REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-656/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Banka Kovanica d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, OIB 33039197637, koju zastupa punomoćnik Ivan Glamuzina, odvjetnik u Zagrebu, protiv prvotuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina 4, OIB 57500462912 i drugotuženika Osijek-Koteks d.d., Osijek, Šamačka 11, OIB 44610694500, kojeg zastupa punomoćnik Mojmir Ostermann, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-2428/2022-2 od 2. kolovoza 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu, poslovni broj P-2191/13 od 26. studenoga 2015. ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu, poslovni broj P-2191/13-80 od 12. prosinca 2018. i o reviziji tužiteljice protiv dopunskog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 2428/2022-6 od 5. listopada 2022., u sjednici održanoj 14. svibnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija i ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-2428/2022-2 od 2. kolovoza 2022., dopunsko rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-2428/2022-6 od 5. listopada 2022. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu, poslovnog broja P-2191/13 od 26. studenoga 2015. ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu, poslovnog broja P-2191/13- 80 od 12. prosinca 2018., a predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom (ispravljenom u izreci naznačenim rješenjem) je naloženo drugotuženiku isplatiti tužiteljici 3,117.883,68 kune sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na tamo naznačene pojedinačne iznose te joj nakaditi trošak postupka u visini 275.314,71 kuna sa zateznim kamatama (toč. 1. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu istog iznosa i parničnog troška u odnosu na prvotuženika (toč. 2. izreke) te je naloženo tužiteljici nakaditi prvotuženiku parnični trošak u iznosu 380,00 kuna (toč. 3. izreke).

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda u točkama 2. i 3. njezine izreke, a preinačena je u toč. 1. njezine izreke na način da je u tom dijelu tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen (u odnosu na drugotuženika) te je odlučeno o troškovima postupka.

2.1. Dopunskim rješenjem drugostupanjskog suda (naznačenim u izreci) je odlučeno o trošku prethodno vođenog revizijskog postupka, jer je u ovome predmetu revizijski sud već jednom intervenirao na način da je, odlukom poslovni broj Rev 265/2022-2 od 22. ožujka 2022., ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-280/2016-2 od 16. listopada 2018., kojom je potvrđena (u izreci naznačena) prvostupanjska presuda i predmet vratio sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje (koji drugostupanjski sud je donio sada, ovopredmetnom revizijom, pobijanu odluku).

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-90/2023 od 25. listopada 2023. dopustio tužiteljici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude i dopunskog rješenja drugostupanjskog suda, zbog slijedećeg pravnog pitanja:

"Na koje se osobe odnosi odredba čl. 88. st. 4. ZOO u slučaju višestruke cesije (kojom cedent (cedent 1) prenosi tražbinu cesionaru 1 (cedentu 2) koju ima prema cesusu, a istovremeno cesionar 1 (cedent 2) tako prenesenu tražbinu prenosi dalje cesionaru 2) odnosno kome cesus može valjano ispuniti tražbinu? Da li tražbinu valjano može ispuniti i cedentu (cedentu 1)?''.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude i dopunskog rješenja drugostupanjskog suda tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

5. Odgovor na reviziju prvotuženik nije podnio; podnio ga je drugotuženik i u njemu se usprotivio revizijskim navodima, predložio odbiti reviziju i potražio trošak tog odgovora.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet ovoga spora je isplata iznosa koji proizlazi iz Okvirnog ugovora o cesiji koji su sklopile sve stranke ovoga postupka, kao i trgovačko društvo Cesta građenje d.o.o. te su utvrđenja nižestupanjskih sudova:

- da su drugotuženik Osijek-Koteks d.d. (kao Cedent I), društvo Cesta građenje d.o.o. (kao Cedent II), prvotuženik Hrvatske autoceste d.o.o. (kao Cesus) i tužiteljica Banka Kovanica d.d. (kao Cesionar) sklopili 10. veljače 2012. Okvirni ugovor o cesiji (dalje: Okvirni ugovor o cesiji);

- da člankom 1. Okvirnog ugovora o cesiji suglasno utvrdili da je između Cesusa (Hrvatske autoceste d.o.o.) i Cedenta I (drugotuženik Osijek-Koteks d.d.), 9. svibnja 2009. sklopljen Ugovor o izvođenju radova na projektu autocesta (…) i da je 9. veljače 2012. sklopljen Ugovor o podizvođenju predmetnih radova između Cedenta I (drugotuženik Osijek-Koteks d.d.) i Cedenta II (Cesta građenje d.o.o.);

- da je člankom 2. st. 1. Okvirnog ugovora o cesiji ugovoreno da tim Ugovorom Cedent I (drugotuženik - Osijek-Koteks d.d.) ustupa Cedentu II (Cesti građenje d.o.o.), a Cedent II (Cesta građenje d.o.o.) Cesionaru (tužiteljici – Banka Kovanica d.d.) dio svojih potraživanja od Cesusa (prvotuženik - Hrvatske autoceste d.o.o.) koja će nastati temeljem izvršenih radova po Ugovoru iz članka 1. tog Ugovora u iznosu od 5.000.000,00 kn, u svrhu osiguranja i naplate obveza po Ugovoru o revolving kreditu u iznosu od 5.000.000,00 kn sklopljenog 9. veljače 2012. između tužiteljice i Cesta građenje d.o.o., MGT d.o.o., CP, ZP i BP prema kojem je tužiteljica korisniku kredita društvu Cesta građenje d.o.o. odobrila kredit u iznosu od 4.600.000,00 kn;

- da je člankom 3. Okvirnog ugovora o cesiji ugovoreno da je Cesus (prvotuženik – Hrvatske autoceste d.o.o.) suglasan da će obveze/plaćanja koja proizlaze iz Ugovora iz članka 1. tog Ugovora, a temeljem ispostavljenih i ovjerenih mjesečnih situacija od strane Cedenta I (drugotuženik – Osijek-Koteks d.d.) i priloženih potpisanih Ugovora o cesiji sklopljenih između Cedenta I (drugotuženik – Osijek-Koteks d.d.), Cedenta II (Cesta građenje d.o.o.), Cesionara (tužiteljica – Banka Kovanica d.d.) i Cesusa (prvotuženik – Hrvatske autoceste d.o.o.) izvršiti u ugovorenim rokovima u korist računa Cesionara (tužiteljica – Banka Kovanica d.d.) broj 4133006-101111116 te da se potpisom svakog pojedinačnog Ugovora o cesiji gasi Cesusova (prvotuženikova – Hrvatske autoceste d.o.o.) obveza prema Cedentu I (drugotuženiku – Osijek-Koteks d.d.) i obveza Cedenta I (drugotuženika – Osijek-Koteks d.d.) prema Cedentu II (Cesta građenje d.o.o.) do iznosa ustupljene tražbine i da će Cesus (prvotuženik – Hrvatske autoceste d.o.o.) svoje obveze prema Cesionaru (tužiteljici – Banka Kovanica d.d.) izmiriti danom uplate na račun cesionara;

- da se prvotuženik Osijek-Koteks d.d. za radove koje je izvelo društvo Cesta građenje d.o.o. naplatilo od prvotuženika Hrvatske autoceste d.o.o. za iznos 5.372.585,95 kn;

- da je u razdoblju od travnja do rujna 2012. drugotuženik Osijek-Koteks d.d. društvu Cesta građenje d.o.o. ovjerilo šest privremenih situacija;

- da drugotuženik Osijek-Koteks d.d. nije dokazao da je društvu Cesta građenje d.o.o. platio izvedene radove po Ugovoru o podizvođenju radova;

- da su nakon sklapanja Okvirnog ugovora o cesiji parnične stranke i društvo Cesta građenje d.o.o. 18. travnja 2012. i 13. kolovoza 2012. sklopile dva posebna Ugovora o cesiji u skladu s odredbom članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji, a na temelju ovjerenih situacija broj 21 i 25 te je tužiteljici po tim ugovorima uplaćeno od strane prvotuženika Hrvatske autoceste d.o.o. ukupno 1.882.116,32 kn;

- da je prvotuženik Hrvatske autoceste d.o.o., pozivajući se na članak 3. Okvirnog ugovora o cesiji odbio daljnju isplatu na račun tužiteljice jer nisu sklopljeni ostali pojedinačni Ugovori o cesiji čije je sklapanje odbio drugotuženik Osijek-Koteks d.d. pozivajući se na čl. 14. st. 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima zbog blokade žiro računa društva Cesta građenje d.o.o.;

- da su svi sudionici Okvirnog ugovora o cesiji znali da će tužiteljica financirati društvo Cesta građenje d.o.o. po Ugovoru koje je ono sklopilo s drugotuženikom Osijek-Koteks d.d. kao glavnim izvođačem radova, a taj tuženik s prvotuženikom Hrvatske autoceste d.o.o. kao investitorom te da je društvo Cesta građenje d.o.o. u dogovoru s drugotuženikom Osijek-Koteks d.d. sastavilo Okvirni ugovor o cesiji;

- da je prvotuženik Hrvatske autoceste d.o.o. izvršio izmjenu u ponuđenom ugovoru i prilagodio ga svom tipskom ugovoru te u Okvirni ugovor unio odredbu članka 3.;

- da je namjera prvotuženika Hrvatske autoceste d.o.o. kao investitora kod unošenja te odredbe u Okvirni ugovor o cesiji bila vođenje evidencije obveza prema drugotuženiku Osijek-Koteks d.d. i provjera namirenja obveza tog tuženika prema društvu Cesta građenje d.o.o. jer su tuženici bili u više poslovnih odnosa te je prvotuženik Hrvatske autoceste d.o.o. osnovnim ugovorom o izvođenju radova drugotuženiku Osijek- Koteks d.d. uvjetovao sklapanje ugovora o cesiji njegovom suglasnošću.

8. Nižestupanjski su sudovi na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbe članka 320. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO) o tumačenju ugovora, zaključili da sadržaj Okvirnog ugovora o cesiji nije obveza na sklapanje pojedinačnih ugovora o cesiji (kako to pogrešno smatra prvotuženik Hrvatske autoceste d.o.o.), nego da je do ustupa tražbine došlo samim sklapanjem Okvirnog ugovora o cesiji i da se u konkretnom slučaju radi o ustupanju radi ispunjenja u smislu odredbe članka 88. stavka 2. ZOO-a, jer obveza društva Ceste građenje d.o.o. kao tužiteljičinog dužnika iz ugovora o kreditu nije prestala potpisivanjem ugovora o cesiji, već eventualnim plaćanjem od strane prvotuženika Hrvatske autoceste d.o.o.

8.1. Prvostupanjski je sud zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke iz odredbe članka 88. stavka 4. ZOO-a u odnosu na prvotuženika Hrvatske autoceste d.o.o. te da je njegovim plaćanjem drugotuženiku Osijek-Koteks d.d. prestala njegova obveza prema tužiteljici kao Cesionaru, pa je odbio tužbeni zahtjev usmjeren prema prvotuženiku Hrvatskim autocestama d.o.o.

8.2. Prvostupanjski je sud zaključio da je drugotuženik Osijek-Koteks d.d. i dalje ostao u obvezi prema tužiteljici po Okvirnom ugovoru o cesiji, jer mu je prvotuženik Hrvatske autoceste d.o.o. platio iznos na ime radova koje su izvršile Ceste građenje d.o.o., a koji premašuje iznos iz Okvirnog ugovora o cesiji, pa je u pogledu drugotuženika Osijek-Koteks d.d., prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

8.3. Drugostupanjski sud, nakon što se upustio (po intervenciji revizijskog suda iz odluke poslovnog broja Rev 265/2022-2 od 22. ožujka 2022., kojom je ukinuta u ovom predmetu već prije donesena drugostupanjska presuda broj Pž-280/2016-2 od 16. listopada 2018. i predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a sve radi nedostatnosti obrazloženja u pogledu kvalifikacije pravnog odnosa kao „prijenosa radi ispunjenja“ ili „prijenosa radi osiguranja“, kao u pogledu stranačkih navoda o utjecaju otvaranja stečaja nad sudionikom ugovornog odnosa na ovaj, parnični postupak) u elaborantno obrazlaganje pravnog shvaćanja, ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o prijenosu radi ispunjenja (o čemu revizijski sud u ovoj odluci ne donosi svoju ocjenu, jer to nije predmet revizijom postavljenog pravnog pitanja). Nastavno tome je na predmetni odnos između tužiteljice (Banke Kovanice d.d.) i prvotuženika (Hrvatskih autocesta d.o.o.) primijenio odredbu čl. 88. st. 4. ZOO i zaključio da se prvotuženik (Hrvatske autoceste d.o.o.) valjano oslobodio svoje obveze kad je zbog neispunjenja uvjeta iz odredbe članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji, umjesto tužiteljici, isplatio drugotuženiku Osijek-Koteks d.d. tražbinu u iznosu od 3.117.883,68 kn koja je bila predmet ustupa. Stoga je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojem je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na prvotuženika Hrvatske autoceste d.o.o.

8.4. Nadalje, drugostupanjski sud je zaključio da se u cijelom tom kompleksnom cesijskom odnosu zapravo radi o dvije cesije neovisno o tome što su one navedene u jednoj ispravi, pa Cedent I (drugotuženik - Osijek-Koteks d.d.) nije u izravnom ugovornom odnosu s Cesionarom II (tužiteljicom - Banka Kovanica d.d.) slijedom čega drugotuženik (Osijek-Koteks d.d.) kao Cedent I nije ništa ustupio tužiteljici kao Cesionaru II, pa nema njegove odgovornosti prema tužiteljici, već samo prema Cesionaru I (Cesta građenje d.o.o.), slijedom čega je izveo zaključak da drugotuženik Osijek-Koteks d.d. nije u obvezi prema tužiteljici kao Cesionaru II, već je u obvezi prema Cesionaru I ili Cedentu II (Cesta građenje d.o.o.) na temelju Ugovora o podizvođenju radova, dok društvo Cesta građenje d.o.o. kao Cedent II (Cesta građenje d.o.o.) nije ustupio tužiteljici tražbinu koju ima prema drugotuženiku Osijek- Koteks d.d. kao glavnom izvođaču, već je predmet ustupanja bila tražbina koju je glavni izvođač imao prema naručitelju (Hrvatske autoceste d.o.o.), a koja je ispunjenjem prestala. Stoga da drugotuženik Osijek-Koteks d.d. nije obvezan na isplatu utuženog iznosa koji tužiteljica od njega potražuje ovom tužbom, jer tužiteljica za ostatak ustupljene, a nenaplaćene tražbine u utuženom iznosu nema zahtjev prema drugotuženiku Osijek-Koteks d.d. Stoga je drugostupanjski sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev koji je usmjeren prema drugotuženiku Osijek-Koteks d.d.

9. Pravni pristup drugostupanjskog suda ovaj, revizijski sud, za sada, u okviru ovakvih činjeničnih utvrđenja, ne može prihvatiti.

10. Prvenstveno je za navesti da revizijski sud svoju odluku donosi u okviru činjeničnog stanja kakvog su ga utvrdili nižestupanjski sudovi, a, sukladno čl. 391. st. 3. ZPP, presudu ispituje samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

11. Nižestupanjski su sudovi podmirenost ovopredmetne tražbine sagledavali (samo) kroz prizmu odredbe članka 88. st. 4. ZOO, po kojem, u slučaju ustupa radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kada je obaviješten o ustupanju.

12. Ovaj sud polazi od utvrđenja nižestupanjskih sudova (neosporenih revizijom postavljenim pitanjem) da, iako se u Okvirnom ugovoru o cesiji spominju i ugovorni odnosi koji bi donekle imali karakter ustupa umjesto isplate (pa i ustupa radi osiguranja), da se cjelokupni ugovorni odnos između stranaka treba primarno sagledavati i pravno kvalificirati kao ustup radi isplate.

13. Međutim, revizijski sud također primjećuje da su odredbom članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji sve stranke tog ugovora stipulirale da će Cesus (prvotuženik - Hrvatske autoceste d.o.o.) obveze plaćanja koji proizlaze iz čl. 1. tog Ugovora, a temeljem ispostavljenih i ovjerenih mjesečnih situacija od strane Cedenta I (drugotuženika - Osijek-Koteksa d.d.) i priloženih potpisanih Ugovora o cesiji sklopljenih između Cedenta I (drugotuženika - Osijek-Koteksa d.d.), Cedenta II (Cesta građenje d.o.o.), Cesionara (tužiteljice – Banka Kovanica d.d.) i Cesusa (prvotuženika - Hrvatskih autocesta d.o.o.), izvršiti u ugovorenim rokovima u korist točno određenog računa Cesionara (tužiteljice - Banke Kovanice d.d.) i to uplatom na točno određeni račun Cesionara Cesionara (tužiteljice - Banka Kovanica d.d.).

13.1. Nadalje, u trećoj rečenici članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji dalje je određeno da će Cesus (prvotuženik - Hrvatske autoceste d.o.o.) svoje obveze prema Cesionaru (tužiteljici - Banka Kovanica d.d.) izmiriti danom uplate na račun Cesionara (tužiteljice - Banka Kovanica d.d.).

14. Dakle, ne može se, prilikom ocjene ugovornih odnosa među strankama tog ugovora zanemariti da je člankom 3. Okvirnog ugovora o cesiji stipulirano da će Cesus (prvotuženik - Hrvatske autoceste d.o.o.) slijedom svih ugovora koji su određeni u članku 1. toga ugovora, sve obveze plaćanja iz čl. 1. Okvirnog ugovora o cesiji, plaćati izravno Cesionaru (tužiteljici - Banki Kovanici d.d.).

15. Revizijski sud ne previđa da u tom članku, u prvoj rečenici, stoji da će se to (isplate Cesusa Cesionaru) vršiti po ispostavljenim i ovjerovljenim mjesečnim situacijama i priloženim popisanim ugovorima o cesiji (koji se, dakle, tek imaju posebno izdati, a ugovori sklopiti, što se nije dogodilo). Ovaj sud shvaća da je iz prethodnog sud u pobijanoj odluci izveo zaključak da (s obzirom da se nije realizirala situacija iz tog članka i izdale ovjerovljene situacije niti sklopili dodatni ugovori o cesiji) se nisu ispunili uvjeti iz tog članka pa samim time da nije bilo mjesta (tim člankom predviđenoj) primjeni odredbe kojom se Cesus (prvotuženik - Hrvatske autoceste d.o.o.) obvezao plaćanja vršiti izravno Cesionaru (tužiteljici – Banki Kovanici d.d.), pa da je, posljedično tome, Cesus (prvotuženik - Hrvatske autoceste d.o.o.) i dalje imao mogućnost opcije isplate u skladu s čl. 88. st. 4. ZOO. U bitnom, sud je u pobijanoj odluci izveo zaključak da – s obzirom da se dio te odredbe članaka 3. Okvirnog ugovora o cesiji nije ispunio – ne dolazi do primjene cjelokupnog članka 3. toga ugovora, pa tako niti odredbe o izravnom plaćanju Cesusa (prvotuženika - Hrvatske autoceste d.o.o.) Cesionaru (tužiteljici - Banki Kovanici d.d.). Međutim, sagledavajući ugovorni odnos stranaka u cjelini, revizijski sud ocjenjuje da takav zaključak ne stoji.

16. Naime, ne može se ispustiti iz vida ono što i sami nižestupanjski sudovi utvrđuju, a to je da je svim ugovornim strankama Okvirnog ugovora o cesiji bilo jasno, i da su pristali na to, da se taj ugovor sklapa radi isplate i to isplate od strane Cesusa (prvotuženik - Hrvatske autoceste d.o.o.) u korist Cesionara (tužiteljice - Banke Kovanice d.d.), odnosno da je volja ugovornih stranaka bila „(…) da tužitelj svoje potraživanje s osnove Ugovora o revolving kreditu naplati direktno od tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesusa (…)“ (cit. toč. 32. obrazloženja pobijane presude).

17. Također, ovaj sud uzima u obzir da bi iz obrazloženja nižestupanjskih sudova proizlazilo da je sklapanje tih daljnjih ugovora o cesiji umjesto isplate i izdavanje mjesečnih situacija bilo samo za knjigovodstvene svrhe prvotuženika.

18. Nadalje je za uočiti da je člankom 2. Okvirnog ugovora o cesiji određeno da „Cedent I ustupa Cedentu II, a Cedent II ustupa Cesionaru dio potraživanja od Cesusa koja će nastati temeljem izvršenih radova u Ugovoru iz članka 1.“, iz čega jasno proizlazi izravni slijed tražbine koju Cednet I (drugotuženik- Osijek-Koteks d.d.) ima prema Cesusu (prvotuženiku - Hrvatske Autoceste d.o.o.), na Cedeneta II (Cesta građenje d.d.), a s potonjeg na Cesionara (tužiteljicu - Banka Kovanica d.d.).

19. Stoga revizijski sud ocjenjuje da se – unatoč tome što se dio odredbe čl. 3. Okvirnog ugovora o cesiji veže na naknadno izdavanje ovjerovljenih situacija i sklapanje daljnjih ugovora (ovdje neostvarenih i irelevantnih) – i dalje primjenjuje dio ugovornih odredbi kojima je regulirano kome će i na koji točno račun Cesus (prvotuženik - Hrvatske autoceste d.o.o.) ispunjavati ugovornu obvezu iz Okvirnog ugovora o cesiji (odnosno, posljedično iz ugovora o građenju).

