REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-396/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M., iz Ž., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. Lj., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lj.-V.&p. u S., protiv tuženika L. P. d.o.o., Z., OIB ..., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1285/2022-2 od 28. ožujka 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4139/2021-14 od 17. veljače 2022., u sjednici održanoj 15. svibnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1285/2022-2 od 28. ožujka 2023., kojom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4139/2021-14 od 17. veljače 2022.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelj predlaže da se dopusti revizija radi postavljenih pitanja:

„1. Dali je tuženik kao poslodavac kod poslovnog uvjetovanog otkaza uvijek dužan voditi računa o ispunjenju kriterija iz čl. 115. st. 2. Zakona o radu bez obzira dali je došlo do ukidanja radnog mjesta na kojem je tužitelj do tada radio?

2. Dali je u slučaju kada poslodavac ukida određeno radno mjesto na kojem je radio tužitelj do odluke o poslovno uvjetovanom otkazu treba voditi računa o kriterijima koje propisuje Zakon o radu u članku 115. st. 2.? Dali je otkaz nezakonit u slučaju ukoliko poslodavac prije donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu nije ni pokušao zaposliti tužitelja na nekim drugim poslovima niti ga je pokušao obrazovati ili osposobiti za rad na nekim drugim poslovima bez obzira na činjenicu što je ukinuto do tada radno mjesto tužitelja?

3. Dali je poslodavac kod donošenja odluke o poslovnom uvjetovanom otkazu uvijek dužan ispuniti kriterije iz članka 115. st. 2. Zakona o radu bez obzira na činjenicu ukidanja radnog mjesta te bi li u tom slučaju poslodavac trebao dokazati kako je prestala potreba za radom tužitelja kod činjenice da tužitelja-radnika nije ni pokušao zaposliti tužitelja na drugim poslovima niti ga je pokušao osposobiti za rad na nekim drugim poslovima?

4. Dali je poslodavac dužan dostaviti radničkom vijeću podatke o namjeravanoj odluci o otkazu koji moraju biti dostavljeni potpuno i pravovremena, tako da mu se omogući da dade primjedbe i prijedloge, a koji se tiču predmetne odluke te okolnosti zbog koje je poslodavac dužan tražiti suglasnost radnog vijeća? 5. Dali je poslodavac ispunio obvezu iz članka 150 i 151. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19) kada prilikom dostave prijedloga odluke o otkazu ne upozna radničko vijeće sa svim podacima zbog kojih je poslodavac dužan zahtijevati suglasnost vijeća?

6. Dali je poslodavac ispunio obvezu z članka 150 i 151. Zakona o radu kada u svom dopisu kojim zahtjeva prethodnu suglasnost ne dostavi potpune podatke koji se odnose na takvu odluku nego samo naznači kako se u odnosu na prijedlog odluke traži prethodna suglasnost za određenog radnika, bez izričitog navoda kako bih bila riječ o 80% invalidu?

7. Dali je poslodavac ispunio obvezi iz članka 150 i 151. Zakona o radu kada u svom dopisu kojim zahtjeva prethodnu suglasnost za otkaz u slučaju kada u zahtjevu ne navede kako bih bila riječ o 80% invalidu?

8. Da li je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje drugostupanjske odluke kojom odbija žalbu i potvrđuje prvostupanjsku odluku u postupcima koji su u tijeku na dan 1. rujna 2019. (ili kasnije) dužan izložiti svoje shvaćanje o žalbenim prigovorima bez obzira na prihvaćanje činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda, imajući u vidu stupanje na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/2019) kojom je brisan dotadašnji stavak 5. članka 375. Zakona o parničnom postupku? Da li je drugostupanjski sud u takvom slučaju obvezan obrazložiti razloge zbog kojih se nije osvrnuo na žalbene navode za koje smatra da nisu od odlučnog značaja? Da li sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ukoliko se u takvoj situaciji samo pozove da su sva utvrđenja prvostupanjskog suda pravilna umjesto osvrta na žalbene razloge i dovođenje vlastite ocjene činjenica u svezu s procesnim i materijalnim pravom i davanja obrazloženja u pogledu toga, sve u smislu odredbi čl. 375. st. 1. i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a?“.

2.1. Kao razloge važnosti prva tri pitanja tužitelj se pozvao na revizijsku odluku Revr- 32/2009-2 od 2. rujna 2009., za četvrto, peto, šesto i sedmo postavljeno pitanje tužitelj se pozvao na revizijske odluke broj Revr-229/2009 od 20. svibnja 2009., Revr- 196/09 od 15. travnja 2009., Revr-9/06-2 od 11. srpnja 2007. i Revr-610/2011-2 od 15. siječnja 2013., a za osmo postavljeno pitanje tužitelj se pozvao na odluke broj Revd-2629/2020 od 27. listopada 2020. te broj Revt-649/2017 od 21. travnja 2020.

3. Tuženik je u odgovoru na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije predložio da se prijedlog tužitelja odbaci odnosno odbije.

4. Polazeći od odredbe čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u ovom sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4.1. To stoga što odgovor na prva tri pitanja daje odredba čl. 115. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14., 127/2017. i 98/19. - dalje: ZR/14) pri čemu valja reći da zakonitost odluke o otkazu glede primjene socijalnih kriterija u smislu odredbe čl. 115. st. 2. ZR/14 ovisi o činjenici postoje li okolnosti koje u svojoj ukupnosti dovode radnika u povoljniji položaj u odnosu prema drugim radnicima istog radnog mjesta glede otkazivanja (u tom smislu i Revr-782/2017-2 od 24. lipnja 2020. i dr.). Stoga, s obzirom da je u ovom postupku utvrđeno da je radno mjesto na kojem je tužitelj radio temeljem ugovora o radu ukinuto u svim regionalno-poslovnim centrima tuženika na teritoriju Republike Hrvatske te da zbog toga nije bilo niti uvjeta za primjenu tzv. socijalnih kriterija, jer nema niti radnika u odnosu na kojeg bi tužitelj bio doveden u eventualno nepovoljniji položaj primjenom tzv. socijalnih kriterija, to od odgovora na prva tri pitanja ne ovisi ishod ovog spora.

4.2. Nadalje, valja reći da od odgovora i na drugi dio drugog pitanja (glede obveze poslodavca da prije donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu zaposli tužitelja na nekim drugim poslovima i da ga obrazuje ili osposobi za rad na nekim drugim poslovima) ne ovisi ishod spora, s obzirom da prema odredbi čl. 115. ZR/14 tuženik (poslodavac) nije u obvezi ponuditi radniku drugo radno mjesto ili ga osposobljavati za rad na takvom radnom mjestu.

4.3. Osim toga, u pogledu prva tri postavljena pitanja, kao na razlog važnosti u smislu odredbe čl. 385.a ZPP tužitelj se pozvao na revizijsku odluku koja nije donesena u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, s obzirom na to da se u revizijskoj odluci Revr-32/2009-2 od 2. rujna 2009. o odluci o poslovno uvjetovanom otkazu odlučivalo primjenom odredbe čl. 113. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 114/03. i 137/04. - dalje: ZR/03), a u ovom predmetu se odlučivalo primjenom odredbe čl. 115. ZR/14, koja je na drugačiji način propisala obveze o kojima poslodavac mora voditi računa prilikom odlučivanja o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu nego je to bilo u režimu ZR/03 na kojoj je utemeljena revizijska odluka na koju se tužitelj pozvao kao razlog važnosti. Stoga tužitelj nije dokazao ni razloge važnosti prva tri postavljena pitanja u smislu odredbe čl. 385.a ZPP.

5. Nadalje, niti četvrto do sedmo postavljena pitanja nisu važna jer odgovor na postavljena pitanja daju odredbe čl. 150. i čl. 151. ZR/14. Također navedena pitanja nisu važna ni zbog toga što tužitelj postavljenim pitanjima polazi od okolnosti koje nisu utvrđene u postupku.

5.1. Naime, s obzirom da u postupku nije utvrđeno da tuženik prilikom dostave prijedloga odluke o otkazu nije upoznao radničko vijeće sa svim podacima zbog kojih je poslodavac dužan zahtijevati suglasnost vijeća, te da tuženik kao poslodavac nije dostavio potpune podatke koji se odnose na takvu odluku, te s obzirom da je u postupku utvrđeno, da je tuženik proveo prethodni postupak suodlučivanja s Radničkim vijećem sukladno odredbama ZR/14, da je odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju (kao radniku s invaliditetom) donesena nakon što se tuženik obratio Radničkom vijeću dostavljajući mu prijedlog odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju i dopis iz kojeg proizlazi da je tužitelj invalidna osoba iz čl. 151. st. 1. toč. 3. ZR/13, te da iz toga razloga poslodavac traži suglasnost Radničkog vijeća na namjeravanu odluku o otkazu ugovora o radu, da se Radničko vijeće suglasilo s namjeravanom odlukom o otkazu ugovora o radu tužitelja, nakon čega je tuženik donio predmetnu odluku o otkazu ugovora o radu, to o odgovoru na četvrto do sedmo postavljenih pitanja ne ovisi odluka u ovom sporu, slijedom čega niti ta pitanja nisu važna za odluku o ovom sporu niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.

5.2. Osim toga, iz odluka na koje ukazuje tužitelj kao razlog važnosti četvrto do sedmo postavljenih pitanja, proizlazi da nije riječ o istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u predmetnom postupku. Stoga tužitelj nije dokazao ni razloge važnosti četvrto do sedmo postavljenih pitanja u smislu odredbe čl. 385.a ZPP.

6. Nadalje, ni od odgovora na osmo postavljeno pitanje ne ovisi ishod spora, s obzirom na to da pobijana drugostupanjska presuda nije donesena pozivom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP, kao i da je u pobijanoj odluci odgovoreno na odlučne žalbene navode tužitelja.

6.1. Osim toga, iz odluka na koje ukazuje tužitelj kao razlog važnosti osmog postavljenog pitanja, proizlazi da nije riječ o istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u predmetnom postupku, slijedom čega tužitelj nije dokazao ni razloge važnosti osmo postavljenog pitanja u smislu odredbe čl. 385.a ZPP.

7. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odbiti prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja, te odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 15. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.