Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1004/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P., OIB:..., T., s boravištem na adresi: E., S. N., zastupanog po punomoćniku T. F., odvjetniku u O., protiv tuženika R. H., OIB:... zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: Pn-43/2020-19 od 27. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: Pn-43/2020-19 od 27. srpnja 2023. u točkama II. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. U nepobijanoj točki I. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti zbog neosnovanog lišenja slobode iznos od 13.006,84 EUR/98.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 3. ožujka 2020. do isplate. Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 22.400,00 EUR/164.640,00 kn, dok je točkom III. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

2. Navedenu presudu u odnosu na točke II. i III. izreke pravovremenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u točki II. izreke na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, te u točki III. izreke na način da u cijelosti obveže tuženika na plaćanje parničnih troškova uvećano za trošak sastava žalbe, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode u iznosu od 34.858,32 EUR/262.640,00 kn, i to neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 13.006,84 EUR/98.000,00 kn i imovinske štete zbog izgubljenih mjesečnih plaća, odnosno izgubljene zarade u iznosu od 22.400,00 EUR/164.640,00 kn.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u kazneni spis, priložene isprave i saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je tužitelj uhićen 26. srpnja 2014. na graničnom prijelazu „P.“, pri ulasku u R. H. (dalje: RH), od strane Policijske uprave Istarske, Policijske postaje Buzet, nakon čega je prepraćen u istražni zatvor u Osijeku, gdje mu je rješenjem Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: Kir-597/2014 od 28. srpnja 2014. određen istražni zatvor zbog postojanja osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela protiv imovine - razbojništva, opisano u čl. 230. st. 1. i 2. Kaznenog zakona

- da je tužitelj presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: K-51/2014-29 od 27. ožujka 2015., potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Kž-328/2015-12 od 16. svibnja 2018., oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo razbojništva te mu je istoga dana (27. ožujka 2015.) rješenjem Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: K-51/2014-28 ukinut istražni zatvor

- da je tužitelj neosnovano lišen slobode i da je u istražnom zatvoru proveo 245 dana - da se tužitelj prije podnošenja tužbe 21. studenog 2019. obratio tuženiku u mirnom postupku sa zahtjevom za naknadu štete, te je mu je tuženik na ime naknade neimovinske štete ponudio iznos od 68.600,00 kn, na koji tužitelj nije pristao, posljedično čemu je ustao tužbom u ovom postupku

- da je tijekom postupka bila sporna visina neimovinske štete, te u cijelosti zahtjev za naknadu imovinske štete po osnovi izgubljenih mjesečnih plaća.

7. Temeljem navedenog, poglavito imajući u vidu duljinu trajanja istražnog zatvora (245 dana) i kazneno djelo koje je tužitelju stavljeno na teret, primjenjujući odredbu čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a), prvostupanjski sud je zahtjev tužitelja za naknade štete zbog povrede prava osobnosti radi neosnovanog lišenja slobode ocijenio u cijelosti osnovanim i dosudio mu zatraženi iznos od 13.006,84 EUR/98.000,00 kn (400,00 kn po danu), dok je tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete na ime izgubljenih mjesečnih plaća u razdoblju kada se tužitelj nalazio u istražnom zatvoru, u ukupnom iznosu od 22.400,00 EUR/164.640,00 kn odbio kao neosnovan.

8. Obrazlažući odbijajući dio (točku II. izreke pobijane presude) prvostupanjski sud je naveo da tužitelj tvrdi da je prije uhićenja imao zaposlenje u N., da je bio pod tzv. probnim radom, da je primao mjesečnu plaću u iznosu od 2.800,00 EUR, pa je za 8 mjeseci provedenih u istražnom zatvoru na ime neostvarenih plaća izgubio ukupno 22.400,00 EUR/164.640,00 kn, jer je zbog uhićenja dobio otkaz, time da se poslije ponovo zaposlio u istoj tvrtki. U prilog svojih navoda tužitelj je dostavio dvije potvrde tvrtke I. V. G. E., i to potvrdu od 25. lipnja 2016. iz koje proizlazi da je bio zaposlen od 1. srpnja 2014. do 22. srpnja 2014. s mjesečnom plaćom od 2.800,00 EUR, te potvrdu od 2. prosinca 2022. iz koje proizlazi da je radio od 1. srpnja 2014. do 25. srpnja 2014. i ostvarivao plaću u iznosu od 2.800,00 EUR bruto.

8.1. Budući da datumi do kada je tužitelj radio nisu identični, a sam je naveo da je bio na probnom radu, prvostupanjski sud ocjenjuje da se prema prvoj potvrdi može zaključiti da mu je radni odnos u N. prestao prije uhićenja, odnosno obzirom da nije priložio vjerodostojnu dokumentaciju ne može se sa sigurnošću utvrditi kada je radio i kada mu je točno prestao radni odnos. Cijeneći da nije dokazao vremenski period u kojem je ostvarivao plaće radeći u N., niti je dostavio podatak o visini mjesečnih plaća, osim što se u potvrdama općenito navodi bruto iznos od 2.800,00 EUR, prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade odbio u cijelosti.

9. Tužitelj u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, dalje: ZPP-a) navodeći da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni nisu točni i suprotni su materijalnoj dokumentaciji u spisu. Naime, u prvoj potvrdi o radu u N. da je naveden krivi datum (da je radio do 22. srpnja 2014.), nakon čega je pribavio točnu potvrdu da je radio do 25. srpnja 2014. odnosno sve do uhićenja, a njegovo zaposlenje da je konstatirano i u općim podacima o okrivljeniku u presudi Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: K-51/2014-29 od 27. ožujka 2015., što je prvostupanjski sud propustio utvrditi, kao i činjenicu da se nakon izlaska iz zatvora u Republici Hrvatskoj u vrlo kratkom roku zaposlio u istoj firmi. Ističe da prvostupanjski sud nije dao valjane razloge zašto jednu potvrdu smatra istinitom, a drugu ne, pa ukoliko je stvarno bio u sumnji do kada je radio i zašto je izgubio zaposlenje, kao i o drugim okolnostima tog rada da je mogao službenim putem uputiti dopis tvrtki „I.“ radi očitovanja u kojoj potvrdi je naveden pravi datum, kolika mu je bila plaća i je li ostvarivao probni rad od kad se zaposlio u toj tvrtki. Također, ističe da su glede visine plaće obje potvrde iste i glase na iznos od 2.800,00 EUR bruto plaće.

10. U odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a valja navesti da je ovaj sud utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv ista i u spornom dijelu sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tužitelj, a niti jedna druga bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. Prvostupanjski sud je u odnosu na sporni dio ocijenio izvedene dokaze, poglavito sadržaj obje potvrde koje je tužitelj predao u spis o svom radu u N., te utvrdio da se iste razlikuju glede datuma do kojeg je tužitelj radio, konkretno prema potvrdi od 25. lipnja 2016. radni odnos mu je prestao prije uhićenja, dok je u potvrdi od 2. prosinca 2022. navedeno da je radio do 25. srpnja 2014., slijedom čega nije moguće sa sigurnošću utvrditi kada mu je doista prestao radni odnos, pa obzirom tužitelj nije priložio drugu vjerodostojnu dokumentaciju o radnom odnosu, i po ocjeni ovog suda navedene potvrde nisu dovoljna osnova za utvrđenje nastanka štete u vidu izgubljene zarade.

11.1. Naime, radi se o potvrdama različitog sadržaja u odnosu na odlučujuću okolnost trajanja radnog odnosa, odnosno dana prestanka rada, pri čemu u potvrdi od 2. prosinca 2022. nije spomenuta niti opozvana ranija potvrda od 25. lipnja 2016., niti je priložena dokumentacija na osnovu koje je utvrđen drugi datum do kojeg bi tužitelj radio (25. srpanj 2014.), odnosno iz koje bi proizlazila vjerodostojnost tog podatka, pa u konkretnoj situaciji i po ocjeni ovog suda nije moguće zaključiti da je točan i objektivan podatak o trajanju radnog odnosa tužitelja upravo onaj koji je naveden u potvrdi od 2. prosinca 2022., koja osim toga (za razliku od potvrde od 25. lipnja 2016.) ne sadrži službeni pečat izdavatelja. Ovo bez obzira na iskaz tužitelja „da je u prvoj potvrdi došlo do pogrešnog upisa datuma jer je radio do 25. srpnja 2014., što je utvrdio i njegov rukovoditelj kada je izvršio uvid u sve papire“, jer radi se o navodima stranke zainteresirane za ishod spora, koja iste nije potkrijepila vjerodostojnim dokazima („papirima“).

11.2. Svakako valja istaknuti i da je tuženik od početka postupka osporavao u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete na ime izgubljene zarade, navodeći i nakon što je tužitelj u spis dostavio potvrdu od 25. lipnja 2016., da nije priložio dokaz da je zaista bio zaposlen, predlažući da dostavi Ugovor o radu i dokaz o isplaćenoj plaći za tri tjedna za koja navodi da je radio, izražavajući sumnju da je tužitelj možda bio zaposlen na određeno vrijeme ili da je dobio otkaz. Osim toga, u podnesku zaprimljenom u spis 25. svibnja 2023. tuženik je ukazao da je u podnesku od 16. rujna 2020. tužitelj naveo da je nakon tri tjedna rada u N. krenuo na godišnji, te je na putu u RH uhićen, dok je u stranačkom iskazu naveo da je dobio pravo na slobodne dane i da je u RH pošao samo na vikend, pa je mišljenje tuženika da se na drugoj potvrdi vjerojatno radi o prilagođenom datumu.

11.3. Usprkos tuženikovom osporavanju navedenih odlučnih činjenica koje se tiču radnog statusa tužitelja, na kojima isti temelji tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete, osim navedenih potvrdi (pri čemu potvrda da je radio do 25. srpnja 2014. zbog iznijetih razloga nije prihvaćena vjerodostojnom), tužitelj nikakvu drugu dokumentaciju o svom radnom statusu nije dostavio, dakle ni onu koju je tuženik smatrao relevantnom - Ugovor o radu i obračunsku listu plaće za srpanj 2014., iz kojih isprava bi proizlazilo je li tužitelj u trenutku uhićenja bio u radnom odnosu, ugovoreno trajanje radnog odnosa, do kojeg dana mu je obračunata plaća i visina plaće.

12. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja kojima osporava stajalište prvostupanjskog suda da tijekom postupka nije dokazao trajanje radnog odnosa, kao i navodi kojima vrši preocjenu izvedenih dokaza (poglavito sadržaja potvrdi), tumačeći ih na način koji po njegovom mišljenju ukazuje na osnovanost zahtjeva. Također, suprotno navodu žalbe, podatak o zaposlenju naveden u općim podacima o okrivljeniku (sastavljenim prema kazivanju stranke) iz presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: K-51/2014-29 od 27. ožujka 2015., kao i potvrda iste tvrtke o radu tužitelja od 1. kolovoza 2015. (koja također ne sadrži pečat izdavatelja), u kontekstu ostalih izvedenih dokaza i po ocjeni ovog suda nisu dostatni za utvrđenje da je tužitelj ostvarivao rad sve do dana kada je uhićen.

13. Svakako valja navesti da u parničnom postupku sud ne može prihvatiti tužbeni zahtjev ukoliko sa sigurnošću/nedvojbeno ne može zaključiti da je isti osnovan odnosno kada na taj način ne može utvrditi postojanje činjenica na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev. Postojanje vjerojatnosti u parničnom postupku nije dostatno. 14. Imajući dakle u vidu da tužitelj na okolnost dokazivanja tvrdnje o gubitku zarade, te s tim u vezi navoda o obavljanju rada sve do dana kada je uhićen, osim svog iskaza i potvrde od 2. prosinca 2022. (koja nije prihvaćena vjerodostojnom), druge dokaze nije pružio, i ovaj sud smatra da nema osnove za pouzdan zaključak o radu tužitelja do dana uhićenja te da bi kroz sporno razdoblje da nije lišen slobode ostvarivao rad u toj tvrtki i o gubitku zarade u visini od 2.800,00 EUR mjesečno kroz 8 mjeseci, slijedom čega pravilnim ocjenjuje zaključak prvostupanjskog suda o nedokazanosti tužbenog zahtjeva u ovom dijelu.

15. Neutemeljen je i neosnovan žalbeni navod tužitelja da ako je sud imao dvojbu oko bilo kojeg elementa njegovog radnog odnosa da je mogao po drugoj pravnoj osnovi dosuditi veći iznos na ime naknade neimovinske štete, jer u tom pravcu nije postavljen tužbeni zahtjev, obzirom da iz navoda tužbe jasno proizlazi da je tužitelj na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti zatražio iznos od 98.000,00 kn (sada 13.006,84 EUR).

16. Kako je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen tužbeni zahtjev u pogledu izgubljene zarade, ovaj sud je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio žalbu tužitelja i potvrdio presudu suda prvog stupnja u pobijanoj točki II. izreke.

17. Tužitelj žalbom pobija i odluku o troškovima postupka, no bez konkretiziranja razloga, pa kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tužitelja ukazuje neosnovanom i u tom dijelu, pa ju je primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a valjalo odbiti i potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke.

18. Kako je žalba tužitelja neosnovana, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. ZPP-a).

19. U nepobijanoj točki I. izreke prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena.

Varaždin, 15. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer v.r.