Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kžzd-6/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća, te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. V., zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 1. toč. 2. u svezi s čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23., dalje: KZ/11 ) odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu (dalje: ODO) podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: Kzd-28/2022-79 od 17. listopada 2023., na javnoj sjednici održanoj 15. svibnja 2024., u prisutnosti optuženika Ž. V. te branitelja optuženika B. K., odvjetnika,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba ODO kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Varaždinu presudom poslovni broj: Kzd-28/2022-79 od 17. listopada 2023. je, na temelju čl. 453. st. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22, dalje u tekstu: ZKP/08-22), optuženog Ž. V. oslobodi optužbe, da bi počinio kazneno djelo protiv spolne slobode, teškim kaznenim djelom protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 1. toč. 2. u svezi s čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23., dalje: KZ/11, u svezi čega valja primijetiti da prvostupanjski sud, premda je donio oslobađajuću presudu u istoj ne navodi brojeve "Narodnih novina" 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23. u kojima su objavljene izmjene i dopune tog zakona koje su bile na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude).

1.1. Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08-22 optuženik Ž. V. oslobođen je naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-6. ZKP/08-22, te naknade troškova i nagrade branitelja po službenoj dužnosti u cijelosti (ispravno bi trebalo stajati da spomenuti troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava).

2. Protiv te presude žalbu je podnijelo ODO zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu podnosi optuženik Ž. V. putem branitelja B. K., odvjetnika, s prijedlogom da se žalba ODO-a odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08-22 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-67/2023-3 od 6. veljače 2024. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

5. U skladu s odredbom čl. 475. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22 i 36/24 dalje u tekstu: ZKP/08-24) sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti optuženika Ž. V. te branitelja optuženika B. K., odvjetnika, dok je na temelju čl. 475. st. 3. ZKP/08-24 održana u odsutnosti uredno obaviještene zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Žalbenu tvrdnju da se činjenično stanje kako je ono utvrđeno u pobijanoj presudi ukazuje kao pogrešno, žalitelj u bitnome argumentira time da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada iskaz oštećenika nije prihvatio kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom predmetu.

7.1. Pritom žalitelj prije svega upire da je oštećenik detaljno iskazivao o ponašanju optuženika kritične zgode, da su takav njegov iskaz djelomično potvrdili i ispitani svjedoci koji su vidjeli detalje događaja koji se poklapaju sa iskazom žrtve, a u prilog istinitosti njegovog iskazivanja govore i iskazi svjedoka Z. B. i službenih osoba Zatvora u V. (pravosudnih policajaca i medicinskog tehničara) koji su o inkriminiranom zbivanju imali posrednih saznanja, s time da nitko od navedenih svjedoka nije imao razumnog razloga neosnovano teretiti optuženika.

Nadalje, državni odvjetnik upire i na činjenicu da je žrtvi ovo bio prvi boravak u istražnom zatvoru, dok je optuženik osoba koja je dugi niz godina bila na izdržavanjima zatvorskih kazni ili u istražnom zatvoru, a što, po mišljenju žalitelja ukazuje na njegovu nemogućnost adekvatnog snalaženja u uvjetima u kojima se nalazio, pa tako i u odnosu na optuženika.

Povezujući sve to i sa nalazom psihijatra zatvorske bolnice iz kojeg proizlazi da je oštećeni nakon spornog događaja bio suicidalan, uplašen, nesiguran te mu je dijagnosticirana akutna stresna reakcija, te činjenicom njegove dobi u vrijeme inkriminiranog događaja (15 godina), da je bio bez spolnog iskustva, s time da kasnije nije iskazivao homoseksualne sklonosti, te da se bojao optuženika, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud pogriješio kada takav iskaz oštećenika nije ocijenio kao vjerodostojan i istinit dokaz o odlučnim činjenicama u ovom predmetu.

8. Suprotno žalitelju, po ocjeni ovog žalbenog suda, prvostupanjski sud je na temelju sveobuhvatne, pažljive, kritičke i savjesne analize te pravilne ocjene vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza, i to kako samih za sebe tako i u međusobnoj povezanosti, izveo pravilan zaključak da u ovom predmetu nije na izvjestan način dokazano da bi optuženik počinio predmetno kazneno djelo.

9. U odnosu konkretne žalbene tvrdnje, prije svega valja primijetiti da prvostupanjski sud pravilno uočava da je oštećenik tijekom postupka različito iskazivao o bitnim okolnostima inkriminiranog zbivanja.

Tako je u svom prvotnom iskazu tvrdio da se bojao optuženika jer mu je na krevetu, te kasnije i na WC-u zaprijetio žiletom kojeg je imao zamotan u papiru kod televizora. Nadalje, tvrdio je da mu je optuženik zaprijetio da će ga ubiti ako nekome o tome bude pričao, s time da mu je na krevetu pokazao žilet koji je imao u džepu, te potom skinuo trenirku, sjeo na njega i počeo mu "pušiti kurac".

Međutim, na raspravi je izjavio da mu je optuženik zaprijetio nakon što ga je seksualno iskoristio, da bi potom naveo da mu je sigurno prijetio, ali da se više ne sjeća u kojem točno trenutku.

Na posljednjoj raspravi je pak iskazivao da mu je optuženik prijetio prije i poslije događaja u krevetu, da bi nakon što mu je predočen njegov raniji iskaz naveo da se ne sjeća da bi mu optuženik prijetio prije događaja koji se odigrao na krevetu, pri čemu je nadodao kako je siguran da je optuženika gurao od sebe kada je ovaj bio između njegovih nogu.

9.1. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno uočava da uz to što je oštećenik o navedenim bitnim okolnostima različito iskazivao, njegov iskaz u kojem je tvrdio da mu je optuženik kritične zgode prijetio žiletom, govoreći mu pritom da će ga ubiti, te da je istog tijekom zbivanja na krevetu odguravao od sebe kada je ovaj bio između njegovih nogu, ne potvrđuju niti ispitani svjedoci koji su u inkriminirano vrijeme zajedno s oštećenikom i optuženikom bili u istoj zatvorskoj sobi. Naime, nitko od njih nije vidio niti čuo da bi optuženik prijetio oštećeniku, niti da bi ovaj odgurivao optuženika, dapače, svjedok T. T. je vidio kako oštećenik mirno leži kada ga je optuženik spolno zadovoljavao, držeći ruke prekrižene ispod glave ili uz tijelo, a što je trajalo 5 do 15 minuta.

S time u svezi ovaj žalbeni sud dodatno uočava da iskazi navedenih svjedoka o tome da nisu čuli da bi optuženik prijetio oštećeniku, dodatno dobivaju na težini kada se ima na umu da se inkriminirani događaj odigrao oko 22:00, u vrijeme kada je u zatvorskoj sobi bilo tiho, budući da je ugašeno svijetlo a zatvorenici su se spremali na spavanje, u kakvim okolnostima je životno i logično očekivati da bi ostali zatvorenici, pod pretpostavkom istinitosti iskaza oštećenika, u najmanju ruku čuli da optuženik nešto govori oštećeniku, u svezi čega valja uputiti i na iskaz svjedoka M. Š., koji se kritične zgode također nalazio u toj zatvorskoj sobi, u dijelu gdje je naveo da bi u opisanim uvjetima da je netko izgovorio riječi kao npr. "pusti me na miru" ili sl., pa čak i normalnim tonom, to svi čuli, te bi se netko zasigurno digao iz kreveta i vidio što se događa.

Isto tako, nitko od navedenih svjedoka nije vidio niti da bi optuženik prijetio oštećeniku žiletom, s time iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da djelatnici pravosudne policije prilikom pretresa sobe koji su poduzeli nakon kritičnog događaja žilet nisu pronašli, premda je oštećenik u svom prvotnom iskazu tvrdio da je optuženik žilet držao zamotan u papiru kod televizora.

Vezano za navedeno sporno pitanje, prvostupanjski sud dodatno uočava da svjedok Zvjezdan Bogdan, kojem se oštećenik povjerio nakon kritičnog događaja, nije iskazivao da bi mu oštećenik pritom spominjao da mu je optuženik prijetio žiletom.

9.2. Što se pak tiče žalbenih tvrdnji državnog odvjetnika kako se oštećenik, koji se tada prvi puta nalazio u istražnom zatvoru, bojao optuženika, koji je za razliku od njega dugi niz godina proveo na izdržavanju zatvorskih kazni i u istražnim zatvorima, ovaj žalbeni sud uočava da iz iskaza svjedoka T. D., T. T. i Z. B., koji su sa oštećenikom i optuženikom dijelili zatvorsku sobu proizlazi da su njih dvojica bili u dobrim odnosima, dapače, navedeni svjedoci su primijetili da je optuženik znao oštećeniku prati njegov veš, tenisice, "frkati" mu cigarete, a znao ga je i masirati.

9.3. Povezujući sve to još i sa rezultatima provedenog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja po vještakinji za psihologiju dr. sc. J. Z. i psihijatrijskom vještaku prim. dr. sc. J. P., iz kojih proizlazi da je oštećenik sposoban iskazivati o okolnostima kojima je bio izložen na razini slabijeg prosjeka, s time da su pritom laži i preuveličavanja kako bi se stekla korist i izbjegla odgovornost dio značajki njegovog antisocijalnog poremećaja ličnosti, tako da je isti bazično doduše sposoban za iskazivanje, ali uz napomenu vještaka da je glede njegovog iskaza potrebno posebnu pažnju obratiti na njegovu sklonost preuveličavanju i manipulaciji s ciljem stjecanja koristi za sebe s uključenim oštećivanjem prava drugih, a koja proizlazi iz poremećaja u strukturi njegove ličnosti, prvostupanjski sud je slijedom svega navedenog, a suprotno žalitelju, pravilno zaključio da se iskaz oštećenika ne može ocijeniti kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom predmetu.

9.4. Budući da iskaz oštećenika predstavlja ključni dokaz na kojem se temeljila optužba, to je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je zaključio da u ovom slučaju nije na izvjestan i pouzdan način dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo za koje se teretio u ovom postupku.

9.5. Slijedom svega navedenog žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

10. Budući da žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a kako ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-24 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-24 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 15. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Kolenko, v.r.