Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-778/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominku, kao sucu pojedincu, u ostavinskom predmetu iza pokojnog M. Z. iz J., umrlog 6. listopada 2023., odlučujući o žalbi nasljednica I. B., M. B. i S. B. protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu – Stalne službe u Jastrebarskom poslovni broj O-2457/2023-2 od 13. rujna 2023., 21. svibnja 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Žalba nasljednica I. B., M. B. i S. B. odbija se kao neosnovana pa se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu – Stalne službe u Jastrebarskom poslovni broj O-2457/2023-2 od 13. rujna 2023. godine u pobijanoj točki III izreke.

II. Prvostupanjsko rješenje u nepobijanom dijelu (točka I. i II. izreke) ostaje neizmijenjeno.

Obrazloženje

1.) Rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu – Stalne službe u Jastrebarskom poslovni broj O-2457/2023-2 od 13. rujna 2023. godine, nastavljen je ostavinski postupak iza pokojnog M. Z. prekinut rješenjem istog suda poslovni broj O-445/2020- 12 od 16. listopada 2020. godine (točka I. izreke); pozvani su nasljednici A. B., unuke ostavitelja da preuzmu ostavinski postupak, i to I. B., M. B. i S. B., sve iz J. (točka II. izreke); i obustavljen je ostavinski postupak iza pokojnog M. Z. iz J., umrlog 06. listopada 1923. godine (točka III. izreke).

2.) Protiv navedenog rješenja žalbu izjavljuju nasljednice I. B., M. B. i S. B. zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14., 79/19., 80/22. i 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP), koji zakon se temeljem odredbe čl.175.st.2. Zakona o nasljeđivanju (NN broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15. i 14/19. – dalje: ZN/03) na odgovarajući način primjenjuje i u ostavinskom postupku, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.) Žalba nije osnovana.

5.) Žaliteljice u žalbi, u bitnome, ističu da pobijano rješenje, i to u dijelu u kojem je ostavinski postupak obustavljen, ne sadrži valjane razloge, da u obrazloženju nisu navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, da iz obrazloženja nije razvidno zbog čega je sud obustavio ostavinski postupak iza ostavitelja M. Z., odnosno temeljem kojih činjenica i temeljem koje zakonske odredbe je to učinio, a što sve prema ocjeni žaliteljice pobijano rješenje čini u tolikoj mjeri manjkavim da ga nije moguće na valjan način preispitati, kao što nije moguće ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

5.1.) Navedenim žalbenim tvrdnjama nasljednice ukazuju na počinjenje bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, i te žalbene tvrdnje su osnovane. To međutim u predmetnom slučaju, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne čini razlog za ukidanje pobijane odluke o obustavi ostavinskog postupka, jer je sve navedene manjkavosti pobijanog rješenja, u skladu sa odredbom čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. te u svezi čl.381. ZPP-a, bilo moguće otkloniti na temelju stanja predmetnog spisa, što je i učinio ovaj drugostupanjski sud, a što će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

6.) Naime, iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da prvostupanjski sud u njegovu dijelu od t.1. do t.10. kronološki iznosi tijek ostavinskog postupka te radnji koje su u njemu poduzete. Pri tome sud navodi, između ostalog, i to (t.6.) da je rješenjem broj O-445/2020-12 od 16. listopada 2020.godine bio određen prekid ostavinskog postupka a zakonske nasljednice da su upućeni na pokretanje parnice, da zakonske nasljednice nisu pokrenule parnicu na koju su upućene (t.10.) te da je stoga valjalo postupak nastaviti i donijeti odluku na temelju stanja spisa.

6.1.) U nastavku obrazloženja (t.13. do t.16.) sud iznosi da su zakonske nasljednice D. Š. i R. I. stavile prigovor zastare zahtijevanja ostavine, da su rokovi u kojima nasljednici imaju pravo zahtijevati ostavinu propisani čl.138. ZN/03, da između nasljednica postoji spor u pogledu pravovremenosti zahtjeva nasljednica za ostvarivanjem prava na ostavinu te da je prigovor zastare zahtijevati ostavinu moguće, izvan ostavinskog postupka, isticati samo u parnici o nasljedstvu prema zakonskom ili oporučnom nasljedniku.

6.2.) Konačno, sud prvog stupnja završno u t. 17. i t.18 obrazloženja navodi da pobijano rješenje donosi s obzirom na istaknuti prigovor zastare, a imajući u vidu datum smrti ostavitelja te činjenicu da nasljednice nisu pokrenule parnicu na koju su upućene iz ostavinskog postupka.