20. Samim time što su izostale radnje sklapanja daljnjih ugovora o cesiji (umjesto ispunjenja) i ispostavljanja ovjerovljenih situacija, ne znači da je time prestao obvezivati preostali sadržaj čl. 3. Okvirnog ugovora o cesiji, jer je i dalje ovom sudu jedino uvjerljivo ono što je i drugostupanjski sud konstatirao u toč. 32. obrazloženja pobijane presude (v. toč. 16. ovoga obrazloženja) – a to je da je ugovorna volja stranaka bila izravno ispunjenje obveze od strane Cesusa (prvotuženika - Hrvatske autoceste d.o.o.) izravno Cesionaru (tužiteljici - Banka Kovanica d.d.).

21. Ako je, dakle, opća intencija ugovornih stranaka i bitan sastojak, pa dijelom i svrha tog ugovora, bila izravno podmirenje obveze od strane Cesusa (prvotuženika - Hrvatske autoceste d.o.o.) izravno Cesionaru (tužiteljici - Banka Kovanica d.d.), tada neispunjenje dijela ugovorne stavke koja, prema pravnom shvaćanju nižestupasnjih sudova ionako ima više knjigovodstveno-evidencijsko značenje (i to samo za prvotuženika), nego značenje koje se pripisuje regulaciji stranačkih obveza i pravnoj definiciji odnosa – nema utjecaj na način ispunjenja.

22. K tome, u drugoj rečenici čl. 3. toga ugovora određeno je da će Cesus (prvotuženik - Hrvatske autoceste d.o.o.) svoje obveze prema Cesionaru (tužiteljici - Banka Kovanica d.d.) izmiriti danom uplate na račun Cesionara (tužiteljice - Banka Kovanica d.d.), ne vežući to uz dalje sklapanje dodatnih ugovora o cesiji (umjesto isplate) ili izdavanja ovjerovljenih situacija.

23. Iz svega proizlazi da su stranke Okvirnog ugovora o cesiji sklopile ugovor koji je doista primarno reguliran odredbama odsjeka 1., odjeljka 1., glave VI. ZOO (Ustup tražbine (Cesija)), ali da su u pogledu izvršavanja obveze stipulirali poseban, konkretan način ispunjenja po kojim Cesus (prvotuženik - Hrvatske autoceste d.o.o.) ne bi postupio u skladu s tom ugovornom obvezom kada bi, protivno čl. 3. tog ugovora, isplatu vršio nekom drugom subjektu od onog kojem je tim ugovorom to morao činiti (tužiteljici - Cesionaru - Banci Kovanici d.d.), dok bi i Cedent I (drugotuženik – Osijek-Koteks d.d.) također postupao protivno ugovorenom kada bi ispunjenje obveze primio, jer je jasno i nedvojbeno prihvatio sve stipulacije tog ugovora.

24. Dakle, odredba čl. 88. st. 4. ZOO ostavlja Cesusu (prvotuženiku – Hrvatske autoceste d.o.o.) opciju u pogledu ispunjenja obveze, a Cesus je ugovorom odabrao konkretan način ispunjenja (unutar te opcije), na što su sve ugovorne strane pristale i tako stvorile (zakonom svakako dopuštenu) ugovornu obvezu u pogledu izvršavanja tražbine (pa tako i obveznika ispunjenja).

25. Slijedom svega navedenog, ovaj sud ocjenjuje da prilikom primjene materijalnog prava nižestupanjski sudovi ugovorni odnos stranaka nisu sveobuhvatno cijenili i u tom smislu utvrdili sve odlučne činjenice, slijedom čega je, na temelju čl. 391. st. 7. ZPP, odlučeno kao u izreci pod toč. I., a nižestupanjski će sudovi u ponovljenom postupku ponovno razmotriti predmet u svjetlu eventualne odgovornosti koja bi proisticala iz eventualnog nepridržavanja ugovornih obveza tuženikā, u tom smislu eventualno dopuniti utvrđenje činjeničnog stanja i donijeti novu, zakonitu odluku.

26. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, ovaj sud, u ovom stadiju postupka, nije u mogućnosti dati jasan i nedvosmislen odgovor na revizijom postavljeno pravno pitanje sa utjecajem na odluku u ovom sporu, jer se to pitanje ograničava strogo na primjenu odredbe čl. 88. st. 4. ZOO.

27. S obzirom da je i dopunsko rješenje (v. toč. 2.1. ovoga obrazloženja) neodvojivo povezano s uspjehom u sporu i predstavlja u konkretnom slučaju određenu sadržajnu cjelinu sa drugostupanjskom presudom, valjalo je i to rješenje ukinuti te će i zahtjev o kojem je odlučeno tim rješenjem biti predmetom razmatranja u ponovljenom postupku.

28. Odluka pod toč. II. izreke utemeljena je na čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 14. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug