Pr-2248/2023-5

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Jeleni Kvarantan Karuza, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja E. D., d.d. O.:… , iz S., zastupan po O. G. & P., iz S. , protiv tuženika K. O., O.: …,iz S., zastupana po M. P., odvjetnici u S., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 26. veljače 2024., u nazočnosti punomoćnice tužitelja B. I. i punomoćnice tuženika M. P., a po objavi presude dana 16. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da ovrha određena rješenjem Općinski sud u Splitu poslovni broj Ovr- 776/03od 15. svibnja 2003. nije dopuštena.

II.Nalaže se tuženoj K. O., O.: …, iz S., da tužitelju

E. d.d., O.: …, S., isplati iznos od 6.003,67

eura, sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 2.7.2003. godine, obračunatoj po stopi od 15 % sve do 31.12.2007., a od 1.1. 2008. god. do 31.7. 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za osam postotnih poena, a od 1.8.2015.g. do isplate, a od 01.08.2015. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje

posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III.Dužna je tužena naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.159,22 eura, sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Presudom ovog suda poslovni broj, Pr-730/15 od 18. siječnja 2019.g, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja te utvrđeno da ovrha određena rješenjem ovog suda Ovr- 776/03 od 15. svibnja 2003. nije dopuštena, te naloženo tuženoj da tužitelju isplati iznos od 45.234,63 kn sa zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka.

2.Presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-R- 695/19-2 preinačena je u cijelosti presuda ovog suda Pr- 730/15 od 18 siječnja 2019., te je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice. U svojoj odluci Županijski sud je zauzeo stav da je ovrha u predmetu Ovr- 776/03 provedena prije pokretanja predmetnog parničnog postupka, stoga da nema mjesta primijeni odredbe čl. 56 Ovršnog zakona ( N.N. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, i 73/17- u daljnjem tekstu OZ) kao lex specialis. Dakle, da je ovrha provedena prije podnošenja tužbe, te da je do preinake tužbe u konkretnoj pravnoj stvari došlo u fazi postupka kada se tužba više ne može preinačiti podneskom tužitelja od 14. veljače 2017.

3.Rješenjem VS broj Rev - 506/2021-2 od 28. ožujka 2023. ukinuta je presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-R- 695/2019-2 od 6 veljače 2020. i predmet vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje. U svom rješenju VS RH

zauzeo je upravo suprotni stav od onog izraženog u navedenoj odluci Županijskog suda, te jasno istakao da je tužitelj koji je u pravomoćnom rješenju suda donesenog u ovršnom postupku upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, može postupajući sukladno tom rješenju podnijeti tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, iako je prije podnošenja tužbe ovrha dovršena stoga je VS zauzeo stav da se u konkretnom slučaju primjenjuje Ovršni zakon kao lex specialis te članci istog zakona koji se preciziraju u rješenju.

4.Rješenjem Županijskog suda u Splitu Gž-R-1628/2023-3 od 28 prosinca 2023., Županijski sud je ponovno ukinuo presudu ovog suda poslovnog broja Pr -730 /15 od 18. siječnja 2019 i vratio spis ovom sudu na ponovno suđenje, ističući kao razlog da je ovaj sud učinio apsolutno bitnu povredu postupka s obzirom da u presudi nedostaju valjani obrazloženi razlozi koji se odnose na istaknuti prigovor zastare, jer da je isti prigovor samo uopćeno obrazložen, te da nije obrazložen i novi nakon isticanja novog tužbenog zahtjeva dakle proširenjem tužbe od 14 veljače 2017.

5. U nastavku postupka u dokaznom postupku sud je pregledao potvrde o isplatama ( list spisa 4-7), Obavijest o isplati, Nalaz o izvršenom obračunu kamata po presudi broj IVP-240/00 (list spisa 12-15), pregled dokaza o prijenosu i isplati sredstava na dan 2. 7. 2003.g.,Potvrdnica od 03. srpnja 2003.g. , Žalba na posl.br. OVR-776/03, knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T. od 02. kolovoza 2016.g. , izvješće o vještačenju po vještaku za knjigovodstvo i financije J. B. od 04. travnja 2018.g. , vjerodostojno tumačenje članka 3.stavka 1. zakona o zateznim kamatama, saslušanje i usuglašavanje vještaka za financije i knjigovodstvo M. T. i J. B. na ročištu dana 08.

studenog 2018.g.

