REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-807/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Jasenke Žabčić i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Vukić i dr. iz Rijeke, protiv tuženika trgovačkog društva KRAŠ prehrambena industrija d.d., OIB 94989605030, sa sjedištem u [adresa], uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja, Pravobranitelja za osobe s invaliditetom, radi utvrđenja diskriminacije i naknade štete, odlučujući o reviziji i dopuni revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-845/2021-2 od 8. srpnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3888/2019-42 od 31. prosinca 2020., u sjednici održanoj 14. svibnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

Prihvaćaju se revizija i dopuna revizije tuženika, te se ukida presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-845/2021-2 od 8. srpnja 2021., u točki I. izreke, u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3888/2019-42 od 31. prosinca 2020., u točkama I., III. i VI. izreke, kao i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3888/2019-42 od 31. prosinca 2020., u točkama I., III. i VI. izreke i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„ I. Utvrđuje se da je tuženik trgovačko društvo KRAŠ prehrambena industrija d.d, u svojstvu zakupoprimca poslovnog prostora na adresi [adresa] u [adresa], u kojemu se nalazi trgovina Bombonijere Kraš, zbog izostanka provedbe mjere razumne prilagodbe tog prostora kretanju osoba s invaliditetom te osoba smanjene pokretljivosti, poglavito onih koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica na elektromotorni pogon, teško, produljeno, ponovljeno i izravno diskriminirao tužitelja OĐ na osnovi invaliditeta, pričinivši mu neimovinsku štetu povredom prava osobnosti, prava na prilagodbu i prava na jednakost .

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva, koji glasi:

"Nalaže se tuženiku trgovačkom društvu KRAŠ prehrambena industrija d.d. da, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, na primjeren način, u skladu s mjerodavnim propisima i pravilima struke, na temelju pribavljene pisane suglasnosti zakupodavca, instalacijom obveznih elemenata pristupačnosti za svladavanje visinskih razlika, u poslovnom prostoru na adresi [adresa] u [adresa], u kojemu se nalazi trgovina Bombonijere Kraš, na ulazu u taj poslovni prostor, anulira arhitektonsku barijeru u formi stepenica, koja osobama s invaliditetom, posebice onima koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica, onemogućuju ulazak u trgovinu".

III. Nalaže se tuženiku trgovačkom društvu KRAŠ prehrambena industrija d.d. da, na temelju naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale diskriminacijom po osnovi invaliditeta, tužitelju OĐ isplati pravičnu naknadu u iznosu od 50.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 26. lipnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine teku po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. III., a do zatraženog iznosa od 70.000,00 kn, s pripadajućim kamatama, zahtjev tužitelja OĐ po osnovi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti odbija se.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva, koji glasi:

"Žalba protiv presude ne zadržava ovrhu.“

VI. Svaka stranka snosi svoje troškove."

2. Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke, potvrđena je presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3888/2019-42 od 31. prosinca 2020. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III., IV. i VI. izreke, dok je u točki II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju i dopunu revizije iz članka 382.a st.1. t. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) podnosi tuženik pobijajući je u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I., III. i VI. izreke, zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude u navedenom dijelu ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno predlaže preinačiti pobijane odluke.

4. Odgovor na reviziju i dopunu revizije nije podnesen.

5. Revizija i dopuna revizije su osnovani.

6. U skladu s odredbom čl. 391. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji i dopuni revizije.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je tuženik propustio provesti mjere razumne prilagodbe poslovnog prostora -bombonijere kretanju osoba s invaliditetom osobito onih koji se kreću uz pomoć električnih invalidskih kolica, a posljedica nepoduzimanja tih mjere je izravna višestruka produljena ponovljena teška diskriminacija tužitelja po osnovi invaliditeta i naknada neimovinske štete radi povrede prava osobnosti.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je da je tužitelj osoba s invaliditetom sa 100%-tnim oštećenjem koja se kreće uz pomoć električnih invalidskih kolica, te da ne može pristupiti u spornu trgovinu tuženika, jer pri ulazu u trgovinu postoje stepenice koje osobe s invaliditetom ne mogu premostiti krećući se uz pomoć invalidskih kolica na elektromotorni pogon zbog mogućnosti da se kolica prevrnu prilikom prelaska preko stepenica, te da je tuženica zakupoprimac u predmetnoj zgradi čiji je vlasnik Grad Rijeka.

9.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja diskriminacije, kao i u dijelu zahtjeva za naknadu neimovinske štete radi povrede prava osobnosti u iznosu od 50.000,00 kuna uz obrazloženje:

- da je tužitelj učinio vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, te da je povrijeđeno tužiteljevo pravo na jednako postupanja (čl. 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije „Narodne novine“ broj 85/08, 112/12, dalje: ZSD),

- da se u konkretnom slučaju radi o građevini za koju nije određen obvezni element pristupačnosti pa se ne mogu naložiti radnje kojima se nalaže instalacija obveznih elemenata pristupačnosti za svladavanje visinske razlike, dok otklanjanje diskriminacije na način koji bi mjerodavni propisi dopuštali nije zatražen. - da sukladno odredbi čl. 6. st. 2. Pravilnika o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti („Narodne novine“ broj 78/14 i 153/13 - dalje: Pravilnik), neovisno što tim Pravilnikom za određenu građevinu nije određen obvezni element pristupačnosti, tehničko rješenje građevine ipak mora udovoljavati uvjetima uporabe pomagala među koja se ubrajaju i invalidska kolica, jer je u suprotnom pristup zgradi (pa time i predmetnoj trgovini) onemogućen invalidnim osobama koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica zbog postojanja stepenica na ulazu pa, posljedično tome postoji stavljanje takvih osoba u nepovoljniji položaj po osnovi invalidnosti budući da takve osobe ne mogu samostalno, krećući se uz pomoć svog pomagala za pokretljivost ući u zgradu odnosno trgovinu, a takvo što nije slučaj kod osoba koje nisu invalidi ni po kojoj (fizičkoj) osnovi.

- da se svrha i smisao zabrane diskriminacije očituje već u samoj mogućnosti osobe koja čak i u rijetkim prilikama kani pristupiti takvoj trgovini da joj takav pristup bude omogućen pod jednakim uvjetima koji postoje u odnosu na osobe kod kojih nije prisutna invalidnost,

- te čak i da, kao invalidna osoba, tužitelj nikada i ne pomisli pristupiti ovoj trgovini samo postojanje fizičke barijere u ostvarivanju takvog pristupa i njegova svijest o postanju takve barijere, kako za njega samoga, tako i za druge invalidne osobe, po redovnom i očekivanom tijeku stvari može prouzročiti povredu prava osobnosti (prava na dostojanstvo) koju ima na umu odredba čl. 19. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO).

9.2. U odnosu na visinu dosuđene pravične novčane naknade, nižestupanjski sudovi su primijenili odredbu članka 1100. ZOO-a kada su tužitelju dosudili iznos od 50.000,00 kuna, za koji iznos u okolnostima ovog slučaja predstavlja primjerenu satisfakciju tužitelju za pretrpljenu povredu prava osobnost, pri čemu su se pozvali na shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenoga 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02 o visini pravične novčane naknade nematerijalne štete.

10.1. Tuženik u reviziji osporava shvaćanje nižestupanjskih sudova da se na trgovinu Bonbonniere Kraš, koja se nalazi u prostoru na adresi [adresa] u [adresa], u kojoj tuženik obavlja svoju poslovnu djelatnost, mogao primijeniti čl. 6. st. 2. Pravilnika s obzirom na pravilo iz odredbe čl. 5. st. 2. t. 1. Pravilnika, prema kojemu se na taj prostor, čija je površina manja od 400 m2, ne odnose pravila iz toga Pravilnika prema kojima bi za tuženika postojala obveza postavljanja elemenata pristupačnosti, i to onih za potrebe svladavanja visinskih razlika, kakve predstavljaju rampa, stubište, dizalo, vertikalno podizna platforma i koso podizna sklopiva platforma (čl. 9. Pravilnika, u svezi s čl. 7. st. 1. t. A Pravilnika). U tom pravcu revident navodi da predmet prvostupanjskog postupka uopće nije bilo pitanje primjene čl. 6. Pravilnika jer se isti odnosi na uvjete uporabe pomagala koje omogućuju nesmetano kretanje unutar određenog prostora, a ne pristup istome, zbog čega se u postupku kretanje unutar samog prostora Bonbonniere nije niti ispitivalo niti dokazