Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-1261/2023-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Roberte Pandža predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Jadranke Travaš i Ksenije Grgić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marijo Lovrić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo državne imovine, Dežmanova ulica 10, Zagreb, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Koprivnici, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Koprivnicu poslovni broj P-211/2020-39 od 13. veljače 2023., na sjednici održanoj 14. svibnja 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice BH kao neosnovana i potvrđuje presude Općinskog suda u Koprivnicu poslovni broj P-211/2020-39 od 13. veljače 2023., u dijelu pod točkom I. i II. izreke.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja je odbio zahtjev tužiteljice kojim se nalaže tuženici isplatiti tužiteljici BH, iznos od 15.377,43 eura / 115.861,26 kuna[1] sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je to navedeno pod točkom I. izreke.
Pod točkom II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 2.090,38 eur /15.749,97 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom počam od 13. veljače 2023. pa do isplate.
Pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 398,17 eura / 3.000,01 kunu.
2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. i II. izreke žalbu je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog odluke o troškovima postupka. Predlaže u pobijanom dijelu presudu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
2.1. Tuženica je podnijela odgovor na žalbu u kojem osporava navode žalbe i predlaže odbiti žalbu tužiteljice.
3. Žalba tužiteljice nije osnovana.
4. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavla 2. ZPP.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi naknade imovinske štete koju potražuje s osnova razlike između prosječne plaće koju je tužiteljica mogla primati sukladno svojoj stručnoj spremi i stažu, te iznosa mirovine koju prima i to za razdoblje od 9. srpnja 2013. do 31. prosinca 2019. Tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da joj je nastala materijalna šteta koja se sastoji u izgubljenoj zaradi zbog umirovljenja na temelju invalidnosti prouzročene njezinim iseljenjem 2004. godine, a do kojeg je došlo do greške suca u ostavinskom postupku iza pok. LH koji se vodio kod Općinskog suda u Koprivnici, pod brojem O-937/93, obzirom da je uslijed navedene greške došlo do deložacije tužiteljice iz obiteljske kuće u kojoj je do tada živjela.
6. Sud prvog stupnja je tijekom postupka utvrdio slijedeće činjenice:
- da je tužiteljica 12. prosinca 2006. podnijela tužbu protiv tuženice, Republike Hrvatske, radi naknade nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti, naknade materijalne štete nastale gubitkom osobnih stvari i pokretnina bez kojih je tužiteljica ostala uslijed deložacije, te naknade materijalne štete u vidu troškova najamnine koju je tužiteljica morala plaćati nakon što je deložirana iz obiteljske kuće na adresi [adresa],
- da je u pravomoćnoj presudi i rješenju Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P- 482/17-78 od 9. srpnja 2018. utvrđeno da je tuženica Republika Hrvatska odgovorna za štetu koja je tužiteljici prouzročena nepravilnim radom Općinskog suda u Koprivnici u ostavinskom predmetu O-937/93, temeljem odredbe članka 106. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 150/05.) iz razloga jer je sud propustio u rješenju o nasljeđivanju utvrditi da je tužiteljica stekla pravo osobne služnosti doživotnog uživanja na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],
- da je zbog gore navedenog propusta tužiteljica 21. rujna 2004. iseljena iz obiteljske kuće,
- da je u gore navedenoj presudi Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-482/17- 78 od 9. srpnja 2018. utvrđen doprinos tužiteljice nastanku štete u omjeru od 20% jer tužiteljica nije u zakonom propisanom roku tražila dopunu rješenja o nasljeđivanju,
- da je tužiteljici presudom Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-482/17-78 od 9. srpnja 2018. dosuđen iznos od 19.100,00 kuna s osnova naknade materijalne štete u vidu dijela troškova najamnine koju je tužiteljica morala plaćati u razdoblju od listopada 2004. do svibnja 2018. i iznos od 268.000,00 kuna s osnova nematerijalne štete, dok je tužbeni zahtjev tužiteljice radi naknade materijalne štete nastale gubitkom osobnih stvari i pokretnina, kao i preostali dio tuženog zahtjeva radi naknade materijalne štete u vidu troškova najamnine i radi naknade nematerijalne štete, odbijen kao neosnovan,
- da je uvidom u spis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) utvrđeno je da je 10. svibnja 2006. obiteljska liječnica tužiteljice podnijela zahtjev za ocjenom radne sposobnosti tužiteljice povodom kojeg je stručno povjerenstvo za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti HZMO-a iznijelo mišljenje da je kod tužiteljice zbog paranoidalno depresivnog sindroma, uz početni psihoorganski sindrom, došlo do profesionalne nesposobnosti za rad jer usprkos kontinuiranog liječenja nema bitnog pomaka te su smetnje kronične naravi i radna sposobnost limitirana,
- da je kao datum nastanka invalidnosti kod tužiteljice utvrđen 20. svibnja 2006.,
- da je tužiteljici rješenjem HZMO-a od 20. lipnja 2006. priznato pravo na invalidsku mirovinu u iznosu od 262,43 kune zbog nastanka profesionalne nesposobnosti za rad,
- da je gore navedeno rješenje HZMO-a postalo je pravomoćno 11. srpnja 2006.,
- da je rješenjem HZMO-a od 28. srpnja 2006. tužiteljici je umjesto utvrđene invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad u iznosu od 629,90 kuna određena od 12. srpnja 2006. najniža mirovina u iznosu od 1.144,08 kuna mjesečno.
