Poslovni broj: UsI-1870/23-5

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: I. Š. iz Z., R. 6R, zastupana po opunomoćeniku N. S., odvjetniku iz Z.,…, protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Z., …, radi poništavanja rješenja, 20. svibnja 2024. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-14/22- 01/241, URBROJ: 513-04-23-3 od 22. ožujka 2023. godine i poreznog rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave N. Z., KLASA: UP/I-410-23/2022- 013/00060, URBROJ: 513-007-01-06-2022-0002 od 14. ožujka 2022. godine, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužiteljica tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 22. ožujka 2023. godine, kojim je odbijena njezina žalba protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 14. ožujka 2022. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim joj je za 2021. godinu utvrđen porez na dohodak od otuđenja nekretnine u roku od dvije godine od stjecanja.

Tužiteljica u tužbi navodi da nije proveden očevid i vještačenje vrijednosti nekretnine u vrijeme njenog stjecanja, dok su cijene u međuvremenu znatno porasle. Ističe da prilikom stjecanja nije znala vrijednost nekretnine „u smislu primjene propisa“. Navodi da je prilikom stjecanja nekretnine i utvrđivanja njene vrijednosti u obzir uzeta samo jedna usporedna nekretnina. Navodi da se sada mora uzeti u obzir i mogućnost nove gradnje na nekretnini te ukazuje na veliki porast vrijednosti nekretnine od nabave do otuđenja, što ne smatra logičnim.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

U provedenom upravno-poreznom postupku je utvrđeno - a to proizlazi i iz dostupne materijalne dokumentacije - da je tužiteljica kao davateljica uzdržavanja 14. veljače 2017. godine sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju, na temelju kojeg je nakon smrti primateljice uzdržavanja 11. veljače 2021. godine postala vlasnica jedne nekretnine, kada je nastala i porezna obveza poreza na promet nekretnina. Prilikom utvrđivanje te porezne obveze je vrijednost nekretnine procijenjena na 432.000,80 kn.

Tužiteljica je nesporno spomenutu nekretninu iste 2021. godine prodala za ukupno 1.377.495,38 kn.

U osporavanom prvostupanjskom poreznom rješenju od 14. ožujka 2022. godine je kao porezna osnovica poreza na dohodak od otuđenja nekretnine uzet iznos razlike između postignute prodajne cijene (1.377.495,38 kn) i zbroja procijenjene nabavne cijene (432.000,80 kn), plaćenog poreza na promet nekretnina (10.368,02 kn, koji je prethodno bio umanjen za 20% po osnovi trajanja ugovora o doživotnom uzdržavanju) i rasta proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda (39.317,16 kn).

Na temelju čl. 58. st. 1. Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 138/20 - ZPD) oporezivim dohotkom se smatra i dohodak koji porezni obveznik ostvari od otuđenja nekretnina, a taj dohodak čini razlika između primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnine koja se otuđuje i nabavne vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda, pri čemu se i troškovi otuđenja mogu odbiti kao izdaci.

Iz osporavanog prvostupanjskog poreznog rješenja od 14. ožujka 2022. godine je vidljivo da je u cijelosti postupljeno na temelju čl. 58. st. 1. ZPD-a, s tim da tužiteljici kao trošak nije priznat jedan priloženi račun iz 2015. godine (3.750,00 kn), znači još iz perioda prije sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju i koji račun je stoga još glasio na primateljicu uzdržavanja.

Tužiteljici je u ovoj pravnoj stvari sporna (kao niska) nabavna vrijednost nekretnine od 432.000,80 kn.

Međutim, radi se o nabavnoj cijeni nekretnine koja je kao takva (u smislu porezne osnovice) već utvrđena u pravomoćnom poreznom rješenju od 02. ožujka 2021. godine, kojim je tužiteljici nakon stjecanja nekretnine razrezan porez na promet nekretnina. Tužiteljica se na navedeno porezno rješenje uopće nije žalila pa stoga više ne može s uspjehom osporavati (kao nisku) utvrđenu nabavnu vrijednost nekretnine, na temelju koje je i platila (niži) porez na promet nekretnina. Iz spomenutog rješenja od 02. ožujka 2021. godine je vidljivo da je porezna osnovica (u smislu tržišne vrijednosti stečene nekretnine) bila utvrđena procjenom, primjenom usporedne metode, a tužiteljica je s tom procjenom bila upoznata i s njom suglasna.

Stoga se ne mogu prihvatiti tužiteljičine tvrdnje o tome da nije znala kolika je bila nabavna vrijednost nekretnine u vrijeme stjecanja, a na to je pravilno ukazao i tuženik u svom osporavanom drugostupanjskom rješenju od 22. ožujka 2023. godine.

Zbog toga je sud na raspravnom ročištu odbio tužiteljičine dokazne prijedloge za vlastitim saslušanjem te za provedbom očevida i vještačenja, jer je tužiteljica sudjelovala u prethodnom, pravomoćno završenom postupku u kojem je utvrđena nabavna vrijednost nekretnine te je s tim utvrđenjem tada bila suglasna. Tužiteljica ne može najprije za potrebe plaćanja (nižeg) poreza na promet nekretnina prihvaćati utvrđenu (nisku) nabavnu vrijednost nekretnine, a potom naknadno tu istu vrijednost osporavati kao prenisku, kako bi se umanjila razlika između prodajne i nabavne vrijednosti nekretnine u svrhu umanjenja porezne osnovice poreza na dohodak od otuđenja nekretnina.

Tužiteljica ukazuje na nelogičan porast vrijednosti nekretnine, ali ne osporava svoj primitak od njenog otuđenja, odnosno postignutu prodajnu cijenu. Upravo ta prodajna cijena od 1.377.495,38 kn u odnosu na utvrđenu nabavnu cijenu od 432.000,80 kn ukazuje na to da je tužiteljica ostvarila visoku zaradu od sklapanja pravnih poslova o stjecanju i o otuđenju nekretnine, zbog čega je i dužna na temelju čl. 58. st. 1. ZPD-a platiti odgovarajući porez na dohodak, s obzirom na to da nije ni tvrdila da je sporna nekretnina služila za stanovanje nje ili uzdržavanih članova njezine uže obitelji, a nesporno je da je nekretninu otuđila još iste godine u kojoj ju je stekla, što znači da ne ostvaruje porezno oslobođenje propisano u čl. 58. st. 2. ZPD- a.

Zbog svega navedenog sud smatra da su osporavana rješenja u cijelosti pravilna i zakonita pa je na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev za njihovo poništavanje kao neosnovan odbijen.

Tužiteljica je izgubila ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i njezin zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 20. svibnja 2024. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.