6.Tužbeni zahtjev je osnovan. Među

strankama nije prijeporno:

-da je temeljem pravomoćne Presude ovog suda IVP-240/00 od 22. travnja 2002.g. tužitelj bio obvezan tuženoj naknaditi glavnicu u iznosu od 97.509,87 kn s pripadajućom zateznom kamatom kao i trošak postupka od 13.703,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate,

-da je po presudi, a u skladu s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka V.

I. tužitelj dana 12. ožujka 2003.g. platio tužiteljici iznos od 100.816,00 kn te dana 07. travnja 2003., daljnji iznos od 100.816,89 kn ,

-da je tužena pokrenula ovršni postupak u predmetu pod poslovnim brojem Ovr- 776/03, radi naplate potraživanja smatrajući da joj još pripada i daljnji iznos od 45.350,48 kn te da je ovaj sud dozvolio ovrhu dana 15. svibnja 2003.g., a da je tužitelj dana 23. svibnja 2003.g. platio i kamatu na parnični trošak u iznosu od 4.137,34 kn,

-da je tužena ovršila i daljnji iznos od 45.234,63 kn i to dana 02. srpnja 2003.g. , a da je navedeni iznos obračuna kamata izradila FINA S. koristeći komformnu metodu obračuna, kao organizaciji koja obavlja poslove platnog prometa,

-da je u predmetu ovog suda Ovr-776/03 na Rješenje o ovrsi od 15. svibnja 2003.g. tužitelj dana 26. svibnja 2003.g., izjavio žalbu, a temeljem koje je ovaj sud Rješenjem Ovr-776/03 od 27. travnja 2015.g. tužitelja uputio u parnicu radi proglašenja nedopuštene ovrhe određene rješenjem ovog suda Ovr-776/03 od 15. svibnja 2003.g.,

-da je na Rješenje Ovr-776/03 od 27. travnja 2015.g. ovog suda dana 20. svibnja 2015.g. punomoćnica tužene tada kao pun. ovrhovoditeljice izjavila žalbu,

-da je Rješenjem Županijskog suda u Splitu Gžovr-1743/15 od 30. srpnja 2015.g. odbijena žalba ovrhovoditeljice kao neosnovana te potvrđeno rješenje Ovr-776/03 od 27. travnja 2015.g. kojem je tužitelj upućen da pokrene parnice radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe,

-da je Rješenjem ovog suda Ovr-776/03 od 27. travnja 2015.g. utvrđen dovršetak ovrhe određen rješenjem istog poslovnog broja 15. svibnja 2003.g.

7.Kao sporno ostalo je za raspraviti:

-da li tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem da se ovrha određena rješenjem Ovr– 776/03 od 15. svibnja 2003. g. proglasi nedopuštenom,

-prigovor zastare te prigovor prekluzije,

-prigovor da nema zakonskog uporišta za preinaku tužbenog zahtjeva sukladno čl. 56. Ovršnog zakona, nakon zaključenja prethodnog postupka, samim time da li je osnovan zahtjev tužitelja da bi tužena bez osnove stekla novčani iznos od 45.234,63

kn, koji je isplaćen dana 02. srpnja 2003.g. , obzirom da je obračun kamata izvršila FINA kao organizacija koja obavlja poslove platnog prometa po rješenju o ovrsi.

8. Na prvo sporno pitanje odgovor je dao VSRH u navedenom rješenju u točci 10.4. navodeći da je u konkretnom slučaju tužitelj u prije navedenom rješenju u ovršnom postupku upućen na pokretanje ove parnice radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom i to na temelju odredbe čl. 52. st. 3. OZ., stoga da je tužitelj u konkretnom slučaju oslobođen obveze dokazivanja konkretnog pravnog interesa na pokretanje ove parnice, te je u cijelosti neosnovan prigovor prekluzije.