7. Slijedom gornjih utvrđenja sud prvog stupnja je pravilno utvrdio osnovanim prigovor zastare i to iz slijedećih razloga.
8. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužiteljica saznala za visinu mirovine koja će joj se isplaćivati temeljem rješenja HZMO od 28. srpnja 2006. najkasnije tijekom kolovoza 2006. obzirom da je tada HZMO počeo sa isplatom mirovinskih primanja tužiteljici po tom rješenju. Dakle, tužiteljica je ukupne posljedice štetnog događaja mogla sagledati već u kolovozu 2006., a obzirom da je štetni događaj bio u rujnu 2004. to je tužiteljici tada bio poznat i štetnik.
9. U konkretnom slučaju radi se o šteti za koju je već u trenutku utvrđenja profesionalne nesposobnosti (20. lipnja 2006.) za rad tužiteljice bilo izvjesno da će nastupati i u budućnosti te je tužiteljica primitkom prve mirovine temeljem rješenja HZMO od 28. srpnja 2006., već u kolovozu 2006. saznala koliki joj je gubitak u zaradi. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi da je tužiteljica za štetnika saznala tek presudom i rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1544/18-2 od 13. rujna 2018. Naime, tužiteljica je upravo postupak u kojem je donesena navedena presuda pokrenula tužbom 12. prosinca 2006., a u kojem postupku predmet spora nije bila naknada štete u vidu izgubljene zarade zbog gubitka radne sposobnosti, koja predstavlja poseban vid štete drugačiji od onih koji su bili predmet navedenog parničnog postupka. Stoga pokretanjem tog parničnog postupka koji se vodio pod poslovnim brojem P-482/17 pred Općinskim sudom u Bjelovaru nije prekinut tijek zastare za potraživanje naknade štete zbog izgubljene zarade kao ni donošenjem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-III- 2255/2011 od 27. rujna 2016.
10. Naime, zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se prema propisu iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., dalje: ZOO/78), i članka 377. ZOO bez obzira na to da li se naknada zahtijeva za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu. Naknada štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti oštećeni može ostvarivati i sukcesivnim utuživanjem naknada za proteklo razdoblje, no u tom slučaju rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje računaju se po odredbama članka 376. i članka 377. ZOO. U konkretnom slučaju tužiteljica je upućena u invalidsku mirovinu s danom 20. lipnja 2006., pa je ista tijekom kolovoza 2006., kada je HZMO započeo sa isplatom mirovinskih primanja tužiteljici po rješenju HZMO od 28. srpnja 2006., već tada saznala za štetu koju trpi s osnova izgubljene zarade i njezin opseg, u smislu razlike između plaće koju je primala dok je radila i invalidske mirovine, kao i tko je odgovoran za nastalu štetu.
11. Kako je tužiteljica tužbu radi izgubljene zarade, podnijela 28. srpnja 2020. to je pravilno sud prvog stupnja prihvatio osnovanim prigovor zastare samoga prava u smislu odredbe članka 373. ZOO-a. Prema toj odredbi samo pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja, s time da kada zastari pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja, tada vjerovnik (tužiteljica u ovom predmetu) gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena potraživanja, nego i povremena potraživanja koja su dospjela prije te zastare.
12. Stoga je i pravilnom primjenom odredbe članka 376. stavka 1. ZOO-a sud prvog stupnja pravilno usvojio prigovor zastare, budući da je temeljem odredbe članka 376. ZOO-a subjektivni rok za naknadu štete od tri godine istekao u kolovozu 2009., a objektivni u kolovozu 2011., dok je tužiteljica tužbu u ovom predmetu, radi naknade štete s osnova izgubljene zarade, podnijela tek 28. srpnja 2020., dakle nakon što su istekli i subjektivni i objektivni rok za naknadu štete.
13. Slijedom navedenog žalbeni navodi tužiteljice nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.
14. Sud prvog stupnja je pravilno odlučio o troškovima postupka temeljem odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a za što je dao valjano obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
15. Stoga je valjalo odbiti žalbu tužiteljice i temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu.
U Zagrebu 14. svibnja 2024.
Predsjednica vijeća
Roberta Pandža
