaju punomoćnici A. K. i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva H., K., Š., B. i partneri j.t.d. u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1203/2021-2 od 20. prosinca 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj Pr-10/2018-57 od 30. travnja 2021., u sjednici održanoj 21. svibnja 2024.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1203/2021-2 od 20. prosinca 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj Pr-10/2018-57 od 30. travnja 2021., postavljajući 25 pravnih pitanja.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Prijedlog nije dopušten.
4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a, 387., 388. i 389. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njezinoj primjeni niti za razvoj prava za sudsku praksu.
4.1. Naime, u odnosu na treće pitanje tužitelj se poziva na ukidnu odluku drugostupanjskog suda koja prema shvaćanju ovog suda ne predstavlja razlog važnosti, jer drugostupanjski sud (u slučaju nastavka postupka) nije vezan svojim pravnim shvaćanjem iz ranije ukidne odluke.
4.2. U odnosu na peto i dvadesetdrugo pitanje odluke na koje se tužitelj poziva ne predstavljaju odgovarajući razlog važnosti postavljenih pitanja, jer u odnosu na ta pitanja u odluci revizijskog suda broj: Revr-509/04-2 od 22. rujna 2004. nije zauzeto shvaćanje o postavljenim pitanjima tj. o tome onemogućuje li sud stranku u raspravljanju pred sudom kad odbije dokazni prijedlog za dopunu ili novo financijsko vještačenje, odnosno o tome primjenjuje li sud pogrešno materijalno pravo ako svoju odluku temelji na odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, koje izrekom ne propisuju da je nedjelja „neradni dan“ i koje su u izravnoj koliziji s odredbom Međunarodnog ugovora (čl. 9. st. 1. Zakona o potvrđivanju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske). Osim toga, navedena odluka je donesena u različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, jer je u toj odluci sud izrazio pravno shvaćanje o načinu računanja rokova kada posljednji dan roka pada u dan kada sud ne radi, dok je u ovom konkretnom slučaju predmet spora isplata razlike plaće, prekovremenih sati i isplata naknade zbog nekorištenja dnevnog odmora pa ta odluka nije primjenjiva na konkretan slučaj.
4.3. Niti u odnosu na deseto do trinaesto pitanje odluke na koje se tužitelj poziva ne predstavljaju odgovarajući razlog važnosti postavljenih pitanja, jer je u odluci Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj: Gž R-163/2023-2 od 26. rujna 2023., činjenična i pravna situacija različita od one u ovom predmetu s obzirom na to da je u toj odluci utvrđeno da tužitelj zbog nedovoljnog broja pravosudnih policajaca nije mogao koristiti dnevnu stanku, dok u ovom predmetu nije utvrđeno da ju tužitelj nije koristio, a u toj odluci, osim toga, nije niti izraženo shvaćanje o postavljenim pitanjima.
5. U odnosu na četvrto pitanje tužitelj polazi od pogrešne pretpostavke da je tužitelj onemogućen u dokazivanju potraživanja s osnove dnevnog odmora jer prema čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje koje će dokaze izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica pa u situaciji kada tužitelj nije dokazao osnov (tj. da nije koristio dnevni odmor) sud nije povrijedio pravo na jednakost oružja kada je odbio dokazni prijedlog provođenja financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine pa stoga od tog pitanja ne ovisi ishod spora, a dodatno valja reći i da tužitelj nije iznio niti razloge važnosti tog pitanja.
6. U odnosu na šesto pitanje tužitelj polazi od pogrešne pretpostavke da se vještak u nalazu i mišljenju bavio pravnim pitanjima jer to ne proizlazi iz onoga što je tužitelj sukladno čl. 387. st. 3. ZPP priložio prijedlogu za dopuštenje zbog čega niti to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.
7. Vezano za osmo i deveto pitanje tužitelj polazi od pogrešne pretpostavke da je u konkretnom slučaju riječ o eventualno kumuliranom zahtjevu jer suprotno proizlazi iz pobijane odluke u kojoj sud izričito navodi da tužitelj nije postavio više kumuliranih zahtjeva (točka 7. pobijane presude), a nije iznio niti odgovarajuće razloge važnosti tog pitanja jer u revizijskoj odluci broj: Rev-1093/2007 od 14. svibnja 2008., nije zauzeto shvaćanje o tom pitanju nego je ukinuta odluka o parničnom trošku i rješenju o ispravku odluke o trošku zbog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog čega se odluka nije mogla ispitati (nije sadržavala razloge o odlučnim činjenicama), dok odluka revizijskog suda broj: Rev-238/19 od 3. prosinca 2019., nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer je činjenična i pravna situacija u tom predmetu drugačija u odnosu na ovaj predmet budući da je u ovom konkretnom predmetu sud zaključio da zapravo i ne postoji kumulacija tužbenih zahtjeva s obzirom na to da je riječ o istom tužbenom zahtjevu za isplatu razlike plaće samo što je manji zahtjev sadržan u većem.
8. Niti u odnosu na ostala pitanja (prvo, drugo, sedmo, od četrnaestog do dvadesetprvog i od dvadesettrećeg do dvadesetpetog) razlozi važnosti koji bi se prema sadržaju revizije odnosili na ta pitanja (odluke revizijskog suda broj: Revr- 509/04-2 od 22. rujna 2004., Rev-1093/2007 od 14. svibnja 2008., Rev-238/19 od 3. prosinca 2019. i dr. te Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: Gž R-295/2018 od 24. lipnja 2019.) nisu odgovarajući jer je riječ o činjenično i pravno različitim situacijama od ove u ovom konkretnom slučaju i te odluke ne daju niti odgovor na pitanja kako ih je postavio revident, a o postavljenim pitanjima nije zauzeto shvaćanje niti u mnogobrojnim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je revident naveo u prijedlogu.
9. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odbiti prijedlog za dopuštenje revizije pa je riješeno kao u izreci.
Zagreb, 21. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil, v.r.
