REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1564/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Ž. iz K., K., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. Z., odvjetnik u L., protiv H. t. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i p. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-465/2023-3 od 12. prosinca 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu broj Pr- 677/2021-22 od 24. veljače 2023., u sjednici održanoj 15. svibnja 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-465/2023-3 od 12. prosinca 2023. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu broj Pr-677/2021-22 od 24. veljače 2023. pozivajući se na odredbe čl. 387. i čl. 385.a Zakona o parničnom postupku.
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik je predložio odbaciti tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Polazeći od odredbe članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i čl. 385.a st. 1. ZPP vijeće je ocijenilo da pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.
3.1. Odgovor na pitanja formulirana na način kako je to tužitelj postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije ovise o utvrđenom činjeničnom stanju i odlučnim okolnostima utvrđenima dokazima izvedenim tijekom postupka pa kao takva, postavljena pitanja ne predstavljaju pravna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a ZPP.
3.2. Dijelom postavljenih pitanja tužitelj u reviziji osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja što nije dopušteno činiti u prijedlogu za dopuštenje revizije. Nadalje, dio pitanja utemeljen je na tužiteljevoj tvrdnji o neprovođenju testa razmjernosti interesa poslodavca na pravo poduzetništva i tržišnih sloboda s jedne strane i interesa radnika na pravo na rad s druge strane, kakav prigovor tužitelj prethodno nije niti iznosio tijekom postupka.
3.3. Osim toga, u odnosu na dio pravnog pitanja koji se odnosi na tuženikov propust tužitelja pisano upozoriti na kršenje obveza iz radnog odnosa i ukazivanje na mogućnost otkazivanja ugovora o radu u slučaju ponavljanja povrede radne obveze u smislu odredbe čl. 119. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 94/14127/17, 98/19, 151/22, 64/23 – dalje: ZR) drugostupanjski sud je izrazio pravno shvaćanje koje je podudarno s pravnim shvaćanjem ovoga suda izraženim u odluci broj Rev- 817/2022 od 30. listopada 2023., prema kojem u situaciji kada su utvrđeni propusti u radu tužitelja pa je utvrđeno nesavjesno i neodgovorno ponašanje tužitelja na radu vezano za poslove koje je obavljao, postoje opravdani razlozi zbog kojih se od tuženika, kao poslodavca, ne očekuje da upozorava radnika, odnosno tužitelja na kršenje obveza iz radnog odnosa u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR.
4. Budući da u odnosu na postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.
5. U odnosu na tvrdnje tužitelja da mu je pobijanom drugostupanjskom odlukom povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske zbog arbitrarnog postupanja drugostupanjskog suda, te ustavno pravo na rad uređeno odredbom čl. 54. Ustava Republike Hrvatske jer je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP vijeće je ocijenilo da tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da bi mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima bila povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP.
5.1. Glede tužiteljevih navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, treba istaći da čl. 6. st. 1. Europske konvencije o ljudskim pravima (dalje: EKLJP) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. U obrazloženju osporene presude drugostupanjski sud je dao dostatne i relevantne razloge koji isključuju sumnju da bi pobijana presuda bila izraz sudske samovolje ili arbitrarnosti. Nadalje, drugostupanjski sud je uzeo u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su u konkretnom slučaju mjerodavni. Osim toga, drukčiji zaključak odnosno drukčija ocjena drugostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, koja je utemeljena na odlučnim činjenicama izvedenim tijekom prvostupanjskog postupka ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje.
5.2. U odnosu na tužiteljevu tvrdnju da mu je donošenjem pobijane presude povrijeđeno temeljno ljudsko pravo iz čl. 54. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (pravo na rad) treba navesti kako ocjena djelotvorne zaštite prava na rad i slobodu rada podrazumijeva, između ostalog, ispitivanje je li u okolnostima konkretnog slučaja odluke drugostupanjskog suda arbitrarna ili na drugi način očito nerazumna. Odluke sudova ne smatraju se arbitrarnima ako su sudovi u provedenim postupcima uspjeli utvrditi i u odlukama predočiti relevantne, dostatne i uvjerljive razloge za svoju ocjenu o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno zakonitosti ili nezakonitosti otkaza (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III- 1893/2016 od 29. siječnja 2019., www.usud.hr). Pravo na rad i slobodu rada podrazumijeva i pravo pojedinca da mu radni odnos ne prestane na način suprotan od onog utvrđenog mjerodavnim zakonom (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III4495/2007 od 8. svibnja 2008., www.usud.hr). Zakonodavac je ustavno pravo na rad i slobodu rada razradio, između ostalog, i odredbom čl. čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR kojim su propisane pretpostavke na temelju kojih poslodavac može otkazati ugovor o radu, odnosno donijeti odluku o otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika.
6. Zbog navedenog prema ocjeni vijeća nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije pa je na temelju odredbe čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 15. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić, v.r.
