REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-954/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća, Željka Pajalića, člana vijeća, te mr. sc. Igora Periše, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. B. F., iz Z., OIB ..., zastupanog po punomoćniku I. F., odvjetniku iz Z., protiv tuženika A. ..., iz Z., OIB ..., zastupane po punomoćnici S. T., odvjetnici iz Z., radi zaštite od diskriminacije, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-113/2019-3 od 16. travnja 2020. u točki b) njezine izreke, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8886/2014-71 od 8. studenog 2018., u sjednici održanoj 15. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom drugostupanjske presude djelomično je preinačena prvostupanjska presuda („u ostalom dijelu u točki I/ u odnosu na zaštitu uznemiravanja i u ostalom dijelu u točki II/ i u točki III/ u odnosu na parnični trošak“) i suđeno je:

„I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

''1. Utvrđuje se da je tuženik diskriminirao tužitelja s osnova spolne orijentacije time što mu je uskratio stimulacije za 2013. i 2014., onemogućio ostvarivanje dodatne zarade radom subotom, uskratio profesionalno usavršavanje pohađanjem kongresa i edukacija, dana 14. ožujka 2014. izdao upozorenje o obvezama iz radnog otkaza i mogućnosti otkaza u ožujku 2014., a izdvojen iz svog radnog mjesta, uskraćivao radne zadatke i sredstva za rad, što je praćen, te što mu je 14. srpnja 2014. uručio odluku o otkazu ugovora o radu klasa: 112-02/12-01/84, ur. broj: 381- 14/178-14-10.

2. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju naknadu štete s osnova diskriminacije u iznosu 90.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 18. rujna 2014. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.''

II/ Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“.

2. Tužitelj podnosi reviziju iz čl. 382.a mjerodavnog Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP). U detaljnom obrazloženju revizije izlaže zašto mu je drugostupanjski sud trebao dosuditi i preostali utuženi iznos s osnove spolne orijentacije time što mu je uskratio stimulacije za 2013. i 2014., onemogućio ostvarivanje dodatne zarade radom subotom, uskratio profesionalno usavršavanje pohađanjem kongresa i edukacija, dana 14. ožujka 2014. izdao upozorenje o obvezama iz radnog otkaza i mogućnosti otkaza u ožujku 2014., izdvojio ga iz svog radnog mjesta, uskraćivao mu radne zadatke i sredstva za rad, te ga pratio, te što mu je 14. srpnja 2014. uručio odluku o otkazu ugovora o radu klasa: 112-02/12- 01/84, ur. broj: 381-14/178-14-10. Traži naknadu troška revizijskog postupka.

3. Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio odbiti je kao neosnovanu. Traži naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

4. Revizija nije osnovana.

5. Pozivom na odredbu iz čl. 391. st. 2. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao zaposlenika tuženika temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. prosinca 2010., te ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 30. prosinca 2012. na radnom mjestu stručnog suradnika specijalista u Odsjeku za fizičko kemijska ispitivanja u Odjelu za službenog laboratorija za provjeru lijekova - OMCL, za zaštitu od izravne diskriminacije i uznemiravanja i naknadu štete zbog povrede prava osobnosti.

7. Tužitelj u činjeničnim navodima tužbe tvrdi da je diskriminiran od strane poslodavca zbog spolne orijentacije na način da mu je uskraćivana stimulacija u 2013. i 2014. godini, da mu je onemogućeno ostvarivanje dodatne zarade subotom, uskraćeno profesionalno usavršavanje pohađanjem kongresa i edukacija, da je 14. ožujka 2014. izdano upozorenje o obvezama iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza, da je u ožujku 2014. izdvojen sa svog radnog mjesta i uskraćivani su mu radni zadaci i sredstva za rad, što je praćen, što je stvorena radna atmosfera u kojoj radne kolege tužitelja raspravljaju o mogućnosti njegova otkaza zbog spolne orijentacije, te što mu je 14. srpnja 2014. uručena Odluka o otkazu ugovora o radu.

8. Drugostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na osnovu da je diskriminiran od strane tuženika kao poslodavca zbog spolne orijentacije na način što je stvorena radna atmosfera u kojoj radni kolege tužitelja raspravljaju o mogućnosti njegova otkaza zbog spolne orijentacije, te mu je s te osnove dosudio iznos od 10.000,00 kn, dok je u odnosu na ostale, u prethodnoj točki, citirane osnove odbio tužbeni zahtjev, pa tako i zahtjev za isplatu iznosa od 90.000,00 kn. Odlučio je da svaka stranka snosi svoj trošak.

9. Drugostupanjski sud je, pobijanim dijelom presude, djelomično odbio tužbeni zahtjev jer je utvrdio i ocijenio, da:

- je tužitelj ostvarivao pravo na stimulaciju više od prosječnog broja stimulacija u odnosu na druge usporedne djelatnike i jer pravilno tuženik upire u žalbi da se radi o diskrecijskom pravu poslodavca sukladno čl. 40. Pravilnika o radu tuženika,

- iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je samo nekim djelatnicima omogućen prekovremeni rad, dok drugima nije, pa da ne stoje tvrdnje tužitelja da bi tuženik prema njemu postupao diskriminatorno,

- je tuženik dokazao da je tužitelju 2012. plaćen poslijediplomski studij, a da mu je upravo u 2013. odobren i doktorski studij na trošak tuženika, kao i usavršavanje engleskog jezika u 2012. i 2013. godini, pa da se stoga tužitelj ne može pozivati na diskriminaciju samo iz razloga što mu nije odobreno stručno usavršavanje na Poslovnom učilištu S. u prosincu 2012., jer bi to, kako to tvrdi tuženik, bilo treće usporedno usavršavanje, a koje i nije usko povezano s poslovima koje obavlja tužitelj. Nadalje, tužitelj je sudjelovao na 50 predavanja i edukacija na nivou Agencije, a u periodu od 2010. do 2014. godine, dakle, i u spornoj 2013. godini, sudjelovao je na četiri međunarodne konferencije u inozemstvu, pet međunarodnih konferencija u Republici Hrvatskoj,

- nije sporno da je 5. ožujka 2014. u odjelu za laboratorije došlo do eksplozije boce s kemijskim otpadom, te da je istraga bila usmjerena prema tužitelju i djelatniku D. V., a postupak koji je uslijedio od strane tuženika kao poslodavca nakon eksplozije i do donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu bio je identičan prema tužitelju i usporednom djelatniku D. V.,

- tužitelj nije dokazao tvrdnje da su mu uskraćivani radni zadaci i sredstva za rad i da je nakon eksplozije praćen od strane zaštitarske službe i da je tim postupanjem diskriminiran po osnovi spolne orijentacije, i to iz razloga jer je tužitelj premješten u istu sobu u prizemlju s djelatnikom D. V., a djelatnica P. J., koja je radila u istoj sobi osporila je tvrdnje tužitelja i iskazala da je od početka rada zadužio kompjuter.

10. Pravilno se u pobijanoj presudi drugostupanjski sud pozvao na i pravilno primijenio odredbe čl. 5. st. 4. i 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 - dalje ZR) te odredbe čl. 1. st. 1. i čl. 2. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08, 112/12 - dalje ZSD).

11. Dakle, odredbom čl. 5. st. 4. mjerodavnog ZR propisano je da je zabranjena izravna i neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju, te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima. Odredbom čl. 5. st. 5. ZR propisano je da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

12. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZSD izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZSD uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od diskriminacijskih osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD, koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koja uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Na uznemiravanje i spolno uznemiravanje na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona koje se odnose na diskriminaciju (čl. 3. st. 3. ZSD).

13. Za postojanje izravne diskriminacije, a na koju se ovdje tužitelj prvenstveno poziva, potrebno je stoga da se kumulativno ostvare sljedeće pretpostavke, da:

- postoje osobe u usporedivoj situaciji,

- se osobe tretiraju različito,

- se osobe različito tretiraju zbog neke zabranjene osnove, ovdje zbog spolne orijentacije.

14. S tim u vezi, neosnovano tužitelj smatra kako u slučaju ako je kod tuženika stvorena radna atmosfera u kojoj kolege tužitelja raspravljaju o mogućnosti njegova otkaza zbog spolne orijentacije, a što je ovdje pravomoćno utvrđeno, da bi tada svako postupanje tuženika, a koje ne ide u prilog tužitelja, predstavljalo diskriminatorno ponašanje prema tužitelju, sukladno odredbi čl. 20. st. 1. ZSD.

15. Odredba čl. 20. st. 1. ZSD glasi:

„Ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.“.

16. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je ocijenio da je tužitelj učinio vjerojatnim da ga je tuženik uznemiravao s osnove spolne orijentacije time što je u radnom okruženju stvorena atmosfera u kojoj su radni kolege raspravljali o spolnoj orijentaciji tužitelja u negativnom kontekstu, na uvredljiv i ponižavajući način, čime je stvoreno neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje, što predstavlja povredu dostojanstva tužitelja (čl. 3. st. 1. ZSD), a poslodavac je u smislu, u točki 11. citirane, odredbe čl. 5. st. 5. ZR morao radniku pružiti zaštitu. To, međutim, ne znači da je tužitelj učinio vjerojatnim da ga je tuženik diskriminirao i s ostalih činjeničnih osnova koje tužitelj navodi u tužbi (uskraćivanjem stimulacija, onemogućavanjem ostvarivanja dodatne zarade subotom, uskraćivanjem profesionalnog usavršavanja pohađanjem kongresa i edukacija i dr.) i kojima se poziva na postojanje izravne diskriminacije.

17. To iz razloga jer su čl. 2. st. 1. ZSD propisane zakonske pretpostavke izravne diskriminacije, i to na način da će te pretpostavke biti ispunjene ako se osoba stavlja u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporednoj situaciji. Dakle, ne može se osnovano raditi o izravnoj diskriminaciji ako je i druga usporedna osoba stavljena u jednak položaj, s čim u vezi je drugostupanjski sud pravilno ocijenio kako nije moglo doći do povreda odredaba ZSD u slučajevima u kojima je utvrdio da tužitelj nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od drugih radnika u usporedivoj situaciji.

18. Naime, kako je to citirano u točki 9. ovoga obrazloženja, drugostupanjski sud je utvrdio da zbog spolne orijentacije tužitelju nije uskraćivana stimulacija u 2013. i 2014. godini (jer je ostvarivao pravo na stimulaciju više od prosječnog broja stimulacija u odnosu na druge usporedne djelatnike), da mu nije onemogućeno ostvarivanje dodatne zarade subotom (jer ni u tom dijelu tuženik prema njemu nije postupao diskriminatorno, s tim da iz samog iskaza tužitelja proizlazi i da se samo jednom prijavio za prekovremeni rad subotom), da mu nije uskraćeno profesionalno usavršavanje pohađanjem kongresa i edukacija (iz u točki 9. brojnih iznesenih razloga), te da je nakon 14. ožujka 2014., kada im je izdano upozorenje o obvezama iz radnog odnosa, tuženik s njim postupao kao i s usporednim radnikom D. V.

19. U odnosu na dosuđenu visinu naknade neimovinske štete u pogledu utvrđenja da je tuženik diskriminirao tužitelja s osnove spolne orijentacije time što je kod tuženika stvorena radna atmosfera u kojoj radni kolege tužitelja raspravljaju o mogućnosti njegova otkaza zbog njegove spolne orijentacije (a tuženik nije poduzeo mjere za zaštitu tužitelja od takvog uznemiravanja), iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je, s tim u vezi, jednom (u WC-u) čuo da radni kolege raspravljaju o njegovoj spolnoj orijentaciji u tom kontekstu i na negativan način, pa je, uvažavajući i ostale okolnosti ovog slučaja, drugostupanjski sud, pravilnom primjenom čl. 1100. u vezi s čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 158/11), odredio tužitelju naknadu u dosuđenom (a ne u većem) iznosu.

20. Zbog toga je, primjenom čl. 393. st. 2. ZPP, odlučeno kao u izreci jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena ili da bi ti razlozi utjecali na donošenje drukčije odluke.

21. Kao pod točkom II. izreke odlučeno je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP jer trošak tuženika koji je nastao povodom sastava odgovora na reviziju, nije bio potreban za vođenje ove parnice.

Zagreb, 15. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.