Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2962/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, mr. sc.Iris Gović Penić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. S. iz Z., OIB: … kojeg zastupa odvjetnik N. H. iz Z., protiv tuženika Z. b. d.d., Z., OIB: …, koga zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva P. & P. iz Z., G. I., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8091/21-12 od 19. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 14. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8091/21-12 od 19. kolovoza 2022. u točkama I i II izreke u cijelosti, a u točki III izreke u dijelu kojim je tužitelju priznato pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od 398,16 EUR-a / 3.000 kuna sa zateznim kamatama od 19. kolovoza 2022. do isplate.

II Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8091/21-12 od 19. kolovoza 2022. u točki III izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka za iznos od 331,80 eura[1] / 2.500 kuna i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka za iznos od 331,80 eura/2.500 kuna sa zateznim kamatama od 19. kolovoza 2022.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

“I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj … kreditna partija broj … sklopljenog između tužitelja i tuženika od dana 18. siječnja 2008. godine sadržana u čl.

2. Ugovora o kreditu a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora."

II Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.830,23 kune zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 22.01.2008. godine do isplate, i to do dana 31.12.2007. g. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. g. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje kojem prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u visini od 5.500,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 19. kolovoza 2022. godine pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodišta, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.”

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te traži naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je, osim u dijelu odluke o troškovima postupka, neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

5. Tužitelj je dana 12. listopada 2021. podnio protiv tuženika tužbu navodeći da je s istim dana 18. siječnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj … kreditna partija broj …, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 19.300,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB. Odredbom čl. 2. Predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova uza usluge kreditora sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor koji troškovi se odnose na obradu kredita bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje u kojem postotku niti u kojem konačnom iznosu što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/05). Tužitelj se poziva na sudsku praksu Suda Europske Unije pod brojevima C-224/19 i C-84/19. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” br. 96/03) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom standardiziranom obrascu ugovora naprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelju je suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, a u donosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također u ugovoru nije bilo navedeno na koji način će navedena naknada biti naplaćena - gotovinskom uplatom tužitelja, na koji način će iznos biti ustegnut od cjelokupnog iznosa kredita ili na neki treći način. Tuženik je tužitelju na ime naknade za obradu kredita prilikom isplate kredita dana 21. siječnja 2008. naplatio iznos od 2.830,23 kuna koja obrada usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu. U svakom slučaju takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetni kredit tužitelj zaključio bez određene namjene, slijedom čega smatra da nije bitno dokazivati u koju svrhu su sredstva kredita plasirana, te stoga navedeni kredit ima sva obilježja potrošačkog kredita, ovo iz razloga što je tužitelj fizička osoba i kao takva je i ugovarala zaključenje predmetnog ugovora, dok je banka izričito u namjeni kredita upisala u ugovoru da se radi o nenamjenskom kreditu iz kojeg razloga sud prvog stupnja smatra da nije odlučna činjenica da li je tužitelj iz navedenih sredstava uređivao neku nekretninu, kupovao odjeću ili sredstva koristio za putovanja.

6.1. Ovo utvrđenje i zaključak suda prvog stupnja da tužitelj iz navedenih razloga ima status potrošača prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da o predmetnoj naknadi nije uopće vođen razgovor između djelatnika banke i samog tužitelja, a i naknada je plaćena 21. siječnja 2008. tek po ovjeri potpisa na predmetnom ugovoru i to gotovinskom uplatom. Niti u jednoj odredbi ugovora nije određena visina naknade pa proizlazi da navedenu ugovornu odredbu može određivati samo jedna strana i to banka, a pri tome tuženik nije dokazao da je tužitelju dostavio Tarifu o naknadi banke kako bi se tužitelj sam mogao upoznati sa svojom obvezom plaćanja.

8. Imajući u vidu prethodno navedeno pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da je nesavjesno i neprilično za postupanje tuženika kao visoko profesionalizirane financijske institucije.

9. Iz Tarife naknada proizlazi da se predmetna ulazna naknada naplaćivala u različitim postocima, ovisno o vrsti proizvoda banke i statusu klijenta, pa pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se radilo o jednostranoj odredbi ugovora koju je u ugovor unijela banka, i o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati ukoliko je želio dobiti kredit. Dakle, ugovorne strane nisu bili u ravnopravnom položaju u odnosu na tu ugovornu odredbu, i došlo je do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

10. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je po svojem iznosu plaćena ulazna naknada predstavljala iznos polovice prosječne plaće u RH, to je pravilan zaključak suda prvog stupnja da se ne može zaključiti da se ne bi radilo o značajnoj neravnoteži u ugovornoj poziciji tužitelja u odnosu na tuženika.

11. Dakle, kako je sud prvog stupnja utvrdio da se o odredbi čl. 2. ugovora nije pojedinačno pregovaralo, pravilno zaključuje da je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja pa je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je navedena odredba ugovora ništetna, te za sobom povlači obvezu restitucije stečenog bez pravne osnove.

12. Pravilno je ocijenio neosnovanim sud prvog stupnja i prigovor zastare koji je istaknuo tuženik jer se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora.

Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela zauzeo stav 30. siječnja 2020., iz kojeg proizlazi da zastara u ovom predmetu nije niti počela teći pa dakle nije niti nastupila.

13. Dakle, sud prvog stupnja obrazložio je zbog čega nije nastupila zastara, a to pravno shvaćanje o zastari koje je prethodno izloženo pravilno je.

14. Posebno treba naglasiti da je u predmetu C-224/19 Sud EU tumačio članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, tj. bonae fidei, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. U ovom predmetu na tuženiku je dakle bio teret dokaza da dokaže da je ta naknada bila u skladu sa stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima a to tuženik nije dokazao jer uopće nije predložio izvođenje niti jednog dokaza.

15. Nadalje, za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača, dalje ZPP/03, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U vezi navedenog potrebno je istaknuti pravno shvaćanje Suda EU izraženo u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 upravo u predmetima naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje) da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Dakle, u ovom predmetu tuženik po svojem djelatniku nije objasnio tužitelju koji su to pravni i ekonomski opravdani razlozi zbog kojih bi bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i o čemu ovisi visina naknade (status klijenta i slično.).

16. Slijedom navedenoga, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je bila dužnost tuženika taksativno navesti što sve čini trošak obrade kredita, a ne samo naplatiti u postotnom iznosu, jer proizlazi da su naplaćivani veći troškovi od korisnika kredita koji su tražili veći iznos kredita za što nema ekonomskog opravdanja. Naime, tuženik nije obrazložio iz kojeg razloga su kod većeg iznosa kredita veći troškovi ugovora pa da bi postojalo racionalno opravdanje za veće plaćeni iznos ulazne naknade.

17. Pravilno sud prvog stupnja naglašava da je tuženik financijska institucija i sklapanjem ugovora o kreditu troškovi obrade i odobravanja kredita ne bi smjeli pasti na teret slabije strane, jer je odobravanje kredita jedna od usluga koju tuženik pruža te se takvi troškovi trebaju podmiriti iz očekivane kamate koju tužitelj plaća za financijsku uslugu. Nadalje, potpuno je netransparentna protučinidba za plaćenu naknadu, odnosno proizlazi da je ista usluga naplaćena i kroz ugovorenu kamatu i kroz naplatu ulazne naknade.

18. I tijek zateznih kamata pravilno je određen od trenutka plaćanja ulazne naknade, jer je tuženik nepošten od samog trenutka naplate ulazne naknade, jer je upravo on u ugovor unio nepoštenu ugovornu odredbu, koju je sud utvrdio ništetnom i ta odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, a temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos. Dakle, tuženik je bio nepošteni stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezna kamata teče od dana nepoštenog stjecanja, pri čemu je apsolutno irelevantno je li tužitelj prije podnošenja tužbe zahtijevao ili nije zahtijevao vraćanje stečenog bez pravne osnove, s obzirom da je tuženik nesavjestan i nepošten od trenutka stjecanja.

18.1. Dakle, sukladno članku 1111. Zakona o obveznim odnosima u svezi s člankom 29. stavka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tužitelj ima pravo i na povrat stečenog bez osnove i isplatu zakonske zatezne kamate od plaćanja.

19. Slijedom navedenog žalbeni navodi tuženika proizlaze iz pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju kako materijalnog prava tako i važeće sudske prakse i relevantnih pravnih izvora u ovom konkretnom predmetu.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka u pogledu osnove prava na naknadu troškova postupka donesena je pravilno i zakonito na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15,126/22-dalje Tarifa).

Međutim, sud prvog stupnja pogrešno je odredio visinu naknade troška jer je sud prvog stupnja kao vrijednost predmeta spora trebao uzeti samo iznos iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva (točka II izreke prvostupanjske presude), bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje (točka I izreke prvostupanjske presude).

21. Dakle, sud prvog stupnja trebao je tužitelju priznati po 50 bodova za sastav tužbe, za sastav podneska od 14. travnja 2022., za zastupanje na ročištima dana 19. svibnja 2022. i 5. srpnja 2022., umjesto po 100 bodova. Razlika predstavlja 200 bodova odnosno 2.000,00 kn uvećano za PDV, odnosno 2.500,00 kn, što prema fiksnom tečaju EUR-a iznosi 331,80 EUR-a.

22. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

23. Kako je tuženik sa žalbom uspio samo u pogledu dijela troška postupka, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a odbio njegov zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka.

U Zagrebu, 14. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević, v.r.