7.) Iz naprijed navedenog što sud prvog stupnja navodi u obrazloženju, doista nije jasno razvidan razlog za donesenu odluku – da li je to nastup zastare prava zahtijevati ostavinu, ili je to okolnost što o u svezi navedenog prigovora postoji spor o činjenicama između nasljednika a oni glede toga nisu pokrenuli parnicu na koju su bili upućeni. Unatoč tome, postupajući u skladu sa odredbom čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a, a imajući u vidu sve ono što proizlazi iz tijeka ostavinskog postupka te u njemu danih izjava nasljednika, osobito vezano za rodoslovlje ostavitelja te uvažavajući relevantne propise, ovaj sud drugog stupnja nalazi utvrđenim da ne postoje pretpostavke za raspravljanje ostavine iz pokojnog M. Z., slijedom čega pobijana odluka o obustavi ostavinskog postupka nije donesena nezakonito i na štetu žaliteljice.

8.) Pri izvođenju navedenog zaključka ovaj sud drugog stupnja polazi od nesporne činjenice da je u ovom predmetu vođen ostavinski postupak iza pokojnih supružnika

– M. Z. i T. Z., pri čemu nije sporno da je M. Z. umro 1923. godine a T. Z. 1945. godine, a predmetni ostavinski postupak je pokrenut dana 17. veljače 2020. godine.

8.1.) Imajući u vidu naprijed navedeno – tj. da je ostavitelj M. Z. umro još 1923. godine, tada treba imati u vidu da je odredbom čl.253.st.1. i st.2. ZN/03 propisano da će se prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem prosuđivati po zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva; a da će se postupovne odredbe ovoga zakona primjenjivati na sve slučajeve nasljeđivanja o kojima nije do trenutka primjene ovoga zakona doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, niti je nasljeđivanje sporazumom, diobom ili na drugi način konačno uređeno.

8.2.) Prije stupanja na snagu (2003. godine) sada važećeg ZN/03 u primjeni je bio Zakon o nasljeđivanju (NN broj 20/55., 12/65., 47/78., 71/91. i 37/94. – dalje: ZN/55), i to od 11. srpnja 1955. godine, no M. Z. je umro (1923. godine) i prije stupanja na snagu i tog zakona, tj. kada su se primjenjivala pravna pravila koja se mogu primjenjivati samo pozivom na Zakon o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941. godine (NN broj 73/91). Ovdje treba imati u vidu prijelaznu i završnu odredbu čl.245. ZN/55 o računanju rokova, a prema kojoj rokovi koji su počeli teći prije stupanja na snagu tog zakona ističu protekom vremena određenog ovim zakonom, a ako je prijašnjim propisima bio određen duži rok onda protokom toga roka (st.1.); a kad je ovim zakonom ustanovljen rok koji prijašnjim propisima nije bio predviđen, taj rok ne može početi teći prije stupanja na snagu ovog zakona. Ovo sve stoga što u propisima koji su se primjenjivali u času smrti M. Z. nije postojala odredba o zastari zahtijevanja ostavine.

9.) Nadalje, iz spisa predmeta proizlazi da je pokojni M. Z. u braku sa T. Z. imao troje djece – sinove J. Z., koji je umro 1970. godine, i F. Z. koji je umro 1973. godine, i kćer L. Z. koja je umrla prije braće, i da niti L. Z. niti F. Z. nisu iza sebe ostavili potomke.

9.1.) Sin ostavitelja J. Z. iza sebe je ostavio troje djece – sina D. Z., koji je umro 1995. godine, te kćeri V. K., koja je također umrla 1995. godine i A. B., koja je umrla tijekom ovog ostavinskog postupka.

9.2.) Nasljednici iza unuka ostavitelja D. Z. su njegova djeca – kćerke R. I. i D. Š., nasljednici unuke ostavitelja V. K. je njen sin L. H., a nasljednice umrle unuke ostavitelja A. B. jesu njene kćerke I. B., S. B. i M. B..

10.) Dakle, iz točke 9., 9.1. i 9.2. obrazloženja proizlazi da su na nasljedstvo iza pokojnog M. Z. pozvani njegovi potomci po umrlom sinu J. kao zakonski nasljednici – praunuke D. Š. i R. I., praunuk L. H. te unuka A. B. s tim da je i ona umrla tijekom ovog ostavinskog postupka pa su u postupak, kao njene nasljednice stupile njene kćerke (praunuke ostavitelja) I., S. i M. B..

10.1.) Iz izjava nasljednica D. Š. i R. I. (praunuke ostavitelja) danih tijekom ostavinskog postupa proizlazi da one u svojem nasljedničkom posjedu drže nekretnine koje su bile upisane u zemljišnim knjigama kao suvlasništvo ostavitelja, te da se one i smatraju kao isključive vlasnice tih nekretnina.

10.2.) Nasljednik L. H. svoj nasljedni dio koji bi ga eventualno pripadao temeljem zakona ustupio je sunasljednicama D. Š. i R. I..

10.3.) Nasljednica A. B. (unuka ostavitelja) zatražila da joj se uruči njen zakonski dio, a kod tog zahtjeva su ustrajale i njene nasljednice, dok su se tom zahtjevu sunasljednice D. Š. i R. I. usprotivile isticanjem prigovora zastare prava zahtijevati ostavinu.

11.) Zastara prava zahtijevati ostavinu regulirano je odredbom čl.138. ZN/03 no, s obzirom da je ostavitelj umro 1923. godine i s obzirom na odredbu čl.253. ZN/03, navedena odredba se ne može primijeniti pri ocjenu osnovanosti navedenog prigovora. Navedeno pitanje bilo je regulirano prije važećim ZN/55, i to u čl.144., i to na način da je njime propisano da pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavioca zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana otkada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari ostavine, a najkasnije za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviteljeve, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke (st.1.); s tim da prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina (st.2.).

11.1.) Prije važeća pravna pravila, koja su se primjenjivala u času (1923.) smrti ostavitelja te otvaranja nasljedstva, nisu sadržavale odredbu kojom bi bila propisana zastara prava zahtijevati ostavinu te kojim bi bili propisani rokovi zastare, slijedom čega bi se na ocjenu prigovora zastare zahtijevati ostavinu, istaknutog u predmetnom ostavinskom postupku, imala primijeniti odredba čl.144. ZN/55, a s obzirom da je ostavitelj umro prije početka primjene tog zakona tada su i rokovi propisani navedenom odredbom, u skladu sa čl.245. ZN/55, mogli započeti teći najranije njegovim stupanjem na snagu, tj. 11. srpnja 1955. godine.

12.) Prije donošenja pobijanog rješenja ostavinski sud je donesenim rješenjem O- 445/2020-12 od 16. listopada 2020. godine odredio prekid ostavinskog postupka iza pokojnog M. Z. te je točkom 2. tog rješenja uputio nasljednice A. B., D. Š. i R. I. u parnicu radi utvrđenja obima ostavinske imovine i radi utvrđenja je li nastupila zastara provođenja ostavinskog postupka.

12.1.) U svezi naprijed navedenog valja reći da razlog za prekid ostavinskog postupka i za upućivanje nasljednika na pokretanje parnice postoji samo ukoliko postoji spor o činjenicama a ne i spor o pravu, što sasvim jasno proizlazi i iz odredbi čl.222. do čl.224. ZN/03. To znači da kada je riječ i o prigovoru zastare zahtijevati ostavinu, propisanog odredbom čl.138. sada važećeg ZN/03, odnosno propisanog odredbom čl.144. ZN/55, ostavinski sud će odrediti prekid postupka te uputiti nasljednika na parnicu, i to onog čije pravo je manje vjerojatno, samo ako postoji spor o nekoj od činjenica od kojih ovisi pravna ocjena prigovora iz navedene zakonske odredbe. Dakle, prigovor jednog sunasljednika da je zastarjelo pravo drugih sunasljednika da zahtijevaju ostavinu kao nasljednici, ovlašten je riješiti sam ostavinski sud, bez prekidanja postupka i upućivanja nasljednika na parnicu, ako nisu sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost odnosno neosnovanost ovog prigovora.

12.2.) Iz predmetnog spisa, tj. izjava nasljednika pozvanih na nasljedstvo, ne proizlazi postojanje spora o nekoj činjenici koja bi bila odlučna za ocjenu naprijed navedenog prigovora, slijedom čega radi njegove ocjene nije niti bilo potrebe za prekidanjem ostavinskog postupka i za upućivanjem nasljednika na parnicu, pri čemu treba reći da doneseno rješenje nije niti bilo doneseno u skladu sa odredbom čl.225. ZN/03. S obzirom na navedeno to što nasljednici nisu postupili po istome, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nema nikakvog pravnog značaja za donošenje pobijane odluke.

13.) Međutim, unatoč navedenom u prethodnoj točki, pobijana odluka kojom je obustavljen ostavinski postupak iz pokojnog M. Z. je pravilna i zakonita, odnosno takvu odluku je valjalo donijeti pravilnom ocjenom istaknutog prigovora zastare zahtijevati ostavinsku imovinu.

14.) Naime, i u smislu odredbe čl.138. sada važećeg ZN/03 i u smislu odredbe čl.144. ranije važećeg ZN/55, krajnji rok zahtijevati ostavinu iznosi 20 godina, i to u slučaju kada se ista zahtijeva od nesavjesnog držatelja ostavine, i taj rok, za zakonskog nasljednika teče od dana smrti ostavitelja, tj. od dana otvaranja nasljedstva. Budući da je nasljednica A. B. zakonska nasljednica (unuka) pokojnog M. Z., onda su to i njeni pravni slijednici pa i žaliteljica, u odnosu na njih je nastupila zastara zahtijevati ostavinu čak i u situaciji ukoliko su držatelji ostavine (nasljednice D. Š. i R. I.) nesavjesni držatelji, jer je taj rok zastare, u skladu sa izloženim u t.11. i t.11.1. ovog obrazloženja, započeo teći 11. srpnja 1955. – tj. sa stupanjem na snagu ZN/55, i istekao je još 11. srpnja 1975. godine.

15.) Zbog naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.2. ZPP-a, odbiti žalbu nasljednica I. B., M. B. i S. B. kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

Bjelovar, 21. svibnja 2024.

Sudac

Antun Dominko