REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr-471/2017-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barač-Rućević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj tužitelja T. T. iz Z. B., ..., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i partneri, Z., ..., protiv tuženika H. P. d.o.o., Z., ..., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici V. M., N. P., J. R., L. R., N. K., M. S., F. B., A. P. i P. M., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. P. R. R. d.o.o., Z., ..., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž R-483/2016-2 od 9. ožujka 2017., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1872/2015- 14 od 26. travnja 2016., u sjednici održanoj 15. svibnja 2024.
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženika se prihvaća, preinačuje se presuda Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž R-483/2016-2 od 9. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1872/2015-14 od 26. travnja 2016., i sudi:
I. Prihvaća se žalba tuženika, preinačuje se prvostupanjska presuda te se odbija zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je nedopuštena odluka – "rješenje" tuženika o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta broj 2692-13/15 od 19. lipnja 2015.
II. Tužitelju se nalaže nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 776,43 EUR u roku od 8 dana od primitka ove odluke.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1872/2015-14 od 26. travnja 2016., odlučeno je:
„I. Utvrđuje se da je nedopuštena odluka „rješenje“ tuženika o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta broj 2692-13/15 od 19. lipnja 2015.
II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
„Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na rad, radi obavljanja poslova radnog mjesta strojovođe I u jedinici K. V. u roku od 8 dana.“
III. Svaka stranka snosi svoje troškove.“.
2. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž R- 483/2016-2 od 9. ožujka 2017., u povodu žalbe obiju stranaka, presuđeno je:
„I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana, dok se žalba tužitelja uvažava kao osnovana, pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1872/2015- 14 od 26. travnja 2016.:
a) potvrđuje u pobijanom usvajajućem dijelu u odnosu na glavnu stvar (točka I. izreke)
b) preinačava u pobijanom dijelu odluke o parničnom trošku (točka III. izreke), tako da preinačena sada glasi:
„Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.250,00 kn u roku od 8 dana.“
II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.“
3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, - dalje: ZPP), u kojoj postavlja materijalnopravno pitanje koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
3.1. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je utvrđena nedopuštenom odluka - "rješenje" tuženika o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta broj 2692-13/15 od 19. lipnja 2015., na način da odbije taj dio tužbenog zahtjeva, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu u tom dijelu te vrati predmet na ponovno suđenje. Tuženik ujedno predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka uvećane za troškove revizije.
4. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.
5. Revizija je dopuštena i osnovana.
6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.
7. U reviziji koju podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).
8. Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
9. U ovom su slučaju ostvarene sve pretpostavke dopuštenosti revizije tuženika.
10. U reviziji tužitelj postavlja pitanje koje glasi:
„Je li sud u primjeni Kolektivnog ugovora vezan tumačenjem Povjerenstva za tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora i praćenje njihove primjene?“.
10.1. U opravdanju postavljenog pitanja tuženik se poziva na odluke ovog suda u kojima je izraženo pravno shvaćanje o vezanosti za tumačenje Povjerenstva za tumačenje o Kolektivnog ugovora, odnosno prema kojima je za pravilnu primjenu odredaba Kolektivnog ugovora mjerodavno tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike te da su se ugovorne strane KU dužne pridržavati tumačenja odredaba KU Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene KU, jer su se na to obvezale člankom 127. KU. Pritom navodi odluke ovog suda poslovnoga broja Revr-501/05 od 3. svibnja 2005., Revr-443/07 od 3. srpnja 2007. i Revr-446/07 od 5. rujna 2007.
11. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom odluka –„rješenje“ tuženika o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta i vraćanje na rad na dosadašnje radno mjesto.
12. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je Ugovorom o radu koji je tužitelj imao sklopljen s tuženikom ugovoreno da će tužitelj obavljati poslove radnog mjesta „strojovođe I“ u jedinici K. K. (točka 4. Ugovora),
- da je (točka 5. Ugovora) određen sadržaj poslova tog radnog mjesta kao i to da će tužitelj iznimno po potrebi, a privremeno najduže 3 mjeseca tijekom kalendarske godine, obavljati druge poslove u okviru njegove stručne spreme u kojem slučaju ima pravo na plaću povoljnijeg radnog mjesta,
- da je a čl. 17. Kolektivnog ugovora HŽ Putnički prijevoz d.o.o. propisano kako će radnik, ako izvanredne potrebe rada zahtijevaju, bez izmjene ugovora o radu i sukladno uputi poslodavca privremeno obavljati poslove drugog radnog mjesta koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, jedan stupanj više ili niže stručne spreme,
- da su u navedenoj odredbi Ugovora primjerice navedeni slučajevi u kojima je radnik dužan privremeno obavljati poslove drugog radnog mjesta te
- da je Povjerenstvo za tumačenje odredbi KU i praćenje njihove primjene na sjednici održanoj 1. lipnja 2015. donijelo tumačenje prema kojem se institut privremenog obavljanja drugih poslova odnosi i na slučaj obavljanja poslova istog radnog mjesta u drugom mjestu rada.
