Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-301/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Maje Štampar Stipić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog JU, zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezi sa člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu, broj K-22/2022-23 od 2. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika i zamjenika njegovog branitelja Stipice Kovačevića, Vlade Rebića odvjetnika iz Zagreba,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog JU kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu, optuženi JU proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanja iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11. te je na temelju članka 153. stavka 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora od jedne godine. Na temelju članka 56. KZ/11., izrečena mu je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti ako optuženik u roku provjeravanja od 4 (četiri) godine od pravomoćnosti presude ne počini neko novo kazneno djelo te mu je na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme oduzimanja slobode u vezi s kaznenim djelom od 20. prosinca 2018. do 22. prosinca 2018.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. – odluka Ustavnog suda, i 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.) optuženi JU dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka i to trošak sudskomedicinskog vještačenja u iznosu od 384,90 eura/2.900,00 kuna te paušalnu svotu od 398,17 eura/3.000,00 kuna, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kazni (članak 467. točka 1. u vezi s člankom 471. stavkom 1. ZKP/08.), s prijedlogom "da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, pobijanu presudu preinači na način da optuženika osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine bez primjene uvjetne osude".

2.1. Protiv presude se žali i optuženi JU po branitelju Stipici Kovačeviću, odvjetniku u Splitu, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.) i povrede kaznenog zakona (članak 469. ZKP/08.) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe. U žalbi je stavljen prijedlog da se optuženika i njegovog branitelja obavijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Spis je sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti optuženog JU i zamjenika njegovog branitelja Stipice Kovačevića, Vlade Rebića odvjetnika iz Zagreba, dok na sjednicu nije pristupilo uredno izviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 3. ZKP/08., održana u njegovoj odsutnosti.

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog JU nisu osnovane.

7. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik razloge za ovu žalbenu osnovu isprepliće sa razlozima povrede kaznenog zakona. Tako smatra da je iskaz oštećene ŠU neuvjerljiv, da nije bilo nikakve izjednačene spolne radnje sa spolnim odnošajem uz prisilu, da je postojao pristanak oštećene na sve radnje (stavljanje prstiju u vaginu, stavljanje penisa u njezina usta, ljubavni ugrizi i jako stiskanje dojki), da su se i prethodni spolni odnosi između njih dvoje odvijali na isti način te kako je oštećena kritične zgode "…bila isfrustrirana što optuženi ne može postići erekciju, tražila grublji odnos, jaču stimulaciju kako bi ostvarili klasični seksualni odnos…pri čemu sama priznaje da ju je u svakoj od tih prigoda boljelo…da je to trpjela, ali nije govorila… ", a što sve govori u prilog "…da kod optuženika nije bilo nikakve upotrebe sile, a kamo li da ju je optuženi svojim postupanjem doveo u nesvjesno stanje ili da je onesposobio oštećenicu za bilo koji otpor samo da ostvari spolni odnos sa oštećenicom… ", zbog čega je pogrešan zaključak suda da je on svojim ponašanjem ostvario biće terećenog kaznenog djela, jer da iz ukupnosti provedenih dokaza, obrane optuženika, pa i samog iskaza oštećenice proizlazi da kod optuženika nije postojala svijest o protivljenju oštećenice da prestane sa spolnim odnošajem, a kada je to jasno rekla, da je on i prestao, zbog čega nije ostvario biće terećenog kaznenog djela.

8. Nije u pravu optuženik kada tvrdi u žalbi da je u pobijanoj presudi činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

8.1. Naime, protivno optuženikovim žalbenim navodima, činjenični opis djela za koje je on prvostupanjskom presudom proglašen krivim u potpunosti proizlazi iz iskaza oštećenice ŠU, čiji je iskaz prvostupanjski sud pravilno u cijelosti prihvatio kao istinit. Taj je iskaz jasan, detaljan i cjelovit te je sukladan s pročitanom dokumentacijom, odnosno izlistom poruka s mobitela i izlistom komunikacije koja se odvijala između nje i svjedokinje OU te svjedoka MU, kao i s medicinskom dokumentacijom i u vezi toga provedenim medicinskim vještačenjem. Protivno navodima u optuženikovoj žalbi, izlist navedene komunikacije koji je pročitan u tijeku postupka ničim nije doveden u pitanje, jer su i svjedoci s kojima se oštećenica dopisivala potvrdili navedenu komunikaciju (svatko u onom dijelu u kojem se je dopisivao s oštećenicom) te svjedočili i o onome što im je oštećena ispričala.

8.2. Premda ispitani svjedoci OU i MU svoja saznanja o predmetnom događaju crpe iz onoga što im je o tom događaju pisala i ispričala oštećenica, njihovi iskazi posredno potvrđuju istinitost onog što je o događaju iskazivala i oštećenica, a u odnosu na odlučne činjenice. Tako oštećena ŠU uopće nije sporila da je s optuženikom otišla dobrovoljno radi ostvarenja spolnog odnosa (kao i prethodna dva puta kada su se iz istog razloga sastali), da niti u jednom od tih susreta optuženik nije mogao postići erekciju, da je radi dodatne stimulacije pristajala da guranjem prstiju u njezinu vaginu pokuša postići erekciju, da ju dira po tijelu i čini "ljubavne ugrize". Ipak, u ovom posljednjem susretu, taj intenzitet postao je jači i okrutniji, kao i "ljubavni ugrizi po dojkama" te "nabijanje penisa u usta", zbog čega je mu je rekla da prestane i to ponovila u nekoliko navrata, ali da unatoč tome optuženik nije prestajao, zbog čega je pokušala izvući njegovu ruku i maknuti je iz sebe, ali da u tome nije uspjela, jer je on puno jači i veći od nje, pa je potom njega za

tražila da izvuče ruku iz njene vagine i prestane, rekavši mu da je boli, jer je u vagini osjetila da je nešto struže, a kojom prilikom joj je optuženik svojim noktom zadao više posjekotina u vagini, što se i potvrdilo na ginekološkom pregledu. Tek nakon opetovanih traženja da optuženik izvuče svoje prste iz njene vagine i nakon što je počela plakati, optuženik je prestao.

8.3. Na temelju takvog iskaza žrtve prvostupanjski sud je, protivno žalbenom prigovoru, pravilno zaključio da je prema oštećenoj bila primijenjena sila od strane optuženika radi ostvarenja spolnog odnosa. Pri tome valja naglasiti da je bilo posve pogrešno i nepotrebno u činjeničnom opisu navoditi da je optuženik postupao u nakani zadovoljenja svog spolnog nagona, jer je zaštitni objekt kaznenog djela silovanja spolna sloboda, dakle slobodno odlučivanje svake osobe da se upusti u seksualne odnose s drugom osobom, a pri čemu dobrovoljni seksualni odnos podrazumijeva dobrovoljnost obiju strana tijekom cijelog trajanja tog odnosa. Kako takvog obostranog dobrovoljnog odnosa nije bilo za cijelo vrijeme, jer je oštećena u tijeku odnosa u više navrata tražila optuženika da prekine odnos te mu dala do znanja da isti više ne želi i pritom svoje protivljenje manifestirala i pokušajem izvlačenja njegovih prstiju iz svoje vagine, to se zaključku prvostupanjskog suda, da je optuženi JU počinio terećeno kazneno djelo, nema što prigovoriti.

8.4. Niti činjenica da je oštećenica kaznenu prijavu protiv optuženika podnijela tek drugi dan te da nije odmah nakon tog događaja obavila liječnički pregled kod ginekologa, nije od utjecaja na istinitost i vjerodostojnost njezinog iskaza, niti te činjenice upućuju na zaključak da oštećenica manipulira samim događajem, a niti da je optuženika prijavila na nagovor prijateljice, kako se to tvrdi u optuženikovoj žalbi. Naime, nije neuobičajeno, a niti životno nelogično da žrtve silovanja zbog srama i šoka ne prijave odmah da su silovane, osobito kada su žrtve njima poznatih i bliskih osoba. Oštećenica je jasno iskazala "…da je bila u stanju šoka kritične noći…" i posve otvoreno priznala "…da se dvoumila prijaviti optuženog jer nije željela biti žrtva seksualnog nasilja…". No, razlog zašto je prijavila silovanje i time JU je u tome, što ne želi da taj događaj u sebi potiskuje te upravo to što obavlja posao novinara, želi pravdu, odnosno, da onaj koji je to počinio i odgovara, a pri čemu na njenu odluku da podnese kaznenu prijavu protiv optuženika nije utjecala sugestija njene prijateljice OU.

8.5. Niti okolnosti na koje upire optuženik u svojoj žalbi, kako je oštećena bila revoltirana što optuženik nije mogao postići erekciju, budući je sama rekla "…zašto se ja ne mogu dvije godine kresnuti…" te kako takva njena komunikacija i reakcija ne upućuju na ponašanje oštećene kao žrtve silovanja, prema ocjeni ovoga suda, nisu one okolnosti koje bi u konkretnoj situaciji nagnale oštećenicu da lažno tereti optuženika.

9. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud uporište o vjerodostojnosti iskaza oštećene ŠU nalazi i u provedenom sudskomedicinskom vještačenju vezano za ozljede koje je oštećena kritične prigode zadobila, budući da je vještak dr. Antonio Alujević u svom pisanom nalazu i mišljenju od 24. siječnja 2019. te na raspravi utvrdio, da je ŠU zadobila tri krvna podljeva u području lijeve dojke, koji predstavljaju laku tjelesnu ozljedu i mogli su nastati djelovanjem ljudskih zubi jednim ugrizom ili stiskanjem prstima šake silom nekog slabijeg do srednje jakog intenziteta te razderotinu ulaza u gornji desni dio rodnice, što predstavlja laku tjelesnu ozljedu nastalu djelovanjem noktiju silom pritiska i povlačenja slabijeg do srednjeg intenziteta.

10. Imajući na umu da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, da je optuženik uporabom sile s drugom osobom bez njezinog pristanka izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju, a koje žalbenim tvrdnjama optuženika nisu dovedene u sumnju, nije osnovana njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 1. ZKP/08.)

11. Stoga, nije počinjena niti povreda kaznenog zakona, budući su u ponašanju optuženika sadržana sva bitna obilježja kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanja, iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11., kako je to optuženiku optužnicom stavljeno na teret i kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud te optuženika za isto proglasio krivim, a pri čemu je pravilno odlučeno i o pravnom kontinuitetu (točka 18. prvostupanjske presude).

12. Pobijajući odluku o kazni, državni odvjetnik smatra da je izrečena kazna zatvora od jedne godine adekvatno odmjerena, ali ne i primjena uvjetne osude, s obzirom na kriminalnu količinu prilikom počinjenja djela od strane optuženika koja je opisana u izreci presude, a što je prema ocjeni državnog odvjetnika trebalo cijeniti otegotnim, kao i to da je optuženik negirao počinjenje kaznenog djela te da u cilju prvenstveno postizanja specijalne, a potom i generalne prevencije, optuženiku treba izreći bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

12.1. Optuženik se ne žali zbog odluke o kazni, zbog čega je ovaj sud postupio sukladno članku 478. ZKP/08.

12.2. Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o kazni trebao optuženiku uzeti u obzir okolnosti opisane u izreci presude i negiranje djela kao otegotne.

12.3. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, pa uzevši u obzir sve utvrđene olakotne okolnosti na strani optuženika, prvenstveno njegovu dosadašnju neosuđivanost, protek vremena od počinjenja djela koji se ne može pripisati njegovoj krivnji te činjenicu da je seksualni odnos započeo s pristankom oštećenice s kojom se i ranije upuštao u seksualne odnose, kao i izostanak trajnijih posljedica za oštećenicu ŠU, a pri čemu način počinjenja djela, protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, ni po čemu ne odstupa od uobičajenog načina počinjenja ovakvih kaznenih djela, a uz izostanak posebnih otegotnih okolnosti na optuženikovoj strani, opravdano je prvostupanjski sud optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i potom na temelju članka 56. KZ/11. izrekao mu uvjetnu osudu na način da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optuženi JU u roku provjeravanja od četiri godine od pravomoćnosti presude ne počini neko novo kazneno djelo.

13. Stoga je, prema ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, upravo kazna zatvora od jedne godine uz izricanje uvjetne osude i maksimalnim rokom provjeravanja ona kaznena sankcija koja će utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te da ista sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik prouzročio počinjenjem djela i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela kojom će se jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, a sve sukladno članku 41. KZ/11.

13.1. S obzirom na sve navedeno, nije bilo mjesta prihvaćanju žalbe državnog odvjetnika za strože kažnjavanje.

14. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točka 1. i 2. ZKP/08, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da bi bila ostvarena bilo koja povreda zakona na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

15. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08.

Zagreb, 14. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović