REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3601/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LAVČEVIĆ - INŽENJERING društvo s ograničenom odgovornošću za inženjering i izgradnju, Split, Bihaćka 2, OIB 61073136920, kojeg zastupa punomoćnik Mirko Budić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika GRAD SPLIT, OIB 78755598868, Split, Obala kneza Branimira 17, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-8083/2016-3 od 3. travnja 2019., kojom je preinačena međupresuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-280/2015 od 14. listopada 2016., na sjednici održanoj 15. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se tužiteljeva revizija.

Obrazloženje

1. Međupresudom suda prvog stupnja suđeno je:

„Utvrđuje se postojanje obveze tuženika prema tužitelju s osnova isplate naknade za nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] površine 20 m2, čest. zem. [katastarska čestica] površine 73 m2, čest. zem. [katastarska čestica] površine 86 m2 i čest. zem. [katastarska čestica] površine 13 m2, Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina].“

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„Preinačuje se međupresuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P- 280/2015 od 14. listopada 2016., i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

Dužan je tuženik na ime naknade za nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica], površine 20 m2, čest. zem. [katastarska čestica], površine 73 m2, čest. zem. [katastarska čestica] površine 86 m2 i čest. zem. [katastarska čestica], površine 13 m2, sve upisano u Z. U. [broj ZK uloška] za K. O. [katastarska općina], u roku osam dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 588.480,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 22. travnja 2015. pa do isplate, a koja zakonske zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.“

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14

- dalje: ZPP) zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti i preinačiti drugostupanjsku presudu u smislu revizijskih navoda. Traži troškove sastava revizije.

4. U odgovoru na reviziju tuženik osporava navode tužitelja te se poziva na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u odlukama Revt-298/2015-2 od 8. lipnja 2016. i Rev-1973/2014-3 od 12. travnja 2016.

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

6. Prije svega, obzirom da vrijednost predmeta spora prelazi 500.000,00 kn dopuštena je revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP u vezi s čl. 497.a ZPP.

7. Postupajući stoga u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 588.480,00 kn na ime naknade za nekretnine označene kao kčbr. [katastarska čestica] površine 20 m2, kčbr. [katastarska čestica] površine 73 m2, kčbr. [katastarska čestica] površine 86 m2 i kčbr. [katastarska čestica] površine 13 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koje su postale javno dobro u općoj uporabi i neotuđivo vlasništvo tuženika, s obzirom na činjenicu da predmetne nekretnine predstavljaju nerazvrstanu cestu.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelj upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama od 14. ožujka 1997., da predmetne nekretnine u naravi predstavljaju nerazvrstanu cestu, da su tužitelju predmetne nekretnine faktično oduzete iz posjeda još 2002. jer je tuženik na tim nekretninama sagradio cestu namijenjenu za promet te je ta cesta puštena u javnu-prometnu gradsku mrežu, da predmetne nekretnine u naravi predstavljaju asfaltiranu [adresa], što proizlazi iz Zaključka o utvrđivanju Popisa nerazvrstanih cesta na području Grada Splita Klasa: 340-01/13-01/19 od 23. siječnja 2013., te se na internetskim stranicama Grada Splita, u Popisu nerazvrstanih cesta pod brojem [adresa] nalazi i [adresa], ali da nije proveden nikakav formalni postupak izvlaštenja predmetnog zemljišta niti je od strane tuženika plaćena naknada tužitelju za oduzeto zemljište.

10.1. Prvostupanjski sud ističe da u konkretnom slučaju dolazi do primjene odredbe čl. 33. st. 1. Zakona vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZVDSP) koja jamči vlasnicima pravo na naknadu u slučaju oduzimanja, odnosno ograničenja prava vlasništva i to prema propisima o izvlaštenju. Navodi da Zakon o izvlaštenju i određivanju naknade ("Narodne novine", broj 74/14) u svom čl. 11. propisuje da za izvlaštenu nekretninu vlasniku pripada naknada u visini tržišne vrijednosti nekretnine. Prema odredbi čl. 105. st. 5. Zakona o cestama ("Narodne novine", broj 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, dalje: ZC/11) vlasniku izvlaštene nekretnine radi građenja, rekonstrukcije i održavanja nerazvrstanih cesta pripada pravo na novčanu naknadu u skladu sa zakonom kojim je uređeno izvlaštenje, a može mu se umjesto novčane naknade dati odgovarajuća nekretnina u vlasništvu jedinice lokalne samouprave. Po stajalištu tog suda obveznik iz naknade prema propisima o izvlaštenju bi bila jedinica lokalne samouprave koja je u obvezi financirati nerazvrstane ceste. Naime, građenje, rekonstrukcija i održavanje nerazvrstanih cesta financira se iz proračuna jedinica lokalne samouprave, komunalne naknade i komunalnog doprinosa prema propisima koji uređuju komunalno gospodarstvo. Stoga, tužitelju pripada naknada za nekretnine na kojima je prestalo njegovo vlasništvo. Vezano za prigovor zastare prvostupanjski sud utvrđuje da je Zakon o cestama stupio na snagu dana 28. srpnja 2011. te da od toga datuma započinje teći zastarni rok, koji u konkretnom slučaju iznosi pet godina (odredba čl. 225. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine", broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, dalje: ZOO), a budući je tužba je podnijeta 22. travnja 2015, to je prigovor zastare ocijenio neosnovanim.

10.2. Suprotno navedenom, drugostupanjski sud ističe da je u postupku utvrđeno da je na spornim nekretninama još 2002. izgrađena cesta koja služi za javni promet i koja je na upravljanju i održavanju tuženika. Stoga, takvo stanje zapravo egzistira od 2002. kada je bio na snazi Zakon o javnim cestama ("Narodne novine", broj 100/1996, 76/1998, 27/2001, 114/2001, 117/2001, 65/2002, dalje: ZJC/96), te od tada tužitelj nema mogućnosti zahtijevanja povrata nekretnina koje su faktično oduzete iz posjeda tužitelja i na kojima je izgrađena nerazvrstana cesta s tim da je pravni status nakon stupanja na snagu ZC/11 javnih i nerazvrstanih cesta isti, osim što je vlasnik javnih cesta Republika Hrvatska, a nerazvrstanih cesta jedinica lokalne samouprave na čijem području se nalazi. Nadalje, po pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, od 2002. godine počinje teći i zastarni rok potraživanja naknade štete ili isplate na ime oduzetih nekretnina bez naknade i bez provođenja izvlaštenja. Dakle, drugostupanjski sud ocjenjuje osnovanim prigovor zastare potraživanja, koji prigovor je istaknuo tuženik u postupku, pri čemu se poziva i na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluka broj Rev-1823/1994-2 od 16. veljače 1999.).

11. Tužitelj u reviziji ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da je izloženi pravni stav drugostupanjskog suda pogrešan te da je tužitelju rok zahtijevati od tuženika naknadu tržišne vrijednosti nekretnina za koje je provedeno potpuno izvlaštenje počeo teći danom stupanja na snagu ZC/11, tj. 16. srpnja 2011., jer su toga dana nekretnine tužitelja postale javno dobro u općoj uporabi, kao nerazvrstana cesta. Dakle, silom zakona, a ne protupravnom gradnjom, nekretninama tužitelja oduzeta je sposobnost da budu objekt prava vlasništva i određen je njihov prelazak u vlasništvo tuženika.

Dakle, tužitelj smatra da su stupanjem na snagu ZC/11 u odnosu na predmetne nekretnine, za tužitelja kao dosadašnjeg vlasnika, nastupile pravne posljedice kao da je provedeno potpuno izvlaštenje, a provedba potpunog izvlaštenja nedvojbeno podrazumijeva pravo dosadašnjeg vlasnika na naknadu od osobe u čiju korist su nekretnine izvlaštene i to u vidu prijenosa u vlasništvo druge odgovarajuće nekretnine ili isplatu novčane naknade u visini tržišne vrijednosti potpuno izvlaštenih nekretnina, a sve u skladu sa Zakonom o izvlaštenju i određivanju naknade. Budući tuženik nije ponudio tužitelju drugu nekretninu u zamjenu, tužitelj smatra da mu je tuženik dužan isplatiti tržišnu vrijednost predmetnih nekretnina i da je istu zatražio sudskim putem unutar zastarnog roka.

12.1. Suprotno tvrdnjama tužitelja u reviziji, drugostupanjska odluka donesena je u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište i primjenu zakona drugostupanjski sud obrazložio je na valjan i prihvatljiv način, pri čemu se tužitelju ukazuje da sporne nekretnine imaju status javnog dobra u općoj uporabi u smislu čl. 35. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99,22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 dalje: ZVDSP), i to od kad je cesta privedena namjeni 2002., u koje je vrijeme je bio na snazi ZJC/96 koji je također definirao da se radi o dobru od interesa za Republiku Hrvatsku u općoj uporabi na kojem se ne može postojati pravo vlasništva niti druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi. Dakle, od tada više nije bilo moguće s uspjehom zahtijevati predaju u posjed te nekretnine, te je tužba od 22. travnja 2015. kojom tužitelj potražuje naknadu vrijednosti nekretnine podnesena izvan zastarnog roka.

12.2. Izneseno pravno shvaćanje je podudarno s ustaljenom praksom revizijskog suda izraženom u cijelom nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev x-457/2012 od 25. rujna 2012., Rev-699/2016 od 5. veljače 2020., Rev- 673/2022-2 od 14. lipnja 2022., Rev-1032/2022-2 od 11. listopada 2022. i dr.). Opći zastarni rok kod oduzimanja zemljišta bez provođenja izvlaštenja i bez sklopljene nagodbe za oduzeto zemljište započinje teći onog trenutka kada je faktično nerazvrstana cesta izgrađena i kada više nije bilo mogućnosti tražiti povrat nekretnine od tuženika. Pravo na povrat nekretnine može se ostvariti sve do onog trenutka dok nije promijenjena namjena nekretnine ili dijela nekretnine, tako da više nije moguće s uspjehom zahtijevati predaju u posjed. Od tog trenutka vlasnici takvog zemljišta stječu pravo na naknadu štete ili eventualno naknadu zbog stjecanja bez osnove prema pravilima obveznog prava. Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

12.3. Napominje se da tek iznimno, ako bi iz posebnih okolnosti konkretnog slučaja proizlazilo da je tužitelj iz opravdanih razloga za promjenu namjene nekretnine saznao naknadno, istekom navedenog objektivnog zastarnog roka, u toj bi situaciji zastarni rok počeo teći od onog trenutka kada je tužitelj saznao za promjenu namjene nekretnine neovisno od trenutka kada objektivno više nije mogao s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju u posjed te nekretnine, tj. neovisno od trenutka izgradnje ceste i završetka radova. Međutim, tužitelj u ovom sporu takve činjenice nije iznosio niti dokazivao.

12.4. Zbog sveg navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

13. S obzirom na izneseno, nisu osnovani revizijski navodi pa je predmetnu reviziju tužitelja valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 15. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa