Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3106/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja Dječjeg doma Z., Z., OIB: …, kojega zastupa punomoćnica Z. P., odvjetnica u O. društvu P. i P. u Z., protiv 1. tuženika T. d.o.o., Z., OIB: …, 2. tuženika N. G. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u Z. i 3. tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik u O. društvu G. i G. d.o.o. u Z., radi utvrđenja odlučujući o žalbama tužitelja i 1. tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4400/11-85 od 3. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba 1. tuženika T. d.o.o., Z., kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4400/11-85 od 3. ožujka 2023. u dijelu pod točkama I. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba 1. tuženika T. d.o.o., Z., kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4400/11-85 od 3. ožujka 2023.

II. Uvažava se žalba tužitelja Dječjeg doma Z., Z., ukida se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkama IV. i V. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4400/11-85 od 3. ožujka 2023. i predmet se u tom dijelu vraća sudu prvoga stupnja na ponovni postupak.

III. Ostavljeno je da se o trošku nastalom tužitelju Dječjem domu Z., Z., podnošenjem žalbe odluči konačnom odlukom.

IV. Odbija se zahtjev 1. tuženika T. d.o.o., Z., za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

U odnosu na prvostupanjsku presudu

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužitelj vlasnik zk.č.br. 1191/2 , voćnjak površine 836 m2 i zk.č.br. 1191/5, voćnjak površine 23 m2, obje upisane u zk.ul.br. 896, k.o. G. Z. te je naloženu 1. tuženiku T. d.o.o. da trpi upis tužitelja kao vlasnika u zemljišnim knjigama (točka I. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva naložiti 1. tuženiku da prizna pravo vlasništva tužitelja na navedenim nekretninama (točka II. izreke), naloženo je 1. tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.953,65 eur/ 195.547,80 kn sa zateznim kamatama tekućim od 3. ožujka 2023. do isplate (točka IV. izreke), naloženo je tužitelju da 2. tuženiku N. G. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 16.643,44 eur/ 125.400,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 3. ožujka 2023. do isplate (točka IV. izreke) i naloženo je tužitelju da 3. tuženiku R. A. d.d. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.883,60 eur/ 44.330,00 kn (točka V. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude u odluci o troškovima sadržanoj u dijelu pod točkama IV. i V. izreke žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud ukine rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkama IV. i V. izreke bez vraćanja na ponovni postupak i zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I. i III. izreke žalbom pobija I. tuženik, također pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovana i da shodno tome preinači i odluku o troškovima parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno odlučivanje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

4. Žalbe tužitelja je osnovana, a žalba tuženika nije osnovana.

5. U žalbenoj fazi postupka sporna je pravilnost prvostupanjske odluke kojom je utvrđeno da je tužitelj vlasnik uvodno opisanih nekretnina i kojom je naloženo 1. tuženiku da trpi upis tužiteljeva vlasništva, kao i pravilnost odluke o troškovima postupka sadržane pod točkama III. do V. izreke.

6. Sud prvoga stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je tužitelj dokazao da je vlasništvo stekao bilo građenjem bilo dosjelošću što, u bitnome, obrazlaže slijedećim:

- da su predniku tužitelja 1954., kada je osnovan kao ustanova, na korištenje i upravljanje bile dane, između ostalih i predmetne nekretnine, upis kojeg prava nikada nije proveden u zemljišnim knjigama, ali da tužitelj od tada do danas iste neometano od ikoga koristi,

- da je 1979. izvršena prigradnja blagovaonice koja je dijelom izvršena na zk.č.br. 1191/2 u površini od 13,2 m2 te je na istoj izveden i dio potpornog zida sportskog igrališta u površini od 3,6m2, kao i da je tužitelj za vrijeme posjedovanja, a svakako prije 1980., izgradio i koristi drveni objekt na betonskim temeljima, koji se dijelom nalazi na zk.č.br. 1191/2 (u tlocrtnoj površini od 8,7 m2) i dijelom na zk.č.br. 1191/5 (u tlocrtnoj površini od 2,2 m2), koji objekt u naravi predstavlja čvrsti objekt na temeljima,

- navedene dogradnja i nadogradnja da su napravljene u vrijeme kada su nekretnine bile upisane kao općenarodna imovina ili, kasnije, društveno vlasništvu što da govori da se nije radilo o gradnji na tuđem zemljištu, već na zemljištu na kojem je tužitelj imao pravo korištenja i upravljanja, koje pravo propustom nije bilo upisano u zemljišnim knjigama,

- a smatra da i sve da se radilo o gradnji/ nadogradnji na tuđem zemljištu da je sukladno paragrafu 418. Općeg građanskog zakonika, tužitelj stekao vlasništvo jer su nadogradnja i dogradnja izvršene na temelju valjanih dozvola nadležnih tijela i bez protivljenja prednika 2. tuženika, ujedno i ranijih vlasnika, u korist kojih je bilo upisano i pravo korištenja u zemljišnim knjigama te koje nikada nisu tražile predaju u posjed, zbog čega da tužitelj nje imao razloga sumnjati da mu posjed ne pripada,

- da su 1. i 2. tuženici bili svjesni svega rečenog prilikom sklapanja pravnog posla prodaje što da proizlazi iz činjenice da su nekretnine 1. tuženiku prodane daleko ispod stvarne vrijednosti, slijedom čega da ih ne štiti povjerenje u zemljišne knjige, jer je i ugovor sklopljen 1. siječnja 2010.,

- a obrazlaže i da je tužitelj oborio presumpciju iz čl. 362. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov. broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14., dalje: ZVDSP) jer da prednica 2. tuženika kao upisana nositeljica prava korištenja nije mogla steći vlasništvo primjenom presumpcije iz te zakonske odredbe, budući da je tužitelj dokazao da je vlasništvo stekao građenjem, zbog čega da ni 2. tuženik na 1. tuženika nije mogao ugovorom o prodaji prenijeti više prava od onih koja je sam imao u vrijeme sklapanja pravnog posla kupoprodaje (čl. 382. Zakona o obveznim odnosima, Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22., dalje: ZOO u vezi s čl. 115. st. 4. ZVDSP-a),

- te zaključno smatra da je tužitelj dokazao i da je vlasništvo stekao dosjelošću jer da je u poštenom posjedu od 1954. do danas (čl. 159. ZVDSP-a) te da, iako su predmetne nekretnine na dan 8. listopada 1991. bile upisane kao društveno vlasništvo, da se tužitelju u vrijeme dosjedanja računa i vrijeme provedeno u posjedu prije tog nadnevka s obzirom da se time ne vrijeđaju vlasnička prava trećih na nekretnini (56 godina je u posjedu u trenutku podnošenja tužbe).

7. Ispitujući pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske odluke ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, a nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. tog Zakona. Suprotno navodima žalbe 1. tuženika pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu te zakonske odredbe.

8. Također, sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio sve činjenice koje su bile potrebne da bi se dokazale pretpostavke o kojima je ovisila osnovanost zahtjeva utemeljenog na dosjelosti.

8a. Sud prvoga stupnja tako utvrđuje da je tužitelj dokazao da je od 1954. u neprekinutom zakonitom, istinitom i poštenom posjedu predmetnih nekretnina (točka 24. obrazloženja), da ga prednici 1. i 2. tuženih nisu u istom nikada uznemiravali, niti su od njega tražili predaju u posjed, slijedom čega da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću u smislu čl. 159. ZVDSP.

9. U odnosu na ta utvrđenja tuženik osporava pravilnost utvrđenja i zaključke suda prvoga stupnja o poštenju posjeda kako tužitelja tako i njegova prednika, a osporava i utvrđenja o zakonitosti posjeda tužitelja, s obzirom da, po tvrdnjama žalitelja, iz javnih isprava u spisu proizlazi da je tužiteljevo pravo korištenja davno prestalo. Slijedom toga pogrešnim smatra i zaključak suda prvoga stupnja da se priznavanjem tužitelju prava vlasništva na temelju dosjelosti ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koje su takva prava stekle temeljem odredbi ZVDSP-a.

10. Jedna od pretpostavki koja je zajednička za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bilo da se radi o redovnoj ili izvanrednoj dosjelosti je poštenje posjednika. Posjed je pošten ako posjednik ne zna da mu ne pripada pravo na posjed ili ako, s obzirom na okolnosti u kojima posjeduje, nema dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, a poštenje posjeda prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

11. Pretpostavka poštenja posjeda (savjesnosti) morala je kao pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću biti ispunjena i u smislu odredbi Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (čl. 28. st. 2. i 4. te čl. 30. st. 2., Službeni list SFRJ br. 6/1980, 36/1990, Narodne novine br. 53/1991, 91/1996), u smislu paragrafa 1463. i 1493. Općeg građanskog zakonika, a poštenje je pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i u smislu čl. 159. ZVDSP-a. Pri tome se po odredbama svih tih propisa poštenje posjeda presumira, što znači da je na tuženicima bio teret dokaza kako posjed tužitelja nije pošten.

12. Glede postojanja ove pretpostavke sud u obrazloženju navodi (točka 22 i 24) da su predniku tužitelja 1954. nekretnine koje su predmet spora dane u posjed i da ih on tada neprekidno i neometano posjeduje. Da se razumjeti iz obrazloženja presude, a ta činjenica nije niti sporan, da je sud ovu činjenicu utvrdio uvidom u rješenje Narodnog odbora Grada Zagreba od 8. srpnja 1954. (točka 14. obrazloženja) kojim rješenjem je osnovan prednik tužitelja i toj su ustanovi na upravljanje i korištenja, između ostalih, dane i nekretnine koje sud predmet tužbenog zahtjeva.

13. Suprotno navodima žalbe, sud pod točkom 13. obrazloženja utvrđuje i da su do 1956. predmetne nekretnine bile upisane kao općenarodna imovina, ali da je 1956. pa onda 1959. upisano pravo vlasništva ranijih vlasnica tih nekretnina, da je 1961. upisano društveno vlasništvo s pravom korištenja u cijelosti u korist ranijih vlasnica i prednica 2. tuženika te da činjenicu da tužiteljevo pravo korištenja i upravljanja koje je bio stekao na temelju rješenja iz 1954. nije nikada bilo upisano u zemljišne knjige. Međutim, te promjene, ne dokazuju da tužitelj ne bi bio pošteni posjednik. Ovo jer nije dokazano (ne proizlazi iz isprava u spisu) da je tužitelj, odnosno njegov prednik, koji je imao rješenje kojim mu se nekretnine daju na korištenje ikada sudjelovao u postupcima u kojima mu se to pravo oduzima, niti su mu takva rješenja ikada dostavljena pa se niti neistraživanje stanja u zemljišnim knjigama nakon upisa prednica 2. tuženika kao nositeljica prava korištenja u zemljišne knjige ili pak propust tužitelja da upiše pravo korištenja ne može tumačiti na štetu tužitelja u smislu da ga se treba smatrati nepoštenim posjednikom.

14. Uz to u spisu nema ni jednog dokaza da je tužitelju od strane prednika žalitelja (bilo ovdje 2. tuženika, bilo njegovih prednica V. S. ili I. S.) od 1954. kada je stupio u posjed predmetnih nekretnina na dalje bilo branjeno vršenje posjeda ili je tražena predaja u posjed pa ni u tom smislu tužitelj nije imao razloga sumnjati da je njegov posjed nepošten.

15. Točno je pri tome da je žalitelj u činjeničnim navodima tužbe naveo da je tražio da se njegovo pravo korištenja upiše u zemljišne knjige nakon 1954., jer po rješenju Narodnog odbora Grada Zagreba od 8. srpnja 1954. ta činjenica nije upisana. Međutim, ni time nije dovedeno u sumnju poštenje posjeda tužitelja. Ovo jer je Sekretarijat za građevinarstvo, komunalne i stambene poslove Općine Centar, po prijedlogu tužitelja, pod poslovnim brojem UP/I-05/3-4379/2-1977 od 7. studenoga 1977. (dakle 23 godine nakon rješenja iz 1954., list 113 spisa) donio rješenje kojim je utvrđeno da prednik tužitelja (i dalje) ima pravo korištenja na spornim nekretninama u društvenom vlasništvu i da će se izvršiti upis tog prava u zemljišnim knjigama, a iz obrazloženja te odluke proizlazi i da je rješenje kao takvo doneseno iz razloga što se prednik tužitelja u trenutku donošenja istog, neprekidno od 1954., nalazi u posjedu nekretnina koje su mu na korištenje dane još 1954. i da ih koristi kao osnovno sredstvo rada.

15.a Takve činjenične okolnosti iz kojih proizlazi da su s jedne strane tijela vlasti 1977. ponovno priznala pravo korištenja u korist tužitelja, kao što su to učinili 1954., a da su unatoč tome tijela vlasti pravo korištenja priznala i prednicama 2. tuženika (1961) te su one upisane kao nositeljice prava korištenja, ne mogu i ne smiju ići na štetu (prednika) tužitelja. Ovo jer nije dokazano da je prednik tužitelja, a ni tužitelj bio obaviješten o postupcima u kojima se isto pravo, pravo korištenja na spornim nekretninama, kao i njemu, priznaje prednicama 2. tuženika, niti je dokazano da je ikada doneseno rješenje kojim se to pravo tužitelju oduzima, a tužitelj u takvoj situaciji nije ni mogao utjecati na pravilnost donesenih odluka, uz što sve nije ni dokazano da bi itko od prednika 1. tuženika kao sadašnjeg vlasnika tužitelju ili njegovu predniku posjed ikada branio ili oduzimao.

16. Stoga je u konkretnoj situaciji, u kojoj tužitelj osnovano cijelo vrijeme smatra da je njegov posjed pošten i da ne vrijeđa ničija prava, a taj i takav posjed, ničime i po nikome ometan traje od 1954. te se vrši kontinuirano za potrebe djelatnosti koju tužitelj vrši, zakonito sud prvoga stupnja odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev utvrdivši da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama.

17. S obzirom da je tužbeni zahtjev osnovan već na temelju stjecanja prava vlasništva dosjelošću, to ovaj sud nije smatrao potrebnim obrazlagati (ne)osnovanost navoda žalbe vezanih uz stjecanje prava vlasništva građenjem (čl. 375. st. 1. ZPP-a) pa je stoga prvostupanjska odluka potvrđena u dijelu pod točkom I. izreke ne temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

18. Neosnovano navodima žalbe žalitelj pobija i pravilnost odluke o troškovima postupka sadržane pod točkom III. izreke pobijane presude.

18.a Tužitelj je u tužbi, kao i u podnesku kojim konačno precizira tužbeni zahtjev, naznačio istu vrijednost predmeta spora (čl. 40. st. 2. ZPP-a). Dakle, suprotno navodima žalbe nije u odnosu na dio zahtjeva o kojem je odlučeno konačnom odlukom naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 201.000,00 kn kako se to navodi u žalbi. S obzirom da dakle vrijednost predmeta spora nije mijenjana to je sud pravilno, pošavši od iste, odmjerio i visinu troškova koji pripadaju tužitelju za sve radnje koje je sud, pravilno, ocijenio potrebnima. Stoga ovaj sud odluku o troškovima postupka iz točke III. izreke ocjenjuje pravilnom i zakonitom kako po osnovi tako i po visini i kao takvu ju potvrđuje na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.

18.b Pri tome žalitelju valja odgovoriti da je točno da o preinakama koje je tužitelj učinio sud nije odlučivao odmah i da se stoga, zapravo, cijelo vrijeme raspravljalo o cijelom zahtjevu. Međutim, ni to ne dovodi sumnju pravilnost prvostupanjske odluke pod točkom III. izreke. Ovo jer je za odluku o zahtjevu tužitelja bilo odlučno u obzir uzeti njegov uspjeh s konačnim zahtjevom i vrijednost predmeta spora tog zahtjeva o čemu svemu je sud prvoga stupnja vodio računa kada je donosio odluku o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova od 1. tuženika.

19. Osnovano, međutim, žalbom tužitelj pobija pravilnost prvostupanjske presude u dijelu pod točkama IV. i V. izreke. Naime, glavni zahtjeva o kojem je sud odlučivao odnosi se samo na 1. tuženika te sud nikakvu meritornu odluku u odnosu na ostale tuženike nije donio, a niti je donio neku odluku procesne naravi (povlačenje tužbe ili sl.) kojom bi se postupak u odnosu na te tuženike dovršavao i iz čega bi proizašlo njihovo pravo na naknadu troškova postupka. Slijedom toga, u takvoj situaciji, ne može se ispitati niti kao pravilna prihvatiti odluka kojom se tužiteljima nalaže da 2. i 3. tuženicima naknadi troškove parničnog postupka u iznosima iz točaka IV. i V. izreke pobijane presude.

U odnosu na prvostupanjsko rješenje

20. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe kao u podnescima od 31. srpnja 2018. i 6. lipnja 2019.

21. Protiv te odluke žali se 1. tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a i predlaže da drugostupanjski sud uvaži njegovu žalbu.

22. Žalba nije osnovana.

23. U konkretnom slučaju 1. tuženik se protivio preinaci koju je tužitelj napravio podneskom od 31. srpnja 2018. (podnesak od 21. ožujka 2019., list 541 do 546 spisa) i tražio je, u koliko sud dozvoli preinaku, trošak u odnosu na dio za koji je tužba povučena.

24. Preinaci koju je tužitelj napravio 6. lipnja 2022. žalitelj se nije protivio (podnesak 14. listopada 2022.) već se upustio u raspravljanje.

25. S obzirom da je podneskom od 6. lipnja 2022., tužbeni zahtjev konačno preciziran, a tuženik se toj, konačnoj, preinaci nije protivio, to je odluka suda kojom dopušta preinaku zakonita jer se ima smatrati da postoji pristanak tuženika na takvu preinaku (čl. 190. st. 4. ZPP-a).

26. Slijedom toga potvrđeno je prvostupanjsku rješenje na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a. Pri tome ovaj sud nije smatrao potrebnim posebno se osvrtati i na odluku suda o dopuštenju preinake u odnosu na zahtjev kako je postavljen u podnesku tužitelja od 31. srpnja 2018. i to jer je u konačnici sud odlučivao samo o osnovanosti tužbenog zahtjeva kako je postavljen podneskom od 6. lipnja 2022.

27. Međutim, valja primijetiti da se žalba u ovom dijelu prvenstveno referira na zahtjev za naknadu troškova koji je žalitelj postavio vezano uz preinaku od 31. srpnja 2018., a o tome ovaj sud, u ovoj fazi, nije mogao odlučivati jer o osnovanosti tog zahtjeva sud nije odlučio odlukom koja je predmet ispitivanja u ovoj, žalbenoj fazi postupka.

28. Tuženiku trošak žalbe nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), dok se odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troška žalbe temelji na čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 14. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević, v.r.