Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-980/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Roberte Pandža, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Maji Vidović, odvjetnici u Zagrebu, Ulica kralja Zvonimira 100, protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6709/2022-65 od 26. rujna 2023., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-6709/2022-67 od 30. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6709/2022-65 od 26. rujna 2023., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-6709/2022-67 od 30. listopada 2023. u točki I./1. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6709/2022-65 od 26. rujna 2023., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P- 6709/2022-67 od 30. listopada 2023. u dijelu pod točkom I./2. i II. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj od tuženice zahtjeva isplatu iznosa od 38.928,89 EUR- a/293.309,72 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose navedene u izreci te zahtjev za naknadu troškova postupka, te je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.322,85 EUR-a/85.312,00 kn u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu podnio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“, broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na „ponovno odlučivanje“ prvostupanjskom sudu pred drugog suca pojedinca.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana za sporednu tražbinu s osnova troškova postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu osobne invalidnine koje pravo mu je priznato rješenjem tuženice broj Klasa: UP/I-562-02/98-26/21 i Urbroj: 519-110-98- 2 od 23. veljače 1999. i to počevši od 1. rujna 1992. pa nadalje, a temeljem kojeg rješenja tuženica nije vršila isplatu.

6. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev uz obrazloženje da ne postoji osnov za dosuđenje utuženog iznosa osobne invalidnine, jer je upravni akt i to rješenje tuženice broj Klasa: UP/I-562-02/98-26/21 i Urbroj: 519-110-98-2 od 23. veljače 1999. proglašeno ništavim rješenjem tuženice, a povodom tužbe tužitelja Upravni sud u Splitu pod brojem UsI-696/2021 od 21. siječnja 2021. je odbio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio poništenje rješenja tuženice Klasa:UP/II-562-2/13- 0015/96 i Urbroj: 522-04/1-4-13-2 od 8. kolovoza 2013. koja presuda je potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-169/2022 od 16. ožujka 2022.

7. U odnosu na činjenicu da je protiv navedene presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske tužitelj podnio tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud smatra da ta činjenica nije razlog da se ovaj parnični postupak prekine do konačne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske o tužbi tužitelja, jer Ustavni sud Republike Hrvatske ne odlučuje neposredno o pravu tužitelja na isplatu invalidnine koje u ovom sporu predstavlja prethodno pitanje, jer ustavna tužba nije redovni niti izvanredni pravni lijek u sudskom postupku već ustavno pravno sredstvo zaštite Ustavom zajamčenih prava i sloboda te odluka Ustavnog suda nema značenje pravomoćne odluke o prethodnom pitanju, već takav pravni učinak u konkretnom slučaju ima presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

8. Prvostupanjska presuda sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su u suglasnosti sa stanjem spisa te ne postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju navodi o sadržaju zapisnika i isprava priležećih spisu i samih tih zapisnika i isprava, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se istu ne bi moglo ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno ukazuje žalba tužitelja.

9. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

10. Osnovano u žalbi tužitelj navodi da nije uredno pozvan na ročište radi objave presude, no time nije onemogućen u raspravljanju budući se na navedenom ročištu ne raspravlja, a ročište za objavu presude održava se i ukoliko stranka o istome nije uredno obaviještena (čl. 335. st. 7. ZPP). Neuredna dostava poziva na ročište za objavu presude nema stoga značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, već isto ima za posljedicu dostavu presude takvoj stranci prema odredbama ZPP o dostavi presude (čl. 335. st. 12. ZPP), a tužitelj niti tvrdi niti dokazuje da mu presuda sukladno odredbama ZPP nije dostavljena.

11. Točno je da je prvostupanjski sud rješenjem od 11. rujna 2023. preotvorio glavnu raspravu zaključenu dana 24. svibnja 2023. i odredio novo ročište za glavnu raspravu i objavu presude za dan 26. rujna 2023. Međutim iz sadržaja zapisnika od 26. rujna 2023. nedvojbeno proizlazi da tog dana nije održana glavna rasprava, već samo ročište za objavu i uručenje presude. Glavna rasprava nije održana 26. rujna 2023., već je samo održano ročište za objavu presude, pa činjenica da je prvostupanjski sud rješenjem preotvorio glavnu raspravu i zakazao ročište radi objave presude rješenjem koje nije dostavljeno tužitelju prije održavanja ročišta, a koje rješenje je rješenje o upravljanju postupkom za koje sud nije vezan u daljnjem tijeku postupka, to tužitelj takvim postupanjem suda nije onemogućen u raspravljanju.

12. Pogrešno naznačavanje datuma održavanja i zaključenja glavne rasprave kao i stranaka koje su pristupile na ročište za objavu presude pri čemu se ne osporava da je presuda donesena i javno objavljena na ročištu za objavu presude 26. rujna 2023. kao i da je strankama dostavljena na zakonom propisani način ne utječe na pravilnost i zakonitost presude.

13. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tužitelja sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).

14. Tužitelj se u žalbi općenito poziva na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da odlučne činjenice koje se tiču sadržaja upravnih rješenja i sudskih odluka koje je prvostupanjski sud imao u vidu prilikom donošenja presuda nisu sporne.

15. Žalitelj u žalbi čini nespornim da osnov za traženje isplate koja je zatražena tužbenim zahtjevom više ne postoji, jer je rješenje pravomoćno oglašeno ništavim, pa je stoga pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbije, jer osnov po kojem se zahtjeva isplata mora egzistirati u vrijeme donošenja odluke o tužbenom zahtjevu.

16. Činjenica da su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 337/2022 od 14. rujna 2023. ukinute presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-169/2022 od 16. ožujka 2022 i Upravnog suda Splitu broj UsI-696/2021 od 21. siječnja 2021., a koju je punomoćnica tužitelja prema navodima žalbe zaprimila tijekom žalbenog postupka ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer je prvostupanjski sud odluku donio na temelju dokaza izvedenih u spisu do zaključenja prvostupanjske rasprave. Za napomenuti je da odluka Ustavnog suda ne rješava pitanje postojanja prava tužitelja na isplatu utuženog iznosa, već se to prethodno pitanje treba ponovno rješavati pred za to nadležnim upravnim tijelima. Ukoliko tužitelj uspije u upravnom sporu i njegova tužba bude prihvaćena isti ima mogućnost zatražiti ponavljanje postupka u ovoj pravnoj stvari ukoliko za to budu postojali i ostali zakonom propisani uvjeti.

17. Slijedom izloženog valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I./1. izreke temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan gore navedenog (čl. 375. st. 1. ZPP).

18. Prvostupanjski sud je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP obvezao tužitelja, koji je u cijelosti izgubio parnicu, naknaditi tuženici znatne troškove parničnog postupka u iznosu od 11.322,85 EUR-a/85.312,00 kn.

19. Prema odredbi čl. 163. ZPP odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo (st. 1.), a u tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju iznos koji bi se stranci priznao u ime nagrade odvjetniku (st. 2.).

20. Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (od 18. srpnja 2013., zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojemu je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju poslovni broj Rev 89/2021-2 od 2. ožujka 2021. izrazio shvaćanje da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužitelja na temelju čl. 1. Protokola broj 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. - Međunarodni ugovori - broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06., 2/10., dalje: Konvencija).

21. Kako u svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret to u ovom predmetu, imajući na umu navedene odluke Europskog suda za ljudska prava, budući da odluka o trošku nije vezana uz osnov zahtjeva (naknada štete ili neki drugi osnov) već uz uspjeh u sporu, nalog tužitelju za plaćanje znatnih troškova postupka za zastupanje države u državni proračun predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva.

22. Ovo stoga što je tužitelj 2003. podnio tužbu za isplatu na temelju upravnog rješenja kojim mu je bilo priznato pravo na osobnu invalidninu, ali je radi potrebe utvrđivanja činjenica vezanih uz istaknuti prigovor zastare prvotno donesena odluka o tužbenom zahtjevu ukinuta, dok je u daljnjem tijeku postupka i to tek 2022. osnov po kojem je u ovom predmetu tražena isplata konačno prestao postojati, čime se radilo zapravo o odlukama državnih tijela čiji ishod tužitelj nije mogao predvidjeti, kao niti dugotrajnost rješavanja pitanja njegova prava pa to ne može ići na teret tužitelja kao stranke.

23. Naime, u takvoj situaciji, ne može se govoriti da tužba nije bila bez sadržaja ili da je bila očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je bilo neopravdano očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na isplatu pa je u takvoj situaciji donošenjem odluke kakvu je donio prvostupanjski sud samo pozivanjem na čl. 154. st. 1. ZPP zaista došlo do povrede na koju je ukazano.

24. Shodno tome ovaj je sud shvaćanja da je u konkretnom slučaju, pravilnom primjenom prava valjalo odlučiti na način da svaka stranka snosi svoj trošak (čl. 380. točka 3. ZPP).

24. Slijedom svega izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 14. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća

Jadranka Travaš