Poslovni broj: Usž-1692/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Arme Vagner Popović predsjednice vijeća, Ane Berlengi Fellner i Mirjane Čačić, članica vijeća, te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja E. F. iz Izraela, J., R. K. iz Izraela, T. A.-Y., Y. K. iz Izraela, J., I K. iz
1.
Izraela, A. i S. K. iz Izraela, A., koje zastupa opunomoćenik A. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. i K. d.o.o., Š., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, koje zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Z., Z., u predmetu radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-510/2023 od 18. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 16. svibnja 2024.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-510/2023 od 18. ožujka 2024.
II. Odbija se žalba tužitelja za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-942-01/21-01/165, urbroj: 514-04-02- 01-01/07-22-02 od 23. studenog 2022. te je odbijen njihov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora. Rješenjem tuženika odbijena je žalba koju su tužitelji izjavili protiv rješenja Grada Z., klasa: UP/I-942-01/21-11/2, urbroj: 251-14-11-4/004-21-4 od 26. veljače 2021. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog tužitelja za obnovu postupka okončan pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog tijela pod klasom: UP/I-942-01/97-10/939, urbroj: 251-18-02/406-03-08 od 17. veljače 2003., kao nepravodoban.
2. Protiv ove presude tužitelji su izjavili žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Ističu da je postupak vođen bez da je stranka na zakonit i uredan način o istom obaviještena ili da je stranci omogućeno sudjelovanje u postupku. Okolnost što po prijašnjim propisima smrt stranke nije predstavljala razlog za prestanak punomoći ne znači da je stranka bila uredno obaviještena o tijeku postupka ili uopće za postupak znala. Stoga smatraju da je u trenutku smrti I K. isti prestao biti stranka bez obzira
2.
na opunomoćenika u postupku te je po sili zakona stranka morala i mogla biti jedino netko od njegovih nasljednika koji nikad nisu opunomoćili odvjetnika S. T. niti su uopće imali saznanja da isti vodi predmetni postupak. Kako im nije dana mogućnost da sudjeluju u postupku ovo nezakonito postupanje dovelo je do situacije da nikad nisu primali pobijano rješenje zbog čega smatraju da nisu niti mogli početi teći rokovi za podnošenje prijedloga za obnovu postupka. Iako prvostupanjski sud zanemaruje Zakon o obveznim odnosima kojeg tužitelji smatraju kao lex specialis u pogledu tumačenja i definiranja pravne prirode punomoći pozivaju se na odredbu članka 318. tog Zakona te smatraju da nikakva odredba Zakona o općem upravnom postupku ne može derogirati navedenu odredbu. Također ukazuju da Zakon o općem upravnom postupku nije definirao institut prekida postupka zbog čega se pozivaju na odredbe Zakona o parničnom postupku prema kojem smrću stranke nastupa prekid postupka. Smatraju da je iz navedenih razloga pogrešna i odluka o trošku upravnog spora te predlažu da Sud žalbu usvoji i poništi prvostupanjsku presudu te usvoji tužbeni zahtjev, a tužiteljima dosudi trošak upravnog spora uvećano za trošak sastava žalbe zajedno sa zateznim kamatama.
3. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Presudom prvostupanjskog suda potvrđena je pravilnost stajališta upravnih tijela prema kojem je prijedlog tužitelja za obnovu postupka okončanog rješenjem Grada Z., Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada od 17. veljače 2003., pravilno odbačen kao nepravodoban. Pri tome se prvostupanjski sud kao i upravna tijela pozivaju na odredbu članka 123. stavka 1. točke 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09.) kojom je propisano da se obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti u roku od tri godine od dana dostave rješenja stranci ako osobi koja je trebala sudjelovati u svojstvu stranke nije bila dana mogućnost sudjelovanja u postupku.
6. Iz obrazloženja prvostupanjske presude kao i iz podataka spisa predmeta proizlazi da je rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela odbijen zahtjev I K.
2.
podnesen temeljem odredbi Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02.). Žalbu koju je protiv tog rješenja izjavio opunomoćenik podnositelja zahtjeva odbio je tuženik svojim rješenjem od 12. rujna 2005., a protiv tog rješenja nije pokrenut upravni spor. Podnositelj zahtjeva u upravnom postupku imao je opunomoćenika (odvjetnika S. T.) kojem su dostavljena navedena rješenja s time što je rješenje tuženika od 12. rujna 2005., dostavljeno opunomoćeniku 7. listopada 2005. Iz podataka spisa predmeta također proizlazi da je podnositelj zahtjeva preminuo 20. studenog 1999., te da su tužitelji 3. veljače 2021., podnijeli prijedlog za obnovu postupka iz razloga što im nije omogućeno sudjelovanje u postupku.
7. Iz navedenog proizlazi da je prijedlog za obnovu postupka podnesen protekom više od 15 godina od dostave rješenja stranci što znači da je nepravodoban jer je podnesen izvan roka propisanog odredbom članka 123. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku. Tužitelji neosnovano osporavaju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda prema kojem se rok za podnošenje prijedloga za obnovu postupka u konkretnoj upravnoj stvari računa od dostave rješenja stranci odnosno njezinom opunomoćeniku. Naime, Zakon o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09.) stupio je na snagu 1. siječnja 2010. Stupanjem na snagu ovog Zakona prestao je važiti Zakon o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 53/91. i 103/96.-odluka Ustavnog suda RH).
8. Kako je u vrijeme podnošenja zahtjeva prednika tužitelja na snazi bio Zakon o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 53/91. i 103/96.), to su odredbe ovog Zakona mjerodavne za vođenje predmetnog upravnog postupka. Protivno žalbenim navodima odredbe Zakona o općem upravnom postupku predstavljaju specijalan propis koji uređuje način provođenja upravnog postupka. Kako je mjerodavnim propisom odnosno Zakonom o općem upravnom postupku iz 1991. godine odredbom članka 61. stavka 2. bilo propisano da punomoć ne prestaje smrću stranke, gubitkom njezine procesne sposobnosti ili promjenom njezinog zakonskog zastupnika, to tužitelji neosnovano osporavaju pravilnost dostave rješenja tuženika od 12. rujna 2005., koja je u provedenom upravnom postupku izvršena iskazanom punomoćniku.
9. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga Suda, žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude zbog čega je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), odlučeno kao pod točkom I. izreke. Budući da tužitelji nisu uspjeli sa žalbom u ovom upravnom sporu to je neosnovan i njihov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe. Stoga je temeljem odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno kao pod točkom II. izreke.
U Zagrebu 16. svibnja 2024.
Predsjednica vijeća
Arma Vagner Popović, v.r.