9. U odnosu na istaknute prigovore zastare valja istaći da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za 10 godina sukladno čl. 379 st.1 Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), koji se u konkretnom slučaju primjenjivao temeljem odredbe članka 1163 st. 1 važećeg Zakona o Obveznim odnosima (N.N.31/95, 41/08, 125/11,78/15, 114/22. - u daljem tekstu ZOO.) Točno je također da temeljem čl. 392 st. 1. 3., ZOO- a, nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova a vrijeme prije prekida se ne računa u zakonom određen rok za zastaru. Kad je prekid zastarijevanja nastupio ponovno počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način. U konkretnom slučaju tužitelj je dana u ovršnom predmetu ovog suda Ovr-776/03 na rješenje o ovrsi od 15. svibnja 2003.g., dana 26. svibnja 2003.g., izjavio žalbu, a temeljem koje je ovaj sud rješenjem Ovr-776/03 od 27. travnja 2015.g. tužitelja uputio u parnicu radi proglašenja nedopuštene ovrhe određene rješenjem ovog suda Ovr- 776/03 od 15. svibnja 2003.g., a na koje rješenje je pun tuženika kao pun ovrhovoditeljice izjavila žalbu, te je rješenjem Županijskog suda u Splitu Gž- ovr- 1743/15 od 30 .srpnja 2015., odbijena žalba ovrhovoditeljice kao neosnovana te potvrđeno rješenje kojim je tužitelj upućena u parnicu za proglašenje ovrhe nedopuštenom, a koju parnicu je tužitelj i pokrenuo tužbom dana 25 svibnja 2015 g. Nadalje rješenjem ovog suda Ovr 776/03 od 27 travnja 2015.g . utvrđen je dovršetak ovrhe iako je tužitelj upućen na parnicu, a obzirom da je parnica i pokrenuta, ovrha po ocjeni ovog suda nije mogla biti dovršena. Naime tijek zastare po ocijeni ovog suda tužitelj je prekinuo dana 26 svibnja 2003, kada je tužitelj izjavio žalbu u ovršnom postupku Ovr- 776/03, a kojoj je ovaj sud odlučio rješenjem Ovr -776/03 od 27. travnja 2015.g, (sa nažalost većim vremenskim odmakom) te tada uputio tužitelja da pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, a koje je rješenje potvrđeno odlukom Županijskog suda Gž- Ovr 1743/15 od 30. srpnja 2015. Kako je tužitelj pokrenuo parnični postupak tužbom dana 25. svibnja 2015., iz ovrhe novi zastarni rok nakon prekida zastare dana 26. svibnja 2003.g, nije ni počeo teći jer praktički ovršni postupak još nije ni dovršen. Zbog toga su neosnovani prigovori zastare tužene kako prvi prigovor tako i prigovor nakon isticanja novog tužbenog zahtjeva iz podneska od 14. veljače 2017.g. Valja napomenuti da je prigovor zastare tužena izjavila još u svojoj žalbi na presudu ovog suda Pr 730/15 od 18 siječnja 2019.g, o kom prigovoru se Županijski sud u svojoj odluci GŽ 695/19 -2 od 6 veljače 2020 g. uopće nije očitovao, a koja odluka Županijskog suda je ukinuta Rješenjem VS RH br. Rev 506/2021-2 od 28 ožujka 2023.g. U rješenju VSRH se

daje izričita uputa Županijskom sudu i obrazlaže razlog ukidanja presude istog suda i u nijednom djelu se ne spominje prigovor zastre. Valja istači da je VS jasno svojim stavom istakao da ni jednom odredbom Ovršnog zakona nije propisano da nakon provedbe ovrhe i samo zbog te činjenice tužbeni zahtjev za proglašenjem nedopuštenosti ovrhe postaje neosnovan, a niti da je tužba postala nedopuštena.

Prema odredbi čl. 62.st.1.t.4. OZ-a, nakon što je ovrha već provedena ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio, između ostaloga ako se ovrha koja je provedena na određen predmetu proglasi nedopuštenom, stoga da iz te odredbe jasno proizlazi da se parnica radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe može voditi i nakon provedbe ovrhe. Odredbom čl. 56 st. 1 OZ-a da je razrada navedene odredbe o protuovrsi koja tek omogućila tužitelju da u postojećem parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zahtjeva vraćanje onog što je ovrhovoditelj provedbom ovrhe dobio. Takav stav je Vrhovni sud RH zauzeo i u odluci Rev. 11012/02020-2 od 22 prosinca 2020.g

10. Što se tiče prigovora odnosno protivljenja tuženika proširenju tužbe odnosno preinaci tužbenog zahtjeva od 14 veljače 2017., VS je također u svom rješenju dao odgovor i na to pitanje koje sadržano u specijalnoj odredbi čl. 56.st.1 OZ koji glasi: Ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojeg je podnesena žalba iz čl 52 i 53 st. 1 OZ-a, provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključena, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave i bez pristanka ovrhovditelja kao tuženika preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju odredi da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu nadoknadi štetu kojoj je pretrpi uključujući i troškove ovrhe koje je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu. Tužitelj da je tužbom upravo utvrdio da je tužena neosnovano stekla iznos od 45 234,63 kn( 6.003,67 eura) koji iznos u konačnici i zahtjeva tužbenim zahtjevom.

11. Temeljem čl. 210 Zakona o obveznim odnosima ( „NN“, broj 53/91,

73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, koji je prestao važiti 31. prosinca 2005.g.-u daljnjem tekstu ZOO/91), koji je bio na snazi 02. srpnja 2003.g., u vrijeme kada je tužena ovršila i daljnji iznos od 45.234,63 kn, bilo je propisano (sada člankom 1111. ZOO/05), da kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je obvezan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje imovine nije moguće, dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

12. Na okolnost visine potraživanja ovaj sud se poziva na utvrđenje Županijskog suda u Splitu iz Rješenja Gž-r-1628/2023-3 od 28 prosinca 2023., u toč. 8 gdje se decidirano navodi da je visina pravilno utvrđena i obračunata u visini od 45.234,63 kn sada 6.003,67 eura, bez obzira na metodu obračuna zakonske zatezne kamate jer da je po vještacima (M. T., J. B.), utvrđeno da je to iznos koji bi

tužitelju pripao pravilnim obračunom kamate, stoga ovaj sud smatra suvišnim ponovno obrazlaganje istog.

13. Stoga analizom i ocjenom cjelokupnog dokaznog postupka, svih dokaza zajedno i svakog dokaza zasebno sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („NN br. 53/91, 91/92, 112/93, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 –

u daljnjem tekstu ZPP), kako je obrazloženo ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan obzirom da je u ovom postupku nedvojbeno utvrđeno da je ovrha određena rješenjem Ovr-776/03 od 15. svibnja 2003.g. bila nedopuštena za iznos od 6.003,67 eura /45.234,63 kn.

14. Tužitelju su na taj iznos priznate i zatezne kamate od dana kada je navedena isplata izvršena sukladno čl. 56. st. 3. Ovršnog zakona od dana kada je tužena kao ovrhovoditeljica neosnovano stekla novčana sredstva iz imovine tužitelja, a to je od 02. srpnja 2003.g. , a sve sukladno čl. 277. ZOO/91, a stupanjem na snagu novog zakona ZOO/05 temeljem čl. 29 ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 114/22., Uredba 156/22), koje teku od dospijeća pa do isplate.

15.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155. Zakona o parničnom postupku („NN“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05.,

02/07., 84/08., 25/13. i 89/14., drugdje u tekstu ZPP-a), a u skladu s točkom 7. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, VPS, te popisu troška pun. tužitelja. Tužitelju je priznat trošak: za sastav tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima: (Tbr.9. st. 50%) : 06. listopada 2015.g,. 20. siječnja 2016., 14. veljače 2017.g. , 05 .listopada 2017.g. 12. ožujka 2018.g. 28. svibnja 2018.g. , 11. rujna 2018.g. – za svaki po 50 bodova, za zastupanje na ročištima: 10. travnja 2017. 08. listopada 2018.g.i 26. veljače 2024 - za svako po 100 bodova, za sastav podneska:

28. kolovoza 2015.g.i 5. veljače 2024.– za svaki po 100 bodova, za sastav podneska od 11. rujna 2018.g.- 25 bodova, za sastav prijedloga za reviziju od 26.siječnja 2021.,- 150 bodova, što ukupno daje 1125 bodova, ( vrijednost jednog boda s paušalom =2,00 eura ), što ukupno daje 2.250,00eura + 25 % PDV, daje iznos od 2.812,50eura. Tom iznosu treba pridodati pristojbu tužbe u iznosu od 107,51eura, te materijalni trošak financijskog vještačenja u iznosu od 132,72 eura, pristojba revizije 106,49 eura, što daje iznos od 3.159,22 eura, koji parnični trošak je obistinjen tužitelju.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Splitu, 16. svibnja 2024.

Sudac

Jelena Kvarantan Karuza v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke može se izjaviti žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste.