Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž-224/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Antuna Dominka kao predsjednika vijeća, Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te suca mr. sc. Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. Ž. iz S., T. U. 25, OIB: … , zastupane
po punomoćniku I. K., odvjetniku u Z., M. 22 protiv tuženika
R. A. d.d., Z., M. cesta 69, OIB: … ,
zastupanog po punomoćnicima M. K. i dr. odvjetnicima u O. društvu K. & P. d.o.o. u Z., I. 1A/III, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7225/2021-22 od 31. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7225/2021-22 od 31. siječnja 2024.:
- potvrđuje u dijelu točke I. izreke presude kojim je tuženiku R. A.
d.d., Z., M. cesta 69, OIB: … naloženo isplatiti tužiteljici
V. Ž. iz S., T. U. 25, OIB: …, iznos od 2.977,47 EUR
sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i to na iznos od:
- 6,22 eura od 23.11.2009. do isplate, -
16,30 eura od 22.12.2009. do isplate, -
19,55 eura od 26.01.2010. do isplate, -
18,80 eura od 23.02.2010. do isplate, -
23,21 eura od 23.03.2010. do isplate, -
22,37 eura od 27.04.2010. do isplate, -
24,00 eura od 20.05.2010. do isplate, -
38,10 eura od 26.06.2010. do isplate, -
35,20 eura od 23.07.2010. do isplate, -
44,06 eura od 20.08.2010. do isplate, -
41,00 eura od 16.09.2010. do isplate,
- 36,07 eura od 29.10.2010. do isplate, -
46,47 eura od 1.12.2010. do isplate, - 59,70
eura od 3.01.2011. do isplate,
- 50,33 eura od 11.02.2011. do isplate, -
53,62 eura od 22.03.2011. do isplate, -
49,44 eura od 14.04.2011. do isplate, -
50,19 eura od 9.06.2011. do isplate,
- 67,92 eura od 20.06.2011. do isplate, -
69,65 eura od 12.07.2011. do isplate, -
84,19 eura od 11.08.2011. do isplate, -
76,60 eura od 27.09.2011. do isplate, -
68,30 eura od 10.10.2011. do isplate, -
67,21 eura od 16.11.2011. do isplate, -
66,57 eura od 22.12.2011. do isplate, -
70,52 eura od 13.01.2012. do isplate, -
73,96 eura od 9.03.2012. do isplate, - 74,42
eura od 9.03.2012. do isplate,
- 72,04 eura od 29.04.2012. do isplate, -
73,65 eura od 12.06.2012. do isplate, -
74,75 eura od 13.06.2012. do isplate, -
72,90 eura od 18.07.2012. do isplate, -
73,39 eura od 17.08.2012. do isplate, -
72,00 eura od 20.09.2012. do isplate, -
69,00 eura od 20.10.2012. do isplate, -
72,20 eura od 16.11.2012. do isplate, -
73,73 eura od 21.12.2012. do isplate, -
72,65 eura od 21.01.2013. do isplate, -
897,19 eura od 31.01.2013. do isplate,
za razdoblje od 20. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
- potvrđuje u točki II. izreke presude,
- preinačuje u preostalom dijelu točke I. izreke presude pa se sudi:
„Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice V. Ž. iz S.,
T. U. 25, OIB: … protiv tuženika R. A. d.d.,
Z., M. cesta 69, OIB: … radi isplate iznosa od 136,00 eura
kao i zakonske zatezne kamate tekuće i to na iznos od:
- 0,69 eura od 20.3.2007. do isplate,
- 0,43 eura od 25.2.2008.. do isplate, -
3,53 eura od 25.3.2008. do isplate,
-13,24 eura od 24.10.2008. do isplate, -
3,10 eura od 25.11.2008. do isplate, -15,99
eura od 22.12.2008. do isplate, -17,98 eura
od 26.01.2009. do isplate, -18,87 eura od
23.02.2009. do isplate, -16,79 eura od
25.3.2009. do isplate,
-17,27 eura od 24.04.2009. do isplate, -
13,41 eura od 22.05.2009. do isplate, -
10,56 eura od 23.06.2009. do isplate, -
11,32 eura od 21.07.2009. do isplate, -
12,82 eura od 20.08.2009. do isplate, -
12,69 eura od 21.09.2009. do isplate, -
11,17 eura od 27.10.2009. do isplate,
- 7,80 eura od 23.11.2009. do isplate.“
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova podnošenja žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom citiranom u izreci presuđeno je tako da izreka presude u cijelosti glasi:
„I. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., M. cesta 69, OIB: …, isplatiti tužiteljici V. Ž. iz S., T. U. 25, OIB: …, iznos od 3.113,47 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i
to na iznos od:
- 0,69 eura od 20.3. 2007. do isplate, -
0,43 eura od 25.2.2008.. do isplate, - 3,53
eura od 25.3.2008. do isplate,
-13,24 eura od 24.10.2008. do isplate, -
3,10 eura od 25.11.2008. do isplate, -15,99
eura od 22.12.2008. do isplate, -17,98 eura
od 26.01.2009. do isplate, -18,87 eura od
23.02.2009. do isplate, -16,79 eura od
25.3.2009. do isplate,
-17,27 eura od 24.04.2009. do isplate,
-13,41 eura od 22.05.2009. do isplate, -
10,56 eura od 23.06.2009. do isplate, -
11,32 eura od 21.07.2009. do isplate, -
12,82 eura od 20.08.2009. do isplate, -
12,69 eura od 21.09.2009. do isplate, -
11,17 eura od 27.10.2009. do isplate, -
14,02 eura od 23.11.2009. do isplate, -
16,30 eura od 22.12.2009. do isplate, -
19,55 eura od 26.01.2010. do isplate, -
18,80 eura od 23.02.2010. do isplate, -
23,21 eura od 23.03.2010. do isplate, -
22,37 eura od 27.04.2010. do isplate, -
24,00 eura od 20.05.2010. do isplate, -
38,10 eura od 26.06.2010. do isplate, -
35,20 eura od 23.07.2010. do isplate, -
44,06 eura od 20.08.2010. do isplate, -
41,00 eura od 16.09.2010. do isplate, -
36,07 eura od 29.10.2010. do isplate, -
46,47 eura od 1.12.2010. do isplate, -59,70
eura od 3.01.2011. do isplate,
-50,33 eura od 11.02.2011. do isplate, -
53,62 eura od 22.03.2011. do isplate, -
49,44 eura od 14.04.2011. do isplate, -
50,19 eura od 9.06.2011. do isplate,
-67,92 eura od 20.06.2011. do isplate, -
69,65 eura od 12.07.2011. do isplate, -
84,19 eura od 11.08.2011. do isplate, -
76,60 eura od 27.09.2011. do isplate, -
68,30 eura od 10.10.2011. do isplate, -
67,21 eura od 16.11.2011. do isplate, -
66,57 eura od 22.12.2011. do isplate, -
70,52 eura od 13.01.2012. do isplate, -
73,96 eura od 9.03.2012. do isplate, -74,42
eura od 9.03.2012. do isplate,
-72,04 eura od 29.04.2012. do isplate, -
73,65 eura od 12.06.2012. do isplate, -
74,75 eura od 13.06.2012. do isplate, -
72,90 eura od 18.07.2012. do isplate, -
73,39 eura od 17.08.2012. do isplate, -
72,00 eura od 20.09.2012. do isplate, -
69,00 eura od 20.10.2012. do isplate, -
72,20 eura od 16.11.2012. do isplate, -
73,73 eura od 21.12.2012. do isplate, -
72,65 eura od 21.01.2013. do isplate,
-897,19 eura od 31.01.2013. do isplate,
za razdoblje od 20. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15
dana.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.928,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2024. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.“
2. Protiv citirane prvostupanjske presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik po punomoćniku zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i protiv odluke o parničnim troškovima, te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, a tužiteljicu obveže da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka, podredno da presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, a traži i trošak podnošenja.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 3.113,47 eura i zatraženih zakonskih zateznih kamata, kao preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu broj 158-50-3922575 sklopljenog između tuženika kao kreditora i prednika tužiteljice B. Ž. kao korisnika kredita 15. veljače 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), kojom je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF, to jest obveza korisnika kredita na vraćanje kredita prema tečaju švicarskog franka (toč. 7. Ugovora o kreditu).
6. Osnovana je žalba tuženika u dijelu u kojem ističe da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje: ZPP) jer izreka presude nije razumljiva budući u točki I. izreke presude prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev radi isplate glavnice u iznosu 3.113,47 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose zbroj kojih iznosi 3.165,13 eura,
odnosno više od glavnice potraživanja. No, i pored počinjene bitne povrede navedene odredbe parničnog postupka, a s obzirom da bitne činjenice u pogledu matematičkog izračuna financijsko knjigovodstvenog vještaka po osnovi preplaćenih anuiteta kredita između stranaka nisu bile sporne, bilo je mjesta primjeni čl. 373.a st. 1. toč. 1. u vezi st. 3. ZPP-a.
6.1. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje da je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a nepravilnom primjenom odredbe čl. 338. st. 4., čl. 269. st. 2. i čl. 221.a ZPP-a, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao i zašto i kako ih je utvrdio, obrazložio je koje je dokaze izvodio, odnosno obrazložio je i koje je odredbe materijalnog prava primijenio, odlučujući o tužbenom zahtjevu primjenom pravila tereta dokazivanja.
7. Neosnovani je i žalbeni razlog iz čl. 355. ZPP-a jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, ali djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo odlučujući o prigovoru zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, radi čega je u tom dijelu osnovan žalbom istaknut žalbeni razlog iz čl. 356. ZPP-a.
8. Između stranaka nije bilo sporno da je između prednika tužiteljice B. Ž.
kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 15. veljače 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 158-50-3922575, koji je solemniziran po javnom bilježniku I. Č. u S. pod brojem OU-203/2007 dana 16. veljače 2007., na temelju kojeg ugovora je tuženik korisniku kredita odobrio kredit i to kunsku protuvrijednost iznosa od 21.017,52 CHF sa redovnom kamatnom stopom od 5,20% godišnje koja je promjenjiva, te je ugovoreno vraćanje kredita u 84 mjeseca, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a namjena kredita bila je kupnja novog automobila marke Opel, koji automobil je realiziranim kreditom i kupljen. Kako je korisnik kredita B. Ž. preminuo 13. rujna 2010., a predmetni automobil marke Opel naslijedila je tužiteljica kao njegova supruga i zakonska nasljednica na temelju rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika S. Č. Š. u S. kao sudskog povjerenika Općinskog suda u Sisku, poslovni broj O-1276/10, UPP-OS- 187/10 od 27. listopada 2010., a tužiteljica je i nastavila otplaćivati taj kredit do potpune otplate, to je tužiteljica pasivno legitimirana u ovom postupku.
8.1. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da prvostupanjski sud nije obrazložio na temelju čega je utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice kao potrošača. Naime, prvostupanjski je sud vrlo opsežno i jasno obrazložio da je na tuženiku, kao kreditoru, teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a tuženik do okončanja ovog postupka takve posebne okolnosti nije dokazao (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine). Osim toga, iz sadržaja čl. 6. Ugovora o kreditu vidljivo da je predniku tužiteljice odobren i stavljen na raspolaganje kredit za kupnju novih vozila, kao fizičkoj osobi, izvan trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, pa je isti očito imao svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003). Tužiteljica i njezin prednik ispunjavaju oba kumulativno postavljena uvjeta: 1. radi se o fizičkoj osobi i 2. koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Kako je prednik tužiteljice kao fizička osoba, ugovor o kreditu s tuženom bankom sklopio radi kupnje automobila za osobne potrebe, on je imao status potrošača, koje svojstvo potrošača ima i tužiteljica kao njegova nasljednica, a takvo valjano utvrđenje prvostupanjskog suda tuženik svojim navodima tijekom postupka nije valjano osporio.
9. Iz obrazloženja presude proizlazi da prvostupanjski sud zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je obveza prednika tužiteljice vezana uz tečaj švicarskog franka na dan plaćanja anuiteta kredita (toč. 7. Ugovora o kreditu), između ostalog, temelji na pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude koja je u smislu odredbe čl. 132. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP/07) donesena u sporu po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, i to na pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu,
poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesenoj u postupku pokrenutom tužbom tužitelja P. – H. savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka kao tuženika, među ostalima, i prema tuženoj banci.
9.1. Tom je pravomoćnom presudom, potvrđenom u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u odnosu na tuženika u točki 4. izreke utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika i drugim internim aktima banke u ugovorima o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., odnosno ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u ugovorima o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., i to zato što protivno propisima o zaštiti potrošača prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorene kamate, odnosno da u pogledu ugovorene valutne klauzule tužena banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
9.2. Navedena pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koju se tužiteljica poziva u tužbi, ima izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a obvezuje i sud u ovom postupku, kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud, bez obzira na prirodu tužbenog zahtjeva za povratom novčanih iznosa stečenih po osnovi ništetnih ugovornih odredbi i na sadržaj odredbe čl. 138.a ZZP/07 i čl. 502.c ZPP-a kojima je obvezatnost takve presude propisana za postupke pokrenute od strane potrošača radi naknade štete. U tom kontekstu suprotno stajalištu žalitelja u ovom pojedinačnom postupku zaštite tužiteljice kao potrošača nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li ništetne sporne ugovorne odredbe (odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF) zbog povrede odredbi propisa kojima je regulirana zaštita potrošača, niti na te okolnosti provoditi dokaze u situaciji kada su sadržajno istovjetne odredbe već ocijenjene ništetnim u kolektivnom sporu. To iz razloga što ne može postojati utvrđena nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji nepoštenost i ništetnost takvih istovjetnih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u predmetima Rev-18/2018 i Rev-3142/2018). Takva vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu bila bi isključena u slučaju postojanja nekih posebnih okolnosti zbog kojih se sporne ugovorne odredbe ne bi mogle podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi izraženi u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu, no na takve okolnosti žalitelj ne ukazuje.
10. Pravno shvaćanje o izravnom učinku pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u pogledu ništetnosti ugovornih odredbi proteže se i na postupke radi individualne zaštite potrošača, te s tim u vezi stajalište kako s obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača glede nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi, u tom pravcu nije potrebno provoditi dokaze u posebnom postupku radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.
11. Tuženik je predložio da se na okolnost da su predniku tužiteljice tijekom pregovaranja o ponudi kredita sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako uočljive i razumljive, te na okolnost informiranja prednika tužiteljice neposredno od strane zaposlenika tuženika o parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope i posebnim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, saslušaju djelatnice tuženika svjedokinje S. N. i M. Š., ali je na ročištu 12. siječnja 2023.
odustao od tih dokaznih prijedloga.
11.1. Kada se uzme u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru što proizlazi iz samog ugovora o kreditu, pa se po prirodi stvari o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a da je tužiteljica u svom uvjerljivom i dosljednom iskazu ustvrdila da o spornim ugovornim odredbama njezin suprug kao korisnik kredita ni sa kim nije pregovarao, niti mu je itko prethodno objasnio rizike sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, a koje tvrdnje tuženik dokaznim prijedlozima nije valjano osporio, tada se ukazuje pravilnim zaključak suda prvog stupnja da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s prednikom tužiteljice u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi, te da ga tuženik ni prije zaključenja ugovora, a ni u vrijeme zaključenja ugovora nije upozorio niti mu objasnio rizičnost i nestabilnost tečaja valute CHF ni ugovaranja promjenjive kamatne stope.
11.2. U skladu s prethodno iznesenim razlozima, prvostupanjski je sud zasnivajući svoja utvrđenja na izreci pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, suprotno stajalištu žalitelja pravilno zaključio o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, pa niti neuzimanje u obzir isprava priloženih uz odgovor na tužbu nije rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, niti su uslijed toga u presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama.
12. Prema tome, polazeći od utvrđenja iz pravomoćne presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, iz kojih proizlazi da tuženik nije s prednikom tužiteljice pregovarao o spornoj odredbi valutne klauzule, pravilno je i u skladu s odredbom čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu između stranaka, prvostupanjski sud kao o prethodnom pitanju odlučio o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, a posljedično tomu pozivom na odredbu čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) pravilno zaključio i o pravu tužiteljice na povrat onoga što je tuženik stekao po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, to jest na povrat preplaćenih iznosa kredita po osnovi plaćenih tečajnih razlika u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita i za taj zaključak iznio dostatne valjane razloge koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, pa tuženik neosnovano u žalbi prigovara da prvostupanjski sud nije iznio razloge na temelju kojih je utvrdio nesavjesnost postupanja tuženika i da je o ništetnosti ugovorne odredbe bilo nužno odlučiti izrekom presude.
13. Ništetna ugovorna odredba nema pravnog učinka i ne proizvodi pravne posljedice počevši od sklapanja ugovora, pa je u odnosu na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli neodlučna žalbena tvrdnja da se utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ne mogu odnositi na predmetni ugovor koji je istekao.
14. Neodlučno je i pozivanje tuženika na to da je predmetni ugovor bio solemniziran (potvrđen) po javnom bilježniku, jer sam čin solemnizacije ne čini valjanom ništetnu ugovornu odredbu.
15. Nije u pravu žalitelj kada osporavajući zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ukazuje na njezinu dopuštenost propisanu odredbom čl. 22. ZOO-a. Naime, kao što je već navedeno, odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zbog nedopuštenosti ugovaranja valutne klauzule, već zato što tuženik pri njezinu ugovaranju predniku tužiteljice kao potrošaču nije pružio sve potrebne i potpune informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule upravo u odnosu na švicarski franak i o rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope sukladno odlukama tuženika, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Iz sadržaja Ugovora o kreditu kojega je prednik tužiteljice kao fizička osoba sklopio s tuženikom radi kupnje automobila za osobne potrebe, nespornom je utvrđena činjenica da je prednik tužiteljice imao status potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a time i tužiteljica ima isti status u vrijeme vođenja ove parnice, dok tuženik nije dokazao protivno.
16. U pogledu utvrđene ništetnosti spornih ugovornih odredbi valja još dodati kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a, koja propisuje nemogućnost isticanja ništetnosti kad se radi o zabrani manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, jer se u odnosu na sporne odredbe ne radi o zabrani manjeg značaja kao uzroku ništetnosti tih odredbi.
17. Žalbena tvrdnja kojom tuženik prigovara pravilnosti ocjene o neosnovanosti njegova prigovora zastare, djelomično je osnovana. Naime, kako se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 118. u vezi čl. 120. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među ostalima, i prema tuženiku, to zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To iz razloga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužiteljica kao potrošač stekla saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanog iznosa plaćenog po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C- 782/19. To znači da zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, pa slijedom toga do podnošenja tužbe 14. rujna 2021. kojom je tužiteljica zahtijevala isplatu iznosa od 22.433,76 kn[1] / 2.977,47 eura, nije protekao opći rok zastare u trajanju 5 godina (čl. 225. ZOO-a), u kojem dijelu tuženikov prigovor zastare doista nije osnovan.
17.1. Iz objavljenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. (izvod iz zapisnika broj: Su- IV-33/2022-2) proizlazi kako u situaciji kada je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno iste ugovorne odredbe u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
17.2. Međutim, osnovana je žalbena tvrdnja tuženika da je zastara nastupila za dio tužbenog zahtjeva koji je preinačen podneskom tužiteljice od 30. lipnja 2023. kojim je potraživala isplatu iznosa od 3.113,47 eura / 23.458,44 kn i to za iznos za koji je tužbeni zahtjev viši od tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi, odnosno u zastari je zahtjev preko 2.977,47 eura s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos, dakle za isplatom iznosa od 136 eura (3.113,47 eura - 2.977,47 eura) i preostalih kamata, jer je od početka tijeka zastare 14. lipnja 2018. do preinake zahtjeva podneskom od 30. lipnja 2023. protekao opći zastarni rok od 5 godina. Naime, u odnosu na preinakom tužbe povećan zahtjev, parnica je pokrenuta tek kada je istaknut taj novi zahtjev, pa se i pitanje zastare u odnosu na taj povećani dio tužbenog zahtjeva ocjenjuje samostalno tako da je za dio tražbine na koju se odnosi preinaka tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake, a ne dan podnošenja tužbe. To znači da je tijek zastare tražbine za dio tužbenog zahtjeva koji je povećan preinakom tužbe (preko iznosa 2.977,47 eura s pripadajućim kamatama) prekinut tek preinakom tužbe 30. lipnja 2023., a ne podnošenjem tužbe 14. rujna 2021., kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama broj Revr-1460/13 od 24. siječnja 2017., Rev-x 985/2017 od 5. ožujka 2019.
18. Tužiteljica je prema pisanom nalazu i mišljenju stalnog financijsko knjigovodstvenog vještaka P. B. iz C. za financijska vještačenja d.o.o.,
Z., čijem matematičkom izračunu niti jedna stranka nije prigovarala, računajući više plaćene iznose anuiteta po osnovi pozitivnih tečajnih razlika preplatila iznos od 3.165,13 eura, a zbog pada tečaja je platila manje za 51,66 eura, tako da sveukupan iznos koji je više plaćen, nakon što se isti umanji za negativne razlike tečaja, iznosi ukupno 3.113,47 eura.
19. Polazeći od toga da je naplatom po ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli, dio imovine tužiteljice bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženika, prvostupanjski je sud pravilno postupio kada je pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO-a u dijelu točke I. izreke presude prihvatio tužbeni radi isplate iznosa od 3.113,47 eura, pa je time pravilno primijenjeno i materijalno pravo.
20. S obzirom da je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, pa je neosnovana žalba tuženika u dijelu kojim prigovara da pobijana odluka nema razloga o utvrđenju njegove nesavjesnosti prilikom stjecanja utuženog potraživanja, te je na stečeni novčani iznos od 3.113,47 eura po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, po čl. 1115. ZOO-a dužan tužiteljici platiti zakonske zatezne kamate počevši od dana stjecanja, to jest dana isplate anuiteta i koji datumi između stranaka nisu sporni, pa je i u odnosu na taj sporedni dio tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo. Stoga je žalbu tuženika djelomično valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi točku I. izreke pobijane presude u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 3.113,47 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dijela potraživanja dospjelog u studenom 2009. za iznos 6,22 eura pa nadalje, primjenom čl. 373.a st. 3. u vezi st. 1. toč. 1. ZPP-a.
21. Zbog osnovanog prigovora zastare u odnosu na preinačeni dio zahtjeva, u kojem dijelu je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, žalbu tuženika valjalo je djelomično uvažiti i preinačiti preostali dio točke I. izreke pobijane presude kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 136,00 eura i preostalu zakonsku zateznu kamatu, počeši od dospijeća najstarijeg potraživanja do dijela potraživanja dospjelog u studenom 2009. za iznos 7,80 eura, te u tom dijelu tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, primjenom čl. 373.a st. 3. u vezi st. 1. toč. 1. ZPP-a.
22. Pravilna je i na čl. 155. ZPP-a utemeljena i odluka o troškovima parničnog postupka, a pravilnost koje tuženik dovodi u pitanje osporavanjem pravilnosti odluke o glavnoj stvari, na koju nije od utjecaja ni činjenica da je tuženik sa žalbom uspio samo u omjeru od 4%, odnosno u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa ima mjesta primjeni čl. 154. st. 5. ZPP-a. Tuženik konkretnim žalbenim navodima ne dovodi u sumnju pravilnost odluke o troškovima parničnog postupka, a na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a žalbeni sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka. Slijedom navedenih razloga, valjalo je kao u točki I. izreke ove presude žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi odluku o parničnim troškovima sadržanu u točki II. izreke presude, primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a.
23. S obzirom da je tuženik sa žalbom uspio u razmjerno neznatnom dijelu, isto ne opravdava njegov zahtjev za naknadom troška podnošenja žalbe u smislu čl. 166. st.
2. ZPP-a, pa je njegov zahtjev odbijen kao neosnovan u točki II. izreke ove presude.
24. Iz navedenih je razloga odlučeno kao u izreci presude.
Bjelovar, 15. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća
Antun Dominko, v.r.
