Poslovni broj: P-1383/2023-7

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7, 31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K.P. Krešimira IV br. 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zdravku Mamiću, u pravnoj stvari tužitelja D.M. iz G., OIB: …, zastupanog po punomoćnici Ž.K.T., odvjetnici u

Đ., protiv tuženika R.A. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz Odv. društva G.&G, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne

i javne rasprave dana 26. travnja 2024. u nazočnosti tužitelja osobno te njegove punomoćnice i zamj.pun. tuženika –M.S., odvjetnika u O., a na ročištu za objavu presude dana 15. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. …, od dana

12. studenog 2007. godine, a koji je solemniziran kod javnog bilježnika Z.P.M.

iz O., br…, dana 12. studenog 2007.

godine, zaključenog između tužitelja D.M., OIB: …, iz G., kao korisnika kredita i tuženika R.A. d.d., OIB: …, Z., kao kreditora, i to:

-čl. 1. koji glasi: „Kunska protuvrijednost CHF... po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“,

- čl. 2. koji glasi: „Redovna kamata: 6,45 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“.

-čl. 7. a koji glasi: „dio glavnice kredita u iznosu CHF...otplaćuju se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“

-čl. 7. b koji glasi: „preostali dio glavnice kredita u iznosu CHF...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“

II Nalaže se tuženiku R.A. d.d., OIB: …, Z.,

da tužitelju D.M., OIB:…, iz G.

, isplati iznos od 7.182,60 EUR na ime preplaćenih kamata, te iznos razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune), zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine,

pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, do 31. prosinca 2022. godine, a od 01.

siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024.

do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa, pa do isplate, na iznose kako slijedi:

- iznos od 2,33 EUR od 31. prosinca 2007. godine, -

iznos od 8,38 EUR od 31. siječnja 2008. godine,

- iznos od 8,90 EUR od 29. veljače 2008. godine, -

iznos od 9,67 EUR od 31. ožujka 2008. godine, - iznos

od 4,33 EUR od 30. travnja 2008. godine, - iznos od

3,01 EUR od 31. svibnja 2008. godine, - iznos od 2,36

EUR od 30. lipnja 2008. godine,

- iznos od 10,44 EUR od 31. srpnja 2008. godine,

- iznos od 3,46 EUR od 31. kolovoza 2008. godine, -

iznos od 5,71 EUR od 30. rujna 2008. godine,

- iznos od 26,81 EUR od 31. listopada 2008. godine,

- iznos od 12,87 EUR od 30. studenoga 2008. godine, -

iznos od 29,57 EUR od 31. prosinca 2008. godine,

- iznos od 30,25 EUR od 31. siječnja 2009. godine, -

iznos od 32,02 EUR od 28. veljače 2009. godine,

- iznos od 40,40 EUR od 31. ožujka 2009. godine, -

iznos od 41,56 EUR od 30. travnja 2009. godine, - iznos

od 36,85 EUR od 31. svibnja 2009. godine,

- iznos od 34,86 EUR od 30. lipnja 2009. godine,

- iznos od 36,19 EUR od 31. srpnja 2009. godine,

- iznos od 35,70 EUR od 31. kolovoza 2009. godine, -

iznos od 35,04 EUR od 30. rujna 2009. godine,

- iznos od 33,20 EUR od 31. listopada 2009. godine,

- iznos od 37,33 EUR od 30. studenoga 2009. godine,

- iznos od 39,64 EUR od 31. prosinca 2009. godine,

- iznos od 43,66 EUR od 31. siječnja 2010. godine,

- iznos od 43,49 EUR od 28. veljače 2010. godine,

- iznos od 48,47 EUR od 31. ožujka 2010. godine,

- iznos od 48,27 EUR od 30. travnja 2010. godine,

- iznos od 52,42 EUR od 31. svibnja 2010. godine,

- iznos od 67,66 EUR od 30. lipnja 2010. godine,

- iznos od 66,85 EUR od 31. srpnja 2010. godine,

- iznos od 75,89 EUR od 31. kolovoza 2010. godine,

- iznos od 73,48 EUR od 30. rujna 2010. godine,

- iznos od 69,10 EUR od 31. listopada 2010. godine,

- iznos od 78,51 EUR od 30. studenoga 2010. godine,

- iznos od 95,41 EUR od 31. prosinca 2010. godine,

- iznos od 84,63 EUR od 31. siječnja 2011. godine,

- iznos od 86,91 EUR od 28. veljače 2011. godine,

- iznos od 85,16 EUR od 31. ožujka 2011. godine,

- iznos od 83,30 EUR od 30. travnja 2011. godine,

- iznos od 103,23 EUR od 31. svibnja 2011. godine,

- iznos od 105,85 EUR od 30. lipnja 2011. godine,

- iznos od 123,84 EUR od 31. srpnja 2011. godine,

- iznos od 125,11 EUR od 31. kolovoza 2011. godine,

- iznos od 103,32 EUR od 30. rujna 2011. godine,

- iznos od 92,89 EUR od 30. listopada 2011. godine,

- iznos od 92,49 EUR od 30. studenoga 2011. godine,

- iznos od 96,19 EUR od 31. prosinca 2012. godine,

- iznos od 101,35 EUR od 31. siječnja 2012. godine,

- iznos od 102,05 EUR od 29. veljače 2012. godine,

- iznos od 99,76 EUR od 31. ožujka 2012. godine,

- iznos od 101,39 EUR od 30. travnja 2012. godine,

- iznos od 103,28 EUR od 31. svibnja 2012. godine,

- iznos od 101,89 EUR od 30. lipnja 2012. godine,

- iznos od 101,20 EUR od 31. srpnja 2012. godine,

- iznos od 98,53 EUR od 31. kolovoza 2012. godine,

- iznos od 94,92 EUR od 30. rujna 2012. godine,

- iznos od 91,36 EUR od 31. listopada 2012. godine,

- iznos od 3.679,86 EUR od 30. studenoga 2012. godine,

a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u visini od 2.378,16 eur, zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude 15. svibnja 2024. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je protiv tuženika dana 29.03.2019.g. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate.

2. U tužbi tvrdi da je dana 12.11.2007.g. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj …, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Z.P.M. iz O. dana 12.11.2007.g. pod brojem OV- 23.868/07 na iznos od 30.439,48 CHF,

s rokom otplate od 60 mjeseci, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, no uslijed dizanja kamatne stope, anuiteti su se povećavali, s tim da je početna kamatna stopa iznosila 6,45% godišnje, koja je bila ugovorena kao promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Tužitelj je kredit otplatio s danom 21.11.2012.g. i to tako da je dana 21.11.2012.g. izvršio jednokratnu uplatu u iznosu od 95.506,31 kn, čime je kredit u cijelosti otplaćen.

3.Dakle, tuženik je u ugovoru o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila izričito ugovorena kao promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, pa su slijedom toga ti uglavci protivni kogentnim odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07 i 125/07) koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njena ništetnost (čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača).

O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već postoji sudska praksa, i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 04.07.2013.g. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.g., s tim da je Vrhovni sud RH u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude.

4. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca (čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača – NN 79/07, 125/07 i 79/09, a sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača – NN 41/14 i 110/15), tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primljeno po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama. Po stavu tužitelja radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama čl. 323. Zakona o obveznim odnosima prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, uz opći zastarni rok od 5 godina.

5. Stoga tužitelj, podnoseći tužbu, traži da sud točkom I tužbenog zahtjeva utvrdi ništetnost spornih ugovorenih odredbi o kreditu iz čl. 2., a točkom II, koju je tužitelj specificirao, odnosno podnio konačan tužbeni zahtjev podneskom od 15. ožujka 2024 (str. 257-260 spisa) traži da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati ukupan iznos od 7.182,60 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na dospjele pojedinačne iznose, dok je točkom III tužbenog zahtjeva tužitelj zatražio naknadu prouzročenog parničnog troška, zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

6. U pisanom odgovoru na tužbu od 17.06.2020.g. (str. 26-37 spisa) tuženik je prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, pozivajući se da je predmetnim ugovorom o kreditu, člankom 12. ugovorena, u slučaju spora, nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, a to je po stavu tuženika, Općinski građanski sud u

Zagrebu. Stoga predlaže da sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i kojim se spis ustupa Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

7. Također tuženik ističe kako su zahtjevi tužitelja sadržani u točki I i II tužbenog zahtjeva postavljeni protivno odredbama čl. 187. ZPP-a pa stoga predlaže da sud te zahtjeve utvrdi nedopuštenima i da tužbu odbaci, a ako bi sud ocijenio da se po tužbi može postupiti, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

8. Ovo stoga što se tužitelj poziva na presude Visokog trgovačkog suda RH donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a iz činjeničnog opisa tužbe proizlazi kako je tužitelj stava da je ova parnica samo formalne naravi te da povreda interesa svakog pojedinačnog potrošača neposredno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koji zaključak, po stajalištu tuženika, nije osnovan.

Ovo stoga što se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, jer su u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, a nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene.

9. Tuženik ističe da je tužbeni zahtjev u točki I procesno nedopušten, jer je postavljen protivno odredbama čl. 187. ZPP-a, a osim toga, usvajanjem navedenog zahtjeva stvorio bi se ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a što nije bila namjera ugovornih strana. Osim toga, ističe da tužbeni zahtjev nije niti postavljen na način na koji to zahtijeva odredba čl. 186.b.st.3. ZPP-a, pa stoga tuženik predlaže sudu da tužbu odbaci.

10. Osim toga tuženik ističe da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, s obzirom da tužitelj predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 2. ugovora o kreditu, kojom je propisano da korisnik izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, ali da ovaj zahtjev ničim ne obrazlaže, zbog čega se tuženik na ove okolnosti ne može ni očitovati, pa predlaže sudu tužbeni zahtjev u tom dijelu odbiti kao neosnovan.

11. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na okolnosti da je presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 potvrđen dio izreke prvostupanjske presude Trgovačkog suda kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

Po stavu tuženika tužba se temelji na pogrešnom tumačenju Zakona o zaštiti potrošača i citirane presude Visokog trgovačkog suda RH, jer tužitelj neosnovano zaključuje da bi tom presudom odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnima, pa da bi se njegov kredit zbog presude u predmetu potrošač trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom, s obzirom da je obrazloženjem citirane presude jasno istaknut stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stop

12. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj bi u ovom postupku trebao dokazati da promjene kamatne stope nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta.

Tuženik tvrdi da je kamate naplatio temeljem valjanog ugovora o kreditu i valjane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ako tužitelj smatra da ju je promjenom kamatne stope tuženik oštetio, onda je to on dužan dokazati.

Tuženik ističe da u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala njegova obveza da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovara egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate, s tim da je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa tuženik uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke, a također prilikom promjene kamatnih stopa vodio je računa o svom položaju na tržištu, imajući u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu, s tim da su ti kriteriji detaljno razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjene kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada, koji su stupili na snagu 01.01.2011.g. Po stajalištu tuženika Opći uvjeti poslovanja i citirani akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili

neopravdanosti promjene kamatne stope.

13. Vezano za valutnu klauzulu tuženik dodaje da je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004.g., uz tržišne parametre koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa, a navedeni parametri, po stavu tuženika, kako je to naprijed navedeno, predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope, što je i potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012.g., kojim je Zakonom tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena.

14. Sklapajući predmetni ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni pa je stoga trebalo očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku i promijeniti. Tuženik posebno ističe da je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat, a Hrvatska narodna banka javno je potvrdila valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, tako da nužnost njenog ugovaranja nije dovedeno u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite.

Dakle, s obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom, već s promjenjivom, što tužitelj i ne osporava, to on ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnost i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača.

15. Stoga, ostajući kod svih navoda iz odgovora na tužbu, opreza radi, tuženik ističe i prigovor zastare, prigovarajući kako osnovi, tako i visini tužbenog zahtjeva.

Radi toga tuženik predlaže sudu da tužbu odbaci, podredno tužbeni zahtjev kao neosnovan odbije u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

16. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu na str. 5-10 spisa, otplatni plan na str.11-14, dopise tuženika upućene tužitelju na str. 15-19, izlistanje na str. 20, zahtjev za kredit na str. 55-56, promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima… na str. 57-58, Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom na str. 59-61,

Pravilnik o obračunu kamata i naknada od 30.11.2005.g. na str. 62-76, Pravilnik o obračunu kamata i naknada od 01.01.2011.g. na str. 77-96, pisani nalaz i mišljenje vještaka P. d.o.o. O. od prosinca 2020.g. na str. 141-165 spisa, a na kraju dokaznog postupka na zaključnom ročištu od 26. travnja 2024. saslušan je tužitelj D.M. kao stranka na okolnosti iz tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno

odgovora na tužbu, a u svezi upute iz ukidnog rješenja da je potrebno saslušati tužitelja na okolnosti njegova obavještavanja o spornim odredbama ugovora o kreditu i mogućnosti pregovaranja oko tih spornih odredbi.

17. Raspravnim rješenjem na pripremnom ročištu od 25.03.2024. (str. 261-262 spisa) sud je ponovo odbio prijedlog tuženika za provedbom personalnog dokaza – saslušanja javnog bilježnika Z.P.M. iz O., koju je odluku tuženik

prepustio sudu, dok se tužitelj tom dokazu protivio, a to stoga što se radi o nevažnom i nepotrebnom prijedlogu, dok je istovremeno, sud primio k znanju odustajanje tuženika od saslušanja svjedoka I.O., tako da se ovaj dokaz nije izvodio.

18. Ocjenjujući sve izvedene dokaze po svom uvjerenju, međusobno ih uspoređujući i analizirajući, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, a s obzirom na načelo o teretu dokazivanja, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati bitnu činjenicu u ovoj parnici, koja je ustvari preambul kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, odnosno ništetnost predmetnih odredbi čl. 2. ugovora o kreditu, odnosno predstavlja prethodno pitanje za dosuđenje utuženog iznosa, a koja je činjenica sporna između stranaka, dakle okolnost da je tuženik jednostranom promjenom ugovorene kamatne stope, bez pregovaranja s tužiteljem, tijekom ugovornog razdoblja sve do konačne isplate, mijenjao visinu kamatne stope.

19. Time je, dakle jednostranom promjenom kamatne stope, po ocjeni suda, a bez obzira na razloge za promjenu koje u odgovoru na tužbu ističe kao objektivne i opravdane, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao potrošača – korisnika kredita, primjenjujući u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštenu ugovornu odredbu, jer je, a kako je i naprijed navedeno, tuženik u predmetnom ugovoru koji je tzv. ugovor o pristupanju, odnosno ugovor po principu "uzmi ili ostavi", ugovorio obvezu plaćanja kamate na kredit po stopi koja je promjenjiva tijekom trajanja kreditne obveze temeljem jednostrane odluke banke o kojoj se promjeni nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle ta odredba ništetna.

20. Naime, tijekom dokaznog postupka, prvenstveno ocjenjujući nalaz vještaka D., koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao istinit i uvjerljiv dokaz, jer se radi o stalnom sudskom vještaku koji je dovoljno iskusan i stručan, a i na čiji nalaz stranke nisu imale primjedbi osim načelne prirode od strane tuženika, dok na sam matematički izračun nije bilo primjedbi, tako da nije bilo potrebno usmeno ispitivati vještaka, nedvojbeno je utvrđeno da u vrijeme zaključenja spornog ugovora, a niti kasnije, tijekom trajanja ugovornog odnosa, stranke, dakle tužiteljica i tuženik, nisu uopće pregovarale o promjenama, odnosno opravdanosti promjene kamatne stope uslijed promjene cijena novca na domaćem i inozemnom tržištu, već je tuženik jednostrano i potpuno samostalno, bez dogovora i pregovora s tužiteljem kao ugovarateljem, mijenjao visinu kamatne stope tijekom trajanja ugovornog odnosa, što je imalo za posljedicu znatno povećanje otplatne rate kredita.

21. Dakle, sud nalazi da je tuženik unošenjem navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isključivo temeljem odluke svojeg upravnog odbora doveo tužitelja kao korisnika tog kredita u neravnopravan položaj, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika kredita, i to jednostranom i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, čime je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednog od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima.

Uvidom u odredbe navedenog ugovora o kreditu sud je utvrdio da se u vezi s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, budući da je ta odredba sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, na koju odredbu tužitelj kao ugovaratelj, odnosno korisnik kredita, nije mogao utjecati, a temeljem iste odredbe tužitelju je nametnuta obveza koju on u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu pa je stoga takva ugovorna obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika kao banku – davatelja kredita.

22. Naime, odredbama čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07 i 125/07, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora i njegovog izvršavanja, propisano je kako se smatra da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4. određeno da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Ovo tuženik tijekom dokaznog postupka nije dokazao, već samo okolnost da je tužitelja pisano obavijestio o razlozima promjene kamatne stope pa se stoga, po stavu ovog suda, ne može pozivati na opće uvjete ugovora kao dopunu predmetnog ugovora o kreditu, jer ti opći uvjeti ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatne stope.

23. Dakle, bez obzira što se radi o tzv. solemniziranom ugovoru koji je svojim potpisom ovjerila javni bilježnik Z.P.M. iz O. i time mu dala značaj

javne isprave, sporne odredbe citiranog ugovora nisu samo zbog toga poštene,

odnosno njihova ništetnost nastala je već u trenutku potpisa ugovora, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima te odredbama čl. 96. i 97. u vezi s čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, koji su zakoni bili na snazi u vrijeme sklapanja i kasnijeg izvršavanja predmetnog ugovora o kreditu sve do njegovog potpunog izvršenja, odnosno konačne naplate obveze po predmetnom kreditu. Prema tome, a s obzirom na ovakvo utvrđenje okolnosti vezanih za nepoštenost citiranih ugovornih odredbi, nije osnovan istaknuti prigovor tuženika da nije dopušteno, sukladno odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te pojašnjene te ako se o njima pregovaralo, budući da je sud nedvojbeno utvrdio da tuženik kao bankarska ustanova nije tužitelju kao potrošaču, odnosno korisniku njegovih usluga dovoljno pojasnio ključne odredbe ugovora, i to odredbe vezane za promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu niti se o njima pregovaralo, ni u vrijeme zaključenja ugovora, a niti kasnije, tako da su slijedom navedenog te odredbe nepoštene pa stoga i ništetne.

24. Na temelju ovakvog utvrđenja bitnih činjenica, a primjenom odredbi citiranog propisa, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati osnovanost prvog dijela tužbenog zahtjeva kao preambula presude, a koji se odnosi na ništetnost dijela odredbe članka

2. predmetnog ugovora o kreditu, kao u tužbi i izreci presude, tako da je u daljnjem tijeku dokaznog postupka valjalo, na temelju utvrđene ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odlučiti o osnovanosti drugog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na visinu preplate, odnosno pojedinačne iznose preplaćenih kamata i tečaja, radi čega je bilo potrebno provesti financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

25. Iz nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka P. d.o.o. O. – stalni sudski vještak D.D., (str. 141-165) na koji tužitelj nije imao primjedbi,

dok je tuženik imao načelnih primjedbi, ali ne i primjedbi na izračun, proizlazi da je ukupan iznos više plaćenih kamata uslijed promjene kamatne stope i tečaja, u visini od 54.117,31 kn, odnosno 7.182,60 EUR.

Naime, sukladno nalazu vještaka tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev, odnosno postavio konačan tužbeni zahtjev u svom podnesku od 15. ožujka 2024. (str. 257-260 spisa), potražujući navedeni iznos kao ukupan iznos na ime preplaćenih kamata i razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule, uz pojedinačne dospjele iznose kao u nalazu vještaka i izreci ove presude.

S tim u vezi, odnosno s obzirom da je i sud u cijelosti prihvatio nalaz vještaka D.D. kao stručnog i iskusnog sudskog vještaka financijsko-

knjigovodstvene struke, koji je vještačio isključivo po nalogu suda i čiji je nalaz točan i precizan, nije moguće prihvatiti kao osnovane primjedbe i prigovore tuženika koji su isključivo pravne prirode, a budući da tuženik očito ne prihvaća vještački nalaz samo iz formalnih, odnosno načelnih razloga, ali ne osporava točnost izračuna, no budući da je vještak vještačio na temelju podataka iz spisa koji nisu sporni, to je njegov nalaz sukladan sudskom rješenju o određivanju vještačenja i činjenicama i podacima iz spisa. Stoga se prigovori i primjedbe tuženika na nalaz ovog vještaka ukazuju paušalnim, nedokazanim, neuvjerljivim i stoga potpuno neosnovanim pa ih sud nije mogao niti prihvatiti.

26. Osim toga, sud nalazi da je tužitelj tijekom provedenog dokaznog postupka uspio dokazati sve sporne okolnosti koje su relevantne za donošenje presude u ovoj parnici, a to se odnosi i na njegov iskaz kao stranke koji sud također prihvaća kao uvjerljiv, istinit i vjerodostojan dokaz, a u kojemu tužitelj navodi da mu javni bilježnik kod kojega je ugovor o kreditu ovjeren nije davao nikakve posebne upute vezano za kredit, dok u banci nije niti bio pa stoga od strane tuženika nije niti mogao biti poučen, odnosno obaviješten o spornim odredbama ugovora o kreditu, tako da u vrijeme zaključenja ugovora nije niti znao što je to valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te da nažalost u kritično vrijeme nije bilo od strane banke ponuda za kredit u nekim drugim valutama.

27. Dakle, sud nalazi da je tuženik, stekavši navedene novčane iznose opisane u nalazu vještaka te sukladno naprijed navedenom i u konačno podnesenom tužbenom zahtjevu te izreci presude, došao do financijskih sredstava temeljem ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom, a kako se, dakle, radi o pravnoj osnovi koja je postojala i otpala, to se radi o stjecanju bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05). Stoga je tuženik kao stjecatelj tog novčanog iznosa dužan tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove vratiti preplaćene iznose kamate, kao u nalazu vještaka i izreci ove presude.

28. Pri tom valja naglasiti, a u odnosu na tuženikov prigovor zastare, da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, s tim da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a u tom slučaju zastara počinje teći iznova, s tim da se vrijeme prije prekida zastare ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. U slučaju da je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Dakle, ovaj sud nalazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava protiv nekoliko banaka, uključujući i tuženika, prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, kad je donesena presuda br. Pž-7129/13 od

13. lipnja 2014.g., na koju se tužiteljica poziva u svojoj tužbi, zastara počela teći iznova, dok se vrijeme prekida ne računa u tijek zastare.

29. U ovoj parnici tužba je podnesena 29.03.2019.g., a kako se u konkretnom slučaju, jer se radi o stjecanju bez osnove, za koji institut nije predviđen poseban zastarni rok, ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina, dok je citirana presuda od 13.06.2014.g., to je razvidno da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka,

tako da je prigovor zastare neutemeljen. Ovakav stav u vezi zastare sličnih tužbi zauzima i važeća sudska praksa.

30. Vezano za dopuštenje stupnjevite tužbe, koju okolnost tuženik osporava, valja naglasiti da je u konkretnom slučaju stupnjevita tužba očito potrebna, dapače, s obzirom na okolnosti slučaja ona je bila i nužna, kako bi se tužitelju pružila odgovarajuća pravna zaštita koju je on tužbenim zahtjevom i zatražio, tako da ju je sud u ovoj parnici i dopustio, s obzirom da tužitelj ima nedvojben imovinsko-pravni interes da uspije sa svojim tužbenim zahtjevom u ovoj parnici, sukladno odredbi čl. 186.b ZPP-a.

31. Iz svih provedenih dokaza koje je sud cijenio po svom uvjerenju, proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da tužitelj predmetnom tužbom traži isplatu kao da

je ugovorio kunski kredit i to s fiksnom kamatnom stopom u visini početno ugovorene kamatne stope primjenjive na kredite vezane uz valutu CHF, a ovakvo stajalište tuženika protivno je i važećoj sudskoj praksi prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u vezi predmeta vezanih uz švicarski franak.

32. Stoga je sud, nakon provedenog cjelokupnog dokaznog postupka, nalazeći da je tužitelj dokazao kako osnovanost, tako i visinu konačno podnesenog tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 15. ožujka 2024., a primjenom citiranih materijalnih propisa, donio presudu kao u izreci.

33. Budući da je tuženik kao dužnik došao u zakašnjenje s isplatom preplaćenih iznosa kamata, to je dužan tužitelju kao vjerovniku platiti i propisanu zateznu kamatu, sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a, a koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog po nalazu vještaka D. pa do konačne isplate, a ti su iznosi, kako je naprijed obrazloženo, utvrđeni i u izreci presude i nesumnjivo su točno izračunati te ih stoga nije potrebno posebno obrazlagati.

34. Budući da je tužitelj uspio u cijelosti u ovoj parnici, u odnosu na tuženika koji se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu kako po osnovi tako i po visini, to tužitelj ima pravo na naknadu prouzročenog parničnog troška u cijelosti, temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a, a koji je po ocjeni suda bio nužan za pravilno vođenje ove parnice.

35. Trošak se odnosi na zastupanje putem punomoćnika-odvjetnika i to za sastav tužbe, kao i sastav 3 obrazložena podneska (od 25.02.2020.g., 11.12.2020.g. i

15.03.2024.) te za zastupanje na dva ročišta na kojima se raspravljalo o meritumu spora (od 15.02.2021.g. i 26. travnja 2024.), sve od po 250,00 eur, kao i za zastupanje na tri ročišta na kojima se raspravljalo o procesnim pitanjima (od 10.02.2020.g. , 19.10.2020.g. i 25.03.2024.) od po 125,00 eur, u što je uračunat i PDV od 25%, te predujmljeni trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eur kao i trošak sudskih pristojbi , i to na tužbu u iznosu od 53,09 eur i na presudu u iznosu od 118,26 eur, ili sveukupno 2.378,16 eur, sukladno odredbama Odvjetničke tarife i Zakona o sudskim pristojbama, a s obzirom na prvobitnu vrijednost predmeta spora od 1.592,67 eur i konačnu vrijednost od 7.182,60 eur.

36. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Valpovu, 15. svibnja 2024.

S U D A C

ZDRAVKO MAMIĆ

v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana objave presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika