Poslovni broj: Usž-3563/2023-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Lidije Rostaš, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Blanše Turić, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika – specijaliste Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja A. V. iz M., kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici iz Odvjetničkog društva O. & partneri d.o.o., Z., protiv tuženika Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi utvrđivanja obveze plaćanja poreza na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-1257/2023-7 od 11. rujna 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 16. svibnja 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-1257/2023-7 od 11. rujna 2023.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika od 16. ožujka 2023. i rješenja prvostupanjskog tijela od 28. svibnja 2020. te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
2. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede pravila sudskog postupka. Prvenstveno ističe da u konkretnom slučaju tužitelj u stvarnosti nije naplaćivao porez na dodanu vrijednost (dalje u tekstu: PDV) koji je pogreškom bio iskazan na računima, već je iznos dobara i usluga s obračunatim PDV-om iznosio jednako kao cijena dobara i usluga bez PDV- a. Ističe da ne može dugovati iskazani PDV koji nije naplatio. Ako je netko napravio pogrešku i ako je ta pogreška nesporno utvrđena, onda se ne može i ne smije opravdati tuđe stjecanje bez osnove. Navodi da je tuženik stekao imovinu tužitelja s osnove PDV-a, a jasno je utvrđeno u prvostupanjskom postupku da ta imovina tužitelja nije PDV, već je utvrđeno da je to prihod tužitelja. Ističe da je pravilno tijekom upravnog postupka i upravnog spora utvrđeno da tužitelj nije upisan u registar poreznih obveznika poreza na dodanu vrijednost te da je u spornom razdoblju od 6. – 10. mjeseca 2018. godine na izdanim računima pogrešno iskazivao PDV. Navodi da se takva pogreška dogodila prilikom instaliranja nove fiskalne blagajne u 6. mjesecu 2018. godine kada je greškom u komunikaciji s programerom pogrešno u fiskalnoj blagajni namješteno da se računi izdaju s obračunatim PDV-om. Ističe da je do prve polovice lipnja 2018. godine koristio fiskalnu blagajnu Fiskal1, no zbog problema s istom odlučio je zamijeniti fiskalnu blagajnu i instalirati novu POS Sector fiskalnu blagajnu. Prilikom instaliranja te nove fiskalne blagajne došlo je do pogreške u komunikaciji s programerom koji je instalirao novu fiskalnu blagajnu te su računi izdavani na način da se na istima obračunavao PDV, a tužitelj nije bio toga svjestan. Ističe da je stoga došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da mu se trebalo omogućiti da prethodno ispravi predmetne račune. Kako nije bio svjestan da je na izdanim računima u spornom razdoblju iskazan PDV, tužitelj nije ni imao mogućnost ispraviti predmetne račune. S tim u vezi ukazuje se Visokom upravnom sudu na stajalište Suda Europske unije u predmetu C-342/87 prema kojem se poreznom obvezniku treba omogućiti da u svim slučajevima kada postupa u dobroj vjeri ispravak porezne osnovice odnosno računa bude moguć, bez obzira je li riječ o kupcima koji su porezni obveznici ili krajnji potrošači. Smatra da je relevantno i stajalište Suda Europske unije u predmetu C-935/19 prema kojem sankcije ne smiju prekoračivati ono što je nužno za postizanje ciljeva osiguranja pravilne naplate poreza i sprječavanja utaje. Kako bi se ocijenilo je li sankcija u skladu s načelom proporcionalnosti treba uzeti u obzir osobito prirodu i ozbiljnost povrede koja se tom sankcijom kažnjava i način utvrđivanja njezine svote. Navodi kako u konkretnom slučaju nema nikakve naznake o utaji ili gubitku prihoda za Državni proračun te s obzirom da je tužitelj postupao u dobroj vjeri i da nije bio svjestan da je u spornom razdoblju izdavao račune s iskazanim PDV-om, isplata iskazanog PDV-a predstavlja sankciju koja prekoračuje ono što je nužno za postizanje ciljeva osiguranja pravilne naplate PDV-a. Smatra da mu nije omogućen ispravak računa te da mu je nastupila teška i nenadoknadiva šteta. Predlaže Visokom upravnom sudu da usvoji njegovu žalbu te poništi pobijanu presudu i rješenja prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela.
3. Tuženik, iako pozvan, nije podnio odgovor na tužbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS) te stoga nije osnovan prigovor bitne povrede pravila postupka.
6. U postupku koji je prethodio donošenju osporene presude utvrđeno je da je tužitelj ugostiteljsku djelatnost počeo obavljati 29. srpnja 2010. te da se od početka obavljanja djelatnosti nije upisao u registar obveznika poreza na dodanu vrijednost. Međutim, uvidom u fiskalizaciju za 2018. godinu je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od lipnja do listopada 2018. godine izdavao račune u kojima je iskazana osnovica za obračun PDV-a kao i iznos PDV-a, a radi se o osnovici od 83.867,59 kn i iznosu PDV-a od 20.966,42 kn.
7. Odredbom članka 79. stavka 11. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 73/13., 148/13., 143/14., 115/16., 99/13., 153/13. – dalje: ZPDV) propisano je da ako netko na računu za isporučena dobra ili obavljene usluge iskaže PDV, iako za to nije ovlašten ili izda račun iako dobra nisu isporučena ili usluge nisu obavljeni, duguje iznos PDV-a osim kada ispravi račun izdan primatelju na način propisan za ispravak porezne osnovice u skladu s člankom 33. stavkom 7. Zakona. U članku 33. stavku 7. ZPDV-a propisano je da ako se porezna osnovica promijeni naknadno zbog opoziva, različitih vrsta propusta ili nemogućnosti naplate, tada porezni obveznik koji isporučuje dobro ili je obavio uslugu može ispraviti iznos PDV- a, ako porezni obveznik kojem su isporučena dobra ili obavljene usluge ispravi odbitak pretporeza i o tome pisano obavijesti isporučitelja ili ako porezni obveznik kojem su isporučena dobra ili obavljene usluge koji nema sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište i nije registriran za potrebe PDV-a u tuzemstvu pisano izvijesti isporučitelja da nije zatražio povrat PDV-a prema odredbama članka 67. i članka 68. ovog Zakona.
8. Iz svega proizlazi da kad netko na računu za isporučena dobra ili obavljene usluge iskaže PDV kao što je to činio tužitelj u spornom razdoblju duguje iskazani iznos PDV-a iskazan na računu te se kod obračuna PDV-a uračunavaju i iznosi PDV- a iskazani na računu, osim kada ispravi račun izdan primatelju na način propisan za ispravak porezne osnovice u skladu s člankom 33. stavkom 7. Zakona. Stoga prigovori tužitelja da mu nije dana mogućnost da ispravi račune nisu osnovani. Ovo tim više što je tužitelj u svom ugostiteljskom objektu, koji je caffe bar u M., obavljao ugostiteljsku djelatnost usluživanje gostiju caffe bara pićem te kako su, nakon što su popili piće i platili ispostavljeni račun, gosti caffe bara otišli, nejasno je kako bi tužitelj sa istima mogao komunicirati u vezi sa ispravkom iznosa PDV-a na računima. Stoga i prema ocjeni ovoga Suda, kako to pravilno navodi prvostupanjski sud, da je i došlo do kakve pogreške kod izdavanja računa u ugostiteljskom objektu na način da računi za piće nisu ispravno ispostavljeni, takvi računi se ne mogu naknadno ispraviti, nego je bilo potrebno ispraviti pogreške u software-u ili naplatnom uređaju fiskalnoj blagajni da se pogreške više ne ponavljaju te potom navedenu situaciju opisati kroz interni akt, navesti detaljno što je pogrešno, koji računi u kojem iznosu te s time upoznati porezno tijelo jer isto proizlazi i iz stavova poreznog tijela vezano za pogreške oko izdavanja računa u sličnim situacijama kada se izdaju računi u ugostiteljstvu. Međutim, tužitelj navedeno nije učinio, a nije niti životno niti logično da bi se naknadno, nakon provedenog nadzora, s obzirom na vrstu djelatnosti, navedeni računi mogli ispraviti. Stoga sva praksa na koju se poziva tužitelj u žalbi nije od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja.
9. Slijedom svega navedenog, prigovori tužitelja nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne stvari, a osobito jer se u bitnom radi o prigovorima koje je tužitelj isticao i tijekom prvostupanjskog upravnog spora o kojima se prvostupanjski sud očitovao, a s tim zaključcima je suglasan i ovaj Sud.
10. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 73. stavak 1. ZUS-a), na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS- a žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
U Zagrebu, 16. svibnja 2024.
Predsjednica vijeća:
Lidija Rostaš v.r.
