Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-976/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sutkinja Martine Budinski Modronja predsjednice vijeća, Zlatane Bihar članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Alenke Lešić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. b. d.d. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik O. P., odvjetnik u O. d. T. i P. d.o.o. Z., protiv tuženika I. H. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. H., odvjetnik u O. d. H. & P. d.o.o. Z., radi raskida ugovora odnosno utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2730/2020-10 od 19. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 16. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2730/2020-10 od 19. srpnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

»I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Raskida se Ugovor o oročenom deviznom ulogu bez namjene sklopljen dana 28.07.1981. g. između A. H. i tužitelja.

II. Utvrđuje se da je ništava odredba čl. 5. Ugovora o oročenom deviznom ulogu bez namjene sklopljenog dana 28.07.1981. g. između A. H. i tužitelja.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Odbija se eventualni tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Mijenja se čl. 5. Ugovora o oročenom deviznom ulogu bez namjene sklopljen dana 28.07.1981. g. između A. H. i tužitelja na način da isti sada glasi: „Ako u roku od 30 dana po isteku ugovorenog roka iz toč. 2. Ulagač ili Banka ne otkažu ovaj Ugovor, smatra se da je ulog ponovno oročen uz iste uvjete i na isti rok.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 6.875,00 kn sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 19. srpnja 2021. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, u roku od 15 dana.«

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07- odluka USRH, 84/08, 96/08- odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13,43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP). Predložio je pobijanu presudu preinačiti, a podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora u ovom stupnju postupka je zahtjev za raskid ugovora o oročenom deviznom ulogu bez namjene koji je između tužitelja i prednika tuženika, pok. A. H. sklopljen 28. srpnja 1981., odnosno zahtjev za utvrđenje da je ništava odredba članka 5. tog ugovora, kojim zahtjevima tužitelj kumulira i zahtjev za izmjenu članka 5. ugovora od 28. srpnja 1981. na način da se mogućnost otkaza predmetnog ugovora, osim ulagaču (tuženiku), daje i banci (tužitelju).

6. Između stranaka je i dalje sporno jesu li nakon sklapanja ugovora o oročenom deviznom ulogu bez namjene od 28. srpnja 1981. (dalje: ugovor) nastupile izvanredne okolnosti koje se u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogle predvidjeti, a zbog kojih okolnosti je ispunjenje ugovorne obveze tužitelja postalo otežano, a sporno je i je li odredba članka 5. ugovora, kojom je isključeno pravo tužitelja na otkaz predmetnog ugovora, suprotna Ustavu Republike Hrvatske odnosno prisilnom propisu, pa time i je li ona ništava.

7. Prvostupanjski je sud zahtjev za raskid ugovora odnosno njegovu izmjenu odbio uz obrazloženje da je tužitelj, kao dobar gospodarstvenik, u vrijeme sklapanja ugovora mogao predvidjeti njegove učinke i iste izbjeći upravo ugovaranjem i svog prava na otkaz. Kako on to nije učinio, a ugovor je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, prvostupanjski sud smatra da se odredba članka 5. ugovora ima tumačiti u korist tuženika. Osim što tužitelj nije dokazao da su nastupile izvanredne okolnosti koje bi opravdavale raskid odnosno izmjenu ugovora, prvostupanjski sud smatra da tužitelj nije dokazao da bi mu iste, čak i da su nastale, nanosile pretjerani gubitak, odnosno da bi mu zbog njih ispunjenje obveze postalo pretjerano otežano, imajući na umu da ukupna obveza tužitelja za jednu godinu oročenja predstavlja 0,00000259% njegove godišnje dobiti.

8. Zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti odredbe članka 5. ugovora odbijen je uz obrazloženje da tužitelju tom odredbom ni na koji način nije isključena osobna sloboda u smislu članka 22. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske, budući da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom sadržaju koji je definirao sam tužitelj, zbog čega je tužitelj dužan ispunjavati svoje obveze iz spornog ugovora sve dok ga tuženik ne otkaže.

9. Imajući na umu da je zahtjev za utvrđenje ništavosti članka 5. ugovora tužitelj temeljio na tvrdnji da je ta odredba suprotna Ustavu Republike Hrvatske, ali i kogentnim normama Zakona o obveznim odnosima, a da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude dao razloge samo u odnosu na (ne)protivnost te odredbe Ustavu Republike Hrvatske, propustivši dati razloge zbog kojih smatra da ta odredba nije protivna prisilnim normama Zakona o obveznim odnosima, osnovano tužitelj u žalbi ukazuje da se presuda u tom dijelu ne može ispitati, slijedom čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

10. Međutim, unatoč tome, ovaj sud smatra da su ispunjene pretpostavke za odbijanje tužiteljeve žalbe u smislu odredbe članka 373.a stavak 3. ZPP, zbog razloga koji se će nastavno iznijeti.

11. Ugovorom od 28. srpnja 1981. ugovoren je između stranaka rok oročenja iznosa od 10.000,00 DEM od 13 mjeseci, uz kamatnu stopu od 9% godišnje. Člankom 5. ugovora ugovorne strane su se sporazumjele da će se, u slučaju ako ulagač u roku od 30 dana po isteku ugovorenog roka od 13 mjeseci ne otkaže ugovor, smatrati da je ulog ponovo oročen uz iste uvjete i na isti rok.

12. S obzirom na vrijeme nastanka obveznog odnosa (1981.), na raskid odnosno izmjenu ugovora zbog promijenjenih okolnosti primjenjuju se, u smislu odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05), odredbe članka 134. – 136. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91, 73/91, 3/94, 11/93, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

13. Prema odredbi članka 133. stavak 1. ZOO, ako nakon sklapanja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i drugom slučaju u toj mjeri da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po općem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav jest, strana kojoj je otežano ispunjenje obveze odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvarivati svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine. Međutim, odredbom stavka 2. istog članka propisano je da se raskid ugovora ne može zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili svladati.

14. Tužitelj promijenjene okolnosti nalazi u tome što se nakon sklapanja predmetnog ugovora značajno promijenila (smanjila) kamatna stopa koju banke plaćaju svojim ulagačima (sa ugovorenih 9 % na današnjih 0,02 %), pa da mu plaćanje ugovorene kamatne stope nanosi pretjerano veliki gubitak.

15. Imajući na umu da je tužitelj banka, odnosno organizacija u čiju djelatnost spada upravo i sklapanje ugovora o novčanom depozitu, on je u vrijeme sklapanja ugovora bio dužan uzeti u obzir mogućnost promjene politike ugovornih stopa i na drugi način ugovoriti kamatnu stopu odnosno zaštiti se od štetnih posljedica ovakvog ugovora u slučaju da se njegove kamatne stope na oročene devizne uloge nakon sklapanja ugovora smanje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2521/1995-2 od 7. veljače 1996.), pa isti, u smislu odredbe članka 133. stavak 2. ZOO, ne može zahtijevati raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

16. Sama činjenica da su se kamatne stope nakon sklapanja ugovora značajno smanjile ne znači da su nastupile okolnosti koje tužitelju otežavaju ispunjenje obveze onako kako je to među strankama ugovoreno. Pored notorne činjenice o dobiti koju tužitelj, kao banka, ostvaruje i koja je, kao javni podatak, svima dostupna, i ovaj sud prihvaća shvaćanje prvostupanjskog suda da ispunjenje ugovorene obveze tužitelja (u iznosu manjem od 700 Eur godišnje) nije otežano, pa unatoč tome što su nakon sklapanja ugovora kamatne stope značajno smanjene, nisu ispunjeni uvjeti za raskid odnosno izmjenu ugovora u smislu odredbe članka 133. ZOO.

17. Iako nije od odlučnog značaja za pobijanu odluku, osnovano tužitelj u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud neosnovano odredbu članka 5. ugovora tumačio u korist tuženika, uz obrazloženje da je ugovor sklopljen prema unaprijed tiskanom sadržaju, budući da iz same odredbe članka 100. ZOO proizlazi da se tako tumače isključivo nejasne odredbe. S druge strane, prema odredbi članka 99. stavak 1. ZOO (jasne) odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase. Odredba članka 5. ugovora, kojom je ulagaču dano pravo na otkaz ugovora u roku od 30 dana po isteku ugovorenog roka, jer će se u protivnome ugovor produžiti uz iste uvjete i na isti rok, ne ostavlja dvojbe oko svog sadržaja, pa kako je ista jasna, primjenjuje se onako kako glasi te istu nema potrebe tumačiti. Njezina bi primjena mogla biti isključena samo da je ista ništava, što je tužitelj jednim od glavnih zahtjeva tražio da sud utvrdi.

18. Ugovorni je odnos između stranaka, kako je to prethodno već obrazloženo, zasnovan na određeno vrijeme (13 mjeseci), s time da je ugovoreno njegovo produljenje na isti rok i uz iste uvjete, ako ga ulagač pravodobno ne otkaže. Iako je, dakle, ugovoreno automatsko produženje ugovora za isto (određeno) vrijeme, ovaj sud prihvaća shvaćanje tužitelja da ovakvim ugovaranjem automatskog produženja postoji neizvjesnost glede završetka tijeka obveznog odnosa zasnovanog na određeno vrijeme, budući da on ne ovisi isključivo o proteku vremena, već je vezan za ispunjenje raskidnog uvjeta. Stoga se može zaključiti da je između tužitelja i prednika tuženika zasnovan trajni dugovinski odnos na ugovoreno neodređeno vrijeme.

19. Prema odredbi članka 358. stavak 1. ZOO, ako trajanje dugovinskog odnosa nije određeno, svaka ga strana može prekinuti otkazom. Dakle, otkaz je redovni način prestanka trajnog dugovinskog odnosa.

19.1. Tužitelj smatra da je ništava odredba ugovora kojom se pravo na otkaz jednoj ugovornoj strani potpuno isključuje, a što je upravo učinjeno spornom odredbom članka 5. ugovora, kojom je pravo na otkaz dano samo ulagaču (tuženiku).

20. Prema odredbi članka 103. stavak 1. ZOO, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, ništav je ako cilj povrijeđenog prava na upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

21. Prvostupanjski je sud zaključio da sporna odredba članka 5. ugovora nije protivna članku 22. stavak 1. ustava Republike Hrvatske, jer je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom sadržaju koji je definirao sam tužitelj.

22. Takvo shvaćanje prvostupanjskog suda ne može se prihvatiti jer ništavost neke odredbe ne ovisi o tome o kakvom se ugovoru radi (tipskom, koji je pripremila jedna ugovorna strana ili ugovoru u čiji su sadržaj zajedno kreirale obje ugovorne strane), niti sloboda ugovaranja i načelo dispozitivnosti znači da je strankama dozvoljeno ugovaranje ništave odredbe.

23. Međutim, imajući na umu odredbu članka 22. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske, koja propisuje nepovredivost čovjekove slobode i osobnosti, pri čemu u stavku 2. određuje kada je iznimno moguće oduzeti ili ograničiti slobodu (čovjeka), ovaj sud smatra da se tužitelj, kao pravna osoba, ne može s uspjehom pozivati na ovu odredbu Ustava, štiteći svoja prava, jer je tom odredbom izrijekom zaštićena sloboda čovjeka, a odredba stavka 2. tog članka nedvojbeno upućuje na zaključak da se pritom ne misli na slobodu ugovaranja.

24. Tužitelj je ništavost sporne odredbe zahtijevao i zbog njezine protivnosti prisilnom propisu, prije svega odredbi članka 358. stavak 1. ZOO, kojom je pravo na otkaz u trajnom dugovinskom odnosu na neodređeno vrijeme dano svakoj ugovornoj strani, dok je spornom odredbom u potpunosti isključeno pravo tužitelja, kao jedne ugovorne strane, na otkaz.

25. Ništavost kao posljedica nepoštivanja prisilnog propisa prije svega ovisi o tome predstavlja li neka odredba prisilni propis. Naime, prema shvaćanju koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u svojoj odluci Rev-x 876/2013-3 od 30. rujna 2014., prisilni propis je takav propis koji obvezuje na jedno čvrsto određeno ponašanje koje zakonodavac smatra posebno važnim za pravni poredak, za pravnu sigurnost i za vladavinu prava i koje ponašanje svakako hoće postići, zbog čega sam zakonodavac određuje da je posljedica nepoštivanja takvog propisa ništavost, odnosno da ugovor nema pravni učinak. Nekada se posredno rabe izrazi „mora“ i „zabranjuje“, odnosno prisilnost propisa se izražava izrazom „samo ako“.

26. Oslanjajući se na ovo shvaćanje, ovaj sud smatra da iz formulacije odredbe članka 358. stavak 1. ZOO, koja glasi: „Ako trajanje dugovinskog odnosa nije određeno, svaka ga strana može prekinuti otkazom.“, ne proizlazi da je riječ o prisilnom propisu, jer prisilnost nije određena neposredno određivanjem gubitka pravnog učinka, odnosno posredno izrazima „mora, „zabranjuje“, „samo ako“ i sličnim izrazima koji bi upućivali na zaključak da zakonodavac hoće samo takvo postupanje ugovornih strana i nikakvo drugačije.

27. Osim što bi povreda načela jednake vrijednosti davanja u konkretnom slučaju mogla dovesti do prekomjernog oštećenja, u kojem slučaju je zakonodavac predvidio mogućnost poništenja pravnog posla, a ne ništavost, valja reći da se sporna odredba odnosi na nejednakost u pravima ugovornih strana u pogledu načina prestanka obveznog odnosa, a ne na uzajamna davanja (obveze) o kojima je riječ u članku 15. ZOO.

28. Zaključno, ovaj sud ne nalazi niti da bi sporna odredba bila protivna odredbama članka 11. i 12. ZOO, jer je upravo tužitelj u unaprijed formuliranom ugovoru definirao spornu odredbu, koja je pritom jasna i nije ostavljala dvojbu u pogledu njezinog značenja i posljedica, pa se tužitelj ne može sada s uspjehom pozivati da je njome povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja. Druga ugovorna strana ni na koji način nije sudjelovala u kreiranju njezina sadržaja, pa se ne može govoriti o tome da bi prednik tuženika zloupotrijebio svoja prava pri sklapanju predmetnog ugovora i svojim pravima se okoristio na način koji je protivan njegovoj svrsi, odnosno da bi na taj način osigurao sebi jači položaj naspram tužitelja.

29. Kako, dakle, nisu ispunjene pretpostavke za raskid odnosno izmjenu ugovora, a niti je odredba članka 5. ugovora ništava u smislu odredbe članka 103. ZOO stavak 1. ZOO, valjalo je na temelju odredbi članka 368. te članka 373a. stavak 1. i 3. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

30. S obzirom na to da tužitelj sa žalbom nije uspio, na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP u vezi članka 154. stavak 1. ZPP, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Sisku 16. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća

Martina Budinski Modronja, v.r.