Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-388/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja G. B. iz K., OIB: ..., kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva H. i p. d.o.o. u S. B., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog ureda K. i p. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P- 279/2021-14 od 10. siječnja 2023., 16. svibnja 2024.

r i j e š i o  j e

I Uvaženjem žalbe tuženika preinačava se rješenje Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-279/2021-14 od 10. siječnja 2023. i rješava:

Prihvaća se prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Đakovu, te se predmet ustupa mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 124,38 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

2. Protiv tog rješenja žalbu podnosi tuženik iz žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavka 1. u vezi s člankom 381. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019.; dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. U žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda prema kojem je prorogacijska klauzula iz članka 12. Ugovora o kreditu broj ... nepoštena, odnosno ništetna sukladno Zakonu o zaštiti potrošača. Smatra da ugovaranjem prorogacijske klauzule nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana budući da je tužitelj mogao angažirati opunomoćenika sa sjedištem u Z.. Osim toga, ističe da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javne bilježnice M. B. pod brojem Ov-5429/08, a koja je strankama objasnila smisao i posljedice pravnog posla. Tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda prema kojem se o prorogacijskoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, te ističe da članak 99. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da nije dopušteno utvrđivati jesu li pojedine odredbe ugovora poštene ako su iste jasne, razumljive i očite. Nadalje, tuženik osporava primjenu članka 19.l. stavka 1. Zakona o potošačkom kreditiranju budući da se ista odnosi na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkih ugovora. Konačno, ističe da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019.; dalje: ZZP) ne mogu primijeniti u ovom slučaju s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je osnovana.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijano rješenje sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a nema niti drugih nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati.

7. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 381. stavkom 1. ZPP-a na ostale bitne procesne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, utvrđeno je da donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

8. Donoseći pobijano rješenje, prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda pozivom na ugovorenu mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika iz članka 12. Ugovora o kreditu broj ... od 20. veljače 2008., kao i pozivom na opću mjesnu nadležnost iz članka 46. i 48. ZPP-a, sa prijedlogom da se predmet ustupi mjesno nadležnom sudu na čijem se području nalazi tuženikovo sjedište. Nadalje, sud utvrđuje da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika.

9. Prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjski sud je odbio pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.; dalje: ZZP), Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. travnja 1993.) i sudske prakse iz presude Suda Europske unije od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98, a na temelju utvrđenja da je prorogacijska klauzula nepoštena jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka te da protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka na štetu tužitelja koji bi s obzirom na mjesto stanovanja bio obvezan putovati u Z., te bi imao trošak putovanja iz K. u Z. i obrnuto. Stoga, prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 19.l. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15. i 52/16.; dalje: ZPK), a uzimajući u obzir da je prebivalište tužitelja u K., zaključuje da je u konkretnom slučaju mjesno nadležan za postupanje Općinski sud u Đakovu.

10. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

11. Naime, predmetna prorogacijska klauzula iz članka 12. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 20. veljače 2008. je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika, pa na istu tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj zbog čega se na temelju zakonske presumpcije u smislu odredbe članka 96. stavka 1. i 2. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, smatra da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Cijeneći udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, ovaj sud prihvaća razloge prvostupanjskog suda o neravnoteži u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da bi tužitelj za pristup sudu u Z., a s obzirom da živi u K., bio izvrgnut povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u Z.. Stoga, ugovorna odredba kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika tj. u Z., i prema ocijeni ovog suda uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je kao takva u smislu članka 96. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba i posljedično tome ništava sukladno članku 102. stavku 1. ZZP-a, kao i odredbama članka 49. i 55. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015., 14/2019. i 19/2022.; dalje: ZZP/14) kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

12. Takav stav suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C- 244/98, prema kojem prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Međutim osnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 19.l. stavka 1. ZPK-a.

14. Naime, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 19.l. stavka 1. ZPK-a prilikom određivanja nadležnosti, jer se ta odredba primjenjuje na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkih ugovora, što u ovom predmetu nije slučaj.

15. Odredbom članka 46. stavka 1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, dok je stavkom 2. istog članka propisano da u slučajevima predviđenim u ovom Zakonu za suđenje je osim suda općemjesne nadležnosti nadležan i drugi određeni sud.

15.1. Odredbom članka 59. ZPP-a propisana je mjesna nadležnost za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, na način da je pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (izberiva mjesna nadležnosti).

16. Budući da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u podružnici tuženika u O., a da je tužitelj tužbu protiv tuženika podnio Općinskom sudu u Đakovu, odnosno da tužitelj nije iskoristio svoje pravo izbora u smislu članka 59. ZPP-a, to se u konkretnom slučaju primjenjuju zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti iz članka 46. stavka 1. ZPP-a.

17. Stoga, budući da je tuženik pravna osoba sa sjedištem u Z. u smislu članka 48. stavka 1. ZPP-a, u konkretnom slučaju sukladno članku 46. stavku 1. ZPP-a nadležan je Općinski građanski sud u Zagrebu.

18. Slijedom navedenog, valjalo je pozivom na članak 380. točku 3. ZPP-a uvažiti žalbu tuženika i preinačiti pobijano rješenje kao u točki I. izreke ovog rješenja.

19. Budući da je tuženik uspio u žalbenom postupku pozivom na članak 166. stavak 2. ZPP-a, te odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP-a u vezi s Tbr.10.t.5. i Tbr.50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022. i 126/2022.,; dalje: Tarifa) tuženiku pripada pravo na naknadu troška sastava žalbe protiv rješenja u iznosu od 99,50 eura, a što se pripadajućim porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 24,88 eura ukupno iznosi 124,38 eura, slijednom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja. Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe, budući da ista nije određeno postavljana u zahtjevu u smislu članka 164. stavka 3. ZPP-a.

U Rijeci 16. svibnja 2024.

Sutkinja

Ingrid Bučković, v. r.