12.1. Na temelju navedenih utvrđenja i pozivom na odredbu čl. 9. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14) - kojom je propisano kako će se u slučajevima kad je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo - sudovi su zaključili da se u konkretnom slučaju za tužitelja ima primijeniti povoljnije pravo na mjesto rada i to prema njegovom ugovoru o radu kojim nije predviđena mogućnost privremenog rasporeda tužitelja na drugo mjesto rada.
13. Takvom pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova tuženik u reviziji suprotstavlja pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u konkretnim odlukama Revr 501/2005, Revr 443/07, Revr 446/07, Revr 369/09, u čemu i nalazi razlog za dopuštenost podnesene revizije, a sve u cilju ujednačavanja sudske prakse, a radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
13.1. U navedenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske je izrazio pravno shvaćanje da su ugovorne strane Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike dužne pridržavati se tumačenja zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, jer su se na to obvezale odredbom čl. 127. tog Kolektivnog ugovora.
13.2. Odredbom čl. 299. Kolektivnog ugovora H. P. p. d.o.o. (Službeni vjesnik H. P. p. d.o.o. broj 17 od 11. studenoga 2013. – dalje: KU) propisano je da poslodavac i sindikat imenuje Povjerenstvo za tumačenje odredbi tog ugovora i praćenje njihove primjene.
13.3. Povjerenstvo za tumačenje odredbi tog ugovora i praćenje njihove primjene čini paritetni broj predstavnika sindikata i predstavnika poslodavca i to tri člana sindikata i tri člana poslodavca.
13.4. Povjerenstvo svoje odluke donosi većinom glasova.
13.5. Stranke ugovora dužne su se pridržavati danog tumačenja.
13.6. Ukoliko Povjerenstvo ne bude moglo donijeti odluku zbog podijeljenosti glasova, tumačenje će se povjeriti arbitraži.
13.7. Nije sporno da je Povjerenstvo za tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora i praćenje njihove primjene tumačeći odredbu čl. 17. KU (a kojom je propisana mogućnost da ako izvanredne potrebe rada to zahtijevaju, poslodavac može bez izmjene ugovora o radu radnika privremeno uputiti i obavljati poslove drugog radnog mjesta koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi) protumačilo ju na način da se institut privremenog obavljanja drugih poslova odnosi i na obavljanje poslova istog radnog mjesta ali u drugom mjestu rada. To pravno tumačenje objavljeno je u Službenom vjesniku tuženika u listu od 16. lipnja 2015.
13.8. Prema odredbi čl. 192. st. 2. KU propisano je da se pravna pravila sadržana u Kolektivnom ugovoru primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se u skladu s odredbama Zakona o radu primjenjuje Kolektivni ugovor.
13.9. Prema odredbi čl. 194. st. 1. KU propisano je da Kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su se u vrijeme sklapanja Kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruga koje su sklopile Kolektivni ugovor.
14. Polazeći od tih odredbi Kolektivnog ugovora te odredbe čl. 299. KU, a čijim stavkom 4. su se stranke tog KU obvezale pridržavati se tumačenja odredbi KU danog od Povjerenstva za tumačenje odredbi KU i praćenje njegove primjene, nameće se zaključak kako je tumačenje odredbe čl. 17. KU od strane Povjerenstva za tumačenje odredbi KU i praćenje njihove primjene bilo obvezujuće za stranke tog KU, dakle dužne ga se pridržavati, a što ima učinak i glede rješavanja spornog odnosa stranaka, dakle i tužitelja na kojeg se primjenjuju odredbe KU u smislu čl. 192. st. 2. i čl. 194. st. 1. KU u ovom sporu.
15. Kako je međutim u pobijanoj presudi o značaju i obvezatnosti tumačenja odredbe čl. 17. KU od strane Povjerenstva za tumačenje odredbi KU i praćenje njihove primjene izraženo oprečno pravno shvaćanje, koje je protivno već o tom pitanju izraženom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to je ocijeniti da je rješenje pitanja zbog kojeg je ova revizija izjavljena važno kako za odluku u toj pravnoj stvari tako i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog čega je ovako izjavljena revizija dopuštena te osnovana.
16. U skladu s prethodno navedenim, a kod činjenice da je odredbom čl. 299. KU Povjerenstvo za tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora i praćenje njihove primjene imenovano i ovlašteno za tumačenje odredbi KU, a strane KU dužne pridržavati se tumačenja kojeg Povjerenstvo dade, te kako je Povjerenstvo u skladu s odredbom čl. 299. KU i dalo zatraženo tumačenje odredbe čl. 17. KU, izrazivši pravno shvaćanje da se pravo privremenog upućivanja radnika na obavljanje poslova drugog radnog mjesta odnosi i na privremeno obavljanje poslova istog radnog mjesta u drugom mjestu rada, onda je odgovoriti na pitanje zbog kojeg je revizija podnesena da je za pravilnu primjenu odredbi predmetnog KU mjerodavno tumačenje Povjerenstva za tumačenje odredbi KU i praćenje njihove primjene.
17. Ocjenu o nedopuštenosti odluke tuženika o privremenom upućivanju tužitelja na obavljanje poslova strojovođa I iz V. u K., nižestupanjski sudovi temelje na sadržaju odredbi ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika, čijom odredbom čl. 3. je mjesto rada određeno u V. Pritom međutim gube iz vida i odredbu čl. 5. tog ugovora kojom je propisano da će iznimno po potrebi privremeno najduže tri mjeseca tijekom kalendarske godine tužitelj obavljati i druge poslove u okviru njegove stručne spreme u kojem slučaju ima pravo na plaću.
18. Odluka kojom je tužitelj privremeno raspoređen obavljati poslove strojovođa I u K. u razdoblju nešto više od 30 dana donesena je na temelju odredbe čl. 17. KU i čl. 5. ugovora o radu, a kojom je dakle ili samim ugovorom o radu, a koji uređuje radnopravni odnos tužitelja kod tuženika, predviđena mogućnost privremenog upućivanja tužitelja na rad na drugo mjesto rada, a vezano za potrebe posla, a dodatno uređeno i odredbom čl. 17. KU. U takvim okolnostima ne može se prihvatiti pravilnom ocjena nižestupanjskih sudova da bi pravo iz radnog odnosa tužitelja ugovorom o radu bilo povoljnije određeno od prava koje je uređeno KU, zbog čega u takvim okolnostima nema ni pretpostavki za primjenom odredbe čl. 9. ZR i odredbu KU ocijeniti nepovoljnijim pravom od odredbi ugovora o radu. Naprotiv kako je ugovorom o radu predviđena mogućnost privremenog upućivanja tužitelja na obavljanje poslova na drugo mjesto rada baš kao i odredbom KU, u skladu s čim je tuženik i donio spornu odluku, to se zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom te odluke ukazuje neosnovanim, zbog čega je preinačenje pobijane presude tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti (tako u odlukama ovog suda broj Revr-401/2017 od 4. srpnja 2017. te Revr-857/2017 od 13. veljače 2018.)
19. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki 1. izreke, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.
20. Kako su nižestupanjske odluke preinačene, a tužitelj je u cijelosti izgubio ovu parnicu, valjalo je sukladno odredbi iz čl. 166. st. 2. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP odlučiti i o parničnom trošku, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: OT), tuženiku priznati jednokratnu nagradu u iznosu od 2.000,00 kn (Tbr. 7. toč. 2. i Tbr. 50. OT) uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 42. OT). Ujedno je tuženiku primjenom Tarife sudskih pristojbi kao sastavnog dijela Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15 – dalje: Tarifa ZSP), valjalo priznati i pristojbu na odgovor na tužbu u iznosu od 400,00 kn (Tbr. 1. st. 2. Tarife ZSP) i pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 400,00 kn (Tbr. 2. st. 1. Tarife ZSP) te troškove žalbe u iznosu 600,00 kn uvećano za 150,00 kn PDV-a.
20.1. Slijedom navedenog, valjalo je tuženiku dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.050,00 kn te mu je valjalo priznati i daljnje troškove, i to: trošak sastava revizije u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 10. toč. 6., Tbr. 42. i 50. OT), kao i sudsku pristojbu na reviziju u iznosu od 800,00 kn (Tbr. 3. st. 1. Tarife ZSP), odnosno dosuditi mu trošak revizijskog postupka u iznosu od 1.800,00 kn.
20.2. Ukupno obračunati trošak tuženika iznosi 5.850,00 kn, što prema službenom tečaju konverzije na dan 1. siječnja 2023. iznosi 776,43 EUR, na čije plaćanje je točkom 2. izreke ove odluke obvezan tužitelj.
Zagreb, 15. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća
Đuro Sessa, v.r.
