Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-170/2022-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Š. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnici M. T., odvjetnici iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587 zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3481/2018-33 od 26. studenog 2021., na sjednici vijeća 16. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3481/2018-33 od 26. studenog 2021.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 198.159,65 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose pobliže navedene u izreci, kao i nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu od 28.675,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženica je podnijela žalbu protiv citirane presude zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23–dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženice isplatiti tužitelju 198.159,65 kn s osnova naknade za neosnovano korištenje poslovnog prostora u Z., … za razdoblje veljača 2014. - 19. prosinac 2017., sve sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne dijelove toga iznosa od njihovog dospijeća do isplate.

5.1. U postupku nije sporno da su stranke suvlasnici predmetne nekretnine, a tužitelj u 1/12 dijela, koje vlasništvo je vraćeno predniku tužitelja u upravnom postupku, kao i da je tužitelj za prethodno razdoblje zahtijevao od tuženice naknadu zakupnine za korištenje predmetnog poslovnog prostora za razdoblje od veljače 2009. do siječnja 2014. te je tuženica pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-600/14 od 4. studenog 2016. obvezana isplatiti po tom osnovu iznos od 256.848,60 kn sa zateznim kamatama. Nije sporno da je taj predmet bio ispitivan i povodom revizije tuženice na drugostupanjsku odluku u tom predmetu, te je presudom Vrhovnog suda Republike broj Rev 866/2018-4 od 1. lipnja 2021. odbijena revizija kao neosnovana.

5.2. Cijeneći utvrđenja u postupku Pn-600/14 te okolnost da je tuženica i u utuženom razdoblju bez osnove držala u posjedu predmetnu nekretninu u cijelosti, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju pripada naknada koristi za uporabu predmetnog poslovnog prostora u primjeni čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15-dalje:ZOO).

5.3. Visinu koristi u vidu zakupnine za predmetni poslovni prostor, prvostupanjski sud utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke prema kojem tužitelju na ime njegovog suvlasničkog dijela (1/12) predmetne nekretnine u utuženom razdoblju pripada iznos od ukupno 198.159,65 kn.

5.4. Slijedom tih utvrđenja, prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju ukupno iznos od 198.159,65 kn sa zateznim kamatama, pri čemu otklanja kao neosnovan prigovor zastare istaknut po tuženici primjenom čl. 225. ZOO-a, cijeneći da najstarije potraživanje tužitelja dospijeva 11. ožujka 2014. i da je tužba od 1. lipnja 2018. podnesena unutar propisanog (općeg) roka zastare od 5 godina.

5.5. Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja donosi na temelju odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15-dalje: Tarifa).

6. Donošenjem prvostupanjske presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženica u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

7. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

8. Osporavajući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, tuženica u žalbi prigovara da prvostupanjski sud nije cijenio njen prigovor istaknut u postupku da ju je tužitelj pozvao na predaju suposjeda tek dopisom od 4. svibnja 2015. te da stoga nije ovlašten potraživati naknadu za korištenje nekretnine za prethodno razdoblje budući da je tuženica tada sukladno čl. 38. st. 1. i 42. st. 1. ZV-a bila ovlaštena vršiti vlasničkopravna ovlaštenja glede cijele stvari kao jedan od suvlasnika. Smatra da je prvostupanjski sud neosnovano dosudio tužitelju naknadu na ime stečenog bez osnove primjenom čl. 1120. ZOO-a ukazujući da iz iskaza saslušanih svjedoka u postupku proizlazi da tuženica uopće nije koristila predmetnu nekretninu nakon siječnja 2015. i da stoga nije ni ostvarila korist u visini tržišne zakupnine za predmetni poslovni prostor.

9. Odgovarajući na prednje iznesene žalbene navode, treba navesti da je sud prvog stupnja o zahtjevu tužitelja odlučio primjenom odredbi materijalnog prava koje u ovom parničnom postupku nisu mjerodavne. Naime, u konkretnom slučaju se radi o odnosima između suvlasnika pa glede pitanja naknade za korist koju je tuženica imala posjedovanjem suvlasničkog udjela tužitelja, u primjenu dolaze odredbe čl. 164. i čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14-dalje:ZV ).

9.1. Prema odredbi čl. 164 st. 1. ZV-a pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada. Prema odredbi čl. 165. st. 1. ZV-a nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

9.2. U vezi pitanja primjene materijalnog prava u odnosima između suvlasnika, kada jedan od suvlasnika onemogući drugog u korištenju suvlasničke stvari, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je donio pravno shvaćanje broj Su-IV-16/2021-5 od 1. ožujka 2021. koje glasi: “ U odnosima između suvlasnika ( vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju suvlasništva stvari, primjenjuju se odredbe čl. 164. i 165. ZV-a. U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev suvlasnika protiv posjednika koji koristi tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju čl. 164. i čl. 165. ZV-a, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, a pritom nije nužno da se tužbenim zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u suposjed, ako je suvlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu za predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.

9.3. Tuženica u postupku i u žalbi ne osporava da ju je tužitelj pozvao na predaju u suposjed predmetne nekretnine pisano 4. svibnja 2015., dok u odnosu na prethodno utuženo razdoblje pogrešno drži da je bila ovlaštena posjedovati predmetnu nekretninu u cijelosti budući da je i u prethodno vođenoj parnici između stranaka Pn-600/14 utvrđeno, i to već iz činjeničnih navoda u tužbi, da je tužitelj pokušao stupiti u posjed, odnosno koristiti svoj suvlasnički dio, međutim da mu je na licu mjesta od zaposlenika tuženice rečeno kako u predmetnoj zgradi ne postoji prazan dio odnosno da tuženik koristi zgradu u cijelosti kao prostorije ureda uprave. S obzirom na izloženo, tužitelj ima pravo na isplatu predmetne naknade za cijelo utuženo razdoblje sukladno odredbi čl. 165. st. 1. ZV-a.

9.4. Na daljnje žalbene navode tuženice treba odgovoriti da okolnost što tuženica ne koristi predmetnu nekretninu nije od utjecaja na pravo tužitelja zahtijevati naknadu koristi koju je tuženica stekla za vrijeme posjedovanja, jer proizlazi da je isključivo tuženica držala u posjedu predmetnu nekretninu u utuženom razdoblju, kraj nesporne činjenice da je predmetni poslovni prostor koristila uprava i da je isti predala uredu 27. svibnja 2015.

10. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, koji je utvrdio sve bitne parametre za obračun naknade, koje utvrđenje određenim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

11. Pravilno je prvostupanjski sud odmjerio troškove postupka tužitelju u primjeni čl. 154. st. 1 i čl. 155. ZPP-a te Tarife.

12. Iz tih razloga je odlučeno kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 2., čl. 380. toč. 2. i čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 16. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović, v.r.