Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-166/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Ivanke Maričić-Orešković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. S. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik S. N.-P., odvjetnik iz S., protiv tuženika N. n. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & B. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-540/2022-11 od 13. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-540/2022-11 od 13. ožujka 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji je glasio:

„I. Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika od dana 20. siječnja 2022., kojom je tuženik N. N. d.d. Z., OIB: ..., otkazao Ugovor o radu tužitelju S. L. s boravištem u Z., OIB: ..., i da temeljem te odluke nije prestao radni odnos tužitelja zaposlenog kod tuženika temeljem Ugovora o radu br. .... od .... i I. anexa Ugovora o radu od ..... na neodređeno vrijeme na radnom mjestu: pomoćni radnik.

II. Nalaže se tuženiku N. N. d.d. Z., OIB: ..., da vrati tužitelja S. L. s boravištem u Z., OIB: ..., na posao na radno mjesto pomoćni radnik, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku 15 dana.“

2. U točki II izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 497,50 eur u roku od 15 dana.

3. Protiv te presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) s prijedlogom da se preinači presuda, usvoji tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik je osporio osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda uz naknadu troška odgovora na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Sud prvog stupnja utvrđuje, a uvidom u Ugovor o radu od .... da se tužitelj obvezao za tuženika obavljati poslove radnog mjesta pomoćnog radnika na neodređeno vrijeme te da je I. Aneksom tog Ugovora izmijenjen koeficijent složenosti poslova radnog mjesta tužitelja.

7. Iz Odluke o redovitom otkazu Ugovora o radu od ..... (dalje u tekstu: Odluka), proizlazi da tuženik otkazuje Ugovor o radu tužitelju za radno mjesto "pomoćnog radnika" zbog kršenja obveza iz radnog odnosa. Nadalje da tužitelj ima pravo na otkazni rok u trajanju od 3 tjedna te ga tuženik oslobađa obveze rada za vrijeme trajanja otkaznog roka. Iz Odluke također proizlazi da je tužitelj iskoristio cijeli godišnji odmor za 2021., dok će razmjerni dio godišnjeg odmora za 2022., koristiti za vrijeme otkaznog roka, te da tužitelj nema pravo na otpremninu.

8. Iz Opomena od 19. studenog 2021. i 22. studenog 2021. slijedi kao u obrazloženju Odluke o otkazu, a konkretno:

-da dolaskom na posao 17. studenog 2021. tužitelj nije predočio potvrdu o cijepljenju/preboljenju ili negativan test što je bio u obvezi po Odluci Stožera R. H. o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova, Klasa: 810-06/20-01/7., Ur.broj: 511-01-300-21-452 od 12. studenog 2021. (dalje: Odluka Stožera ), i Odluci poslodavca broj OS- 202/24095 od 15. studenog 2021.;

- nije nosio zaštitnu masku sukladno Odluci Stožera R. H. o nužnoj epidemiološkoj mjeri obveznog korištenja maski za lice ili medicinskih maski, Klasa: ...., Ur.broj .... od 2. srpnja 2021. i 29. prosinca 2021. te internim preporukama i mjerama poslodavca broj 2020-22661 od 27. listopada 2020., te je na traženje nadređenog istu odbio stavljati i nositi;

- odbio je napustiti mjesto rada po traženju nadređene osobe i predstavnika zaštite na radu, a zbog kršenja obvezujućih općih i internih propisa radi zaštite pučanstva od zaraze i prijenosa te suzbijanja bolesti COVID-19 za vrijeme trajanja proglašene epidemije navedene bolesti;

- da je unatoč protivljenju radnika društva koji su ga upozoravali na kršenje općih i internih propisa, iste nastojao snimiti mobilnim uređajem; -da prilikom dolaska na posao 19. studenog 2021. nije predočio potvrdu o cijepljenju/preboljenju ili negativan test što je bio u obvezi po Odluci Stožera i Odluci poslodavca broj OS- 202/24095 od 15.11.2021., te da prilikom pokušaja ulaska u poslovni prostor poslodavca te kontakta s drugim zaposlenicima nije nosio zaštitnu masku sukladno Odluci Stožera ....R. H. o nužnoj epidemiološkoj mjeri obveznog korištenja maski za lice ili medicinskih maski, Klasa: .... Ur.broj .... i .... od 2. srpnja 2021. i 29. prosinca 2021. te internim preporukama i mjerama poslodavca broj .... od 27. listopada 2020.

9. Sve navedeno slijedi i iz iskaza saslušanih svjedoka, temeljem čega sud utvrđuje slijedeće činjenice:

-da je tuženik tvrtka u državnom vlasništvu te su temeljem odluka Stožera civilne zaštite donesene interne odluke i preporuke primjenjive na razini svih radnika, stranaka i klijenata koji dolaze u prostorije tuženika. Radilo se o potvrdi o cijepljenju ili preboljenju ili testu, te su radnici imali mogućnost o trošku poslodavca, u neposrednoj blizini mjesta rada ishoditi test da su negativni na COVID-19 i da mogu ući u prostorije tvrtke, što potvrđuje iskaz svjedoka T. T., rukovoditelja Službe pravnih, kadrovskih i općih poslova kod tuženika;

-da tužitelj nije prilikom dolaska na posao želio predočiti niti COVID potvrdu niti test. U prvih nekoliko dana je dolazio prije početka rada, a nakon toga čak i oko 8,00 ili 09,30, znači nije dolazio na vrijeme na posao, jer mu smjena započinje u 6,00 i zaštitarskoj službi nije želio predočiti nikakav dokument. Iskaz tužitelja, a da nije pušten na rad i sve okolnosti oko toga kao i da mu nije bilo poznato promijenjeno radno vrijeme, nije relevantan, jer poslodavac nije mogao drugačije postupiti nego mu zapriječiti ulazak u službene prostorije, radi poštivanja Odluka Stožera koje su tada bile na snazi ;

-da je tužitelj u prostore tuženika pokušao i nasilno ući, radi čega su radnici tuženika zaključali sva druga vrata prema skladištu, prodajnom centru i uveli su ulazak samo na glavani ulaz. Pri tome je tužitelj bio neugodan, pokušao je vrata otvarati nasilno rukom i nogom te je u par navrata zaštitarka tražila i zaštitu policije. Nadalje da je u svim tim danima dolazilo do nasilnog ponašanja tužitelja prema radnicima, konkretno prema djelatnicima zaštitarske službe, prema djelatnicima zaštite na radu i prema svjedokinji T. T., prema kojoj je bio naprasit i izričito je odbijao postupati po odlukama poslodavca, radi čega je u više navrata intervenirala policija i u samim prostorima tvrtke, a ne samo izvan nje;

-da su tužitelja u više navrata njegove nadređene osobe upozorile na obvezu predočenja potvrde o cijepljenju ili preboljenju ili testu i upozoravale ga da time krši radne obveze, što su činili i djelatnici zaštite na radu kao i svjedokinja T. T.;

-da tužitelj prilikom dolaska na posao nije imao zaštitnu masku za lice i odbio ju je nositi te da je u jednom navratu sa stražnje strane ušao u skladište bez maske, koju je odbio nositi, na što je upozoren od nadležnog rukovoditelja i djelatnika zaštite na radu. Neki radnici su se pobunili da ne žele raditi s njim ukoliko nema masku te je isti udaljen s rada toga dana;

-da je tužitelj prilikom razgovora sa zaštitarkom razgovor snimao, opetovano dan za danom, unatoč njezinom protivljenju i traženju da ne pristaje na snimanje glasa;

-da su se svi radnici pridržavali odluka Stožera i odluka poslodavca, jer inače ne bi mogli ući u prostore tuženika, kako to slijedi iz jasnog iskaza svjedoka D. J..

10. Neosnovan je prigovor tužitelja da mu tuženik nije opravdano zapriječio dolazak na radno mjesto, čime da su povrijeđena njegova ustavna prava na rad i zdravlje, pa da mjera zapreke ima diskriminatoran karakter. U situaciji proglašene epidemije zarazne bolesti osobna odgovornost pojedinca je povećana jer je to nužno za sprječavanje širenja zaraze, te je potrebna pojačana društvena odgovornost koja počiva na načelu solidarnosti, a da je u okolnostima povećanog rizika od širenja i prijenosa zaraznih bolesti, odluka radnika da ne predoči bilo koji od mogućih dokaza da je za svoju radnu okolinu siguran, predstavlja činjenicu koja može utjecati na ugovorni odnos s poslodavcem zbog čega valja prihvatiti navode tuženika da onemogućavanjem takvom radniku da pristupi u službene prostorije, poslodavac štiti život i zdravlje drugih radnika, što je obvezan i prema odredbama Zakona o radu i Zakona o zaštiti na radu. Uvedene mjere nisu diskriminatorne jer je radnicima tuženika ostavljena mogućnost izbora, cijepljenje koje je bilo dostupno i besplatno ili testiranje koje se provodi prije dolaska na posao. Zahtjev da se obvezno testiraju osobe koje nisu cijepljene i koje nisu preboljele COVID-19 u ovom slučaju ima objektivno i razumno opravdanje, a osporena mjera ima legitiman cilj i razmjerna je u smislu da je uspostavljena pravedna ravnoteža između interesa zajednice i poštovanja prava i sloboda pojedinca, pa se ne radi o nezakonitoj diskriminaciji.

11. Tužitelj je time odbio postupati sukladno Odluci Stožera civilne zaštite koja se temeljem točke I. primjenjivala i na tuženika, kojem je osnivač Republika Hrvatska; a kojom je u točki II. bilo određeno da se testiranje osoba provodi prilikom dolaska na posao, najmanje dva puta u sedam dana, a iznimno od točke I. ove Odluke, testiranje nije bilo obvezno za osobe koje ispunjavaju uvjet cijepljenja ili preboljenja bolesti COVID-19, osim ako imaju znakove respiratorne infekcije, druge simptome ili znakove zarazne bolesti COVID-19. Prema točki IV. osobe su dokazivale da su testirane na virus SARS-CoV-2, odnosno da su cijepljene ili preboljele bolest COVID- 19, predočenjem EU digitalne COVID potvrde ili predočenjem drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju. Osobe koje su odbile testiranje odnosno odbile predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz, nisu mogle ulaziti i boraviti u službenim prostorijama (st. VI.). Stoga, tuženiku nije preostalo ništa drugo, nego ne dozvoliti ulazak tužitelja u službene prostorije gdje je tužitelj trebao obavljati svoje poslove. Logično je i opravdano, da je u takvoj situaciji, tuženik jedino mogao evidentirati da tužitelj nije na radu i da za to ne postoji opravdan razlog.

12. Sud prvog stupnja smatra da je tuženik bio dužan poštivati odluke propisane Odlukom Stožera, koje su donesene temeljem Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti ("Narodne novine" broj 79/07, 113/08, 43/09, 130/17, 114/18, 47/20, 134/20 i 143/21), a u vezi s člankom 18. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti ("Narodne novine" broj 47/20) i u vezi s člankom 5. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti "Narodne novine" broj 134/20) i članka 22.a Zakona o sustavu civilne zaštite ("Narodne novine" broj 82/15, 118/18, 31/20 i 20/21); radi zaštite svih radnika, uz omogućavanje tužitelju odabira načina provjere za bolest COVID-19, a koju je mogućnost tužitelj odbio. Slijedom navedenog, opravdan je zaključak tuženika da se odbijanje provedbe Odluka Stožera i njegovih odluka donesenih u tom pravcu, ima smatrati teškim kršenjem obveza iz radnog odnosa, radi čega je tuženik pravilno smatrao da je u pitanju neopravdani nedolazak na posao. U toj situaciji kad su počinjene teške povrede obveze iz radnog odnosa, ovisno o svim navedenim okolnostima, nije opravdano od poslodavca očekivati da radnika pozove na iznošenje obrane, jer se radi o okolnostima kad niti eventualno iznošenje obrane ne bi utjecalo na odluku poslodavca. Naime, nakon izdane Opomene od 19.11.2021. tužitelj i nadalje nije promijenio svoje postupanje i nije bilo opravdano očekivati da mu tuženik omogući da iznese svoju obranu u smislu odredbe čl. 119. ZR-a ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19 – dalje ZR), osobito zbog neadekvatnog i ekscesnog postupanja samog tužitelja, koji je dolazio u sukob sa zaštitarima i nasilno želio ući u prostore tuženika kao i negodovanju radnika tuženika jer se tužitelj ne pridržava zadanih mjera.

13. Nadalje sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik o namjeravanoj odluci otkazivanja ugovora o radu sukladno čl. 150. ZR-a obavijestio Radničko vijeće, koje je bilo suglasno, odnosno nije se protivilo otkazu, a tuženik je istom prethodno dostavio dopis u kojem je objašnjena namjera redovnog otkazivanja ugovora o radu, nacrt otkaza, dana upozorenja na kršenje radne obveze i tužiteljeva očitovanja. Stoga sud smatra da je tuženik sukladno odredbi čl. 115. st. 1. alineja 3. ZR-a. donio pobijanu odluku, da je ista zakonita, pa odbija tužbeni zahtjev. Odluku o parničnom trošku temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - dalje Tarifa).

14. Suprotno žalbenim navodima tužitelja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, istu je u svemu moguće ispitati te nema nikakvih proturječnosti. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje neke od drugih bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bile ostvarena neka od tih bitnih procesnih povreda.

15. Isto tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a budući je sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve izvedene dokaze te je u obrazloženju presude iznio razloge zbog čega odbija tužbeni zahtjev, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka prihvaćajući u cijelosti iskaz svjedoka T. T. koji je bio dostatan da bi se utvrdilo postojanje kršenja obveza iz radnog odnosa tužitelja.

16. Navedena činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja nisu dovedena žalbenim navodima tužitelja u dvojbu.

17. Ovaj sud u cijelosti prihvaća obrazloženje suda prvog stupnja da u okolnostima povećanog rizika od širenja i prijenosa zarazne bolesti, a zbog koje su i donesene odluke tuženika o provođenju Odluke stožera RH kako bi se smanjio rizik prijenosa zaraze, odluka zaposlenika da ne predoči i jedan od mogućih dokaza da je za svoju radnu okolinu siguran, predstavlja činjenicu koja je od utjecaja na ugovorni odnos poslodavca. Pritom se sud poziva i na odluku Ustavnog suda RH poslovni broj U-II-5417/21 od 21. prosinca 2021. kojim je odlučivao o ustavnosti mjera navedenih na temelju Odluke Stožera R. H. u vezi pandemije bolesti COVID-19, kao i u vezi uporabe COVID potvrde u sustavu zdravstva, opravdano prihvaća navode tuženika da onemogućavanjem takvom radniku da pristupi u službene prostorije, poslodavac štiti život i zdravlje drugih radnika što je obavezan i prema Zakonu o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 71/14, 118/14, 94/18, 96/18) te da mjere koje je tuženik provodio nisu diskriminatorne budući je radnicima tuženika ostavljena mogućnost izbora cijepljenja koje je dostupno i besplatno ili testiranja koje se provodi prije dolaska na posao na trošak tuženika.

18. Pritom valja ukazati i na sadržaj odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 8. ZR-a, odnosno da je temeljna obveza radnika obavljati preuzeti posao prema uputama poslodavca u skladu s naravi i vrstom rada te da je radnik u radnom odnosu dužan pridržavati se odredbi ZR-a i drugih zakona, odnosno propisa te da poslodavac nije dužan trpjeti u radnom odnosu radnika koji se ne pridržava svojih obveza iz radnog odnosa.

19. Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi tužitelja kojim osporava stajalište suda prvog stupnja o opravdanosti mjere zapreka dolaska tužitelja na radno mjesto od strane tuženika kao poslodavca čime da su povrijeđena njegova ustavna prava na rad i zdravlje te je neosnovano pozivanje na odredbe Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 85/10 – pročišćeni tekst – dalje Ustav). Naime, Odluku tuženika o otkazu treba sagledati kroz odredbu čl. 58. Ustava kojom je propisano da se svakome jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom i kroz članak 69. st. 2. Ustava kojom je propisano da je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi. Suprotno žalbenim navodima tužitelja ovaj sud smatra da u situaciji proglašenje epidemije zarazne bolesti osobna odgovornost pojedinaca je povećana jer je to nužno za sprječavanje širenja zaraze te je potrebna pojačana društvena odgovornost koja počiva na načelu solidarnosti, a u okolnostima povećanog rizika od širenja i prijenosa zaraznih bolesti odluka radnika da ne predoči bilo koji od mogućih dokaza da je za svoju radnu okolinu siguran, predstavlja činjenicu koja može utjecati na ugovorni odnos s poslodavcem zbog čega onemogućavanje takvom radniku da pristupi u službene prostorije poslodavac štiti zdravlje i život drugih radnika što je obvezan i prema odredbama ZR.

20. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti odbio postavljeni tužbeni zahtjev kao i odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi čl. 155. ZPP-a i relevantnih odredbi Tarife prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

21. Slijedom iznesenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

22. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da isti nije bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 15. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić, v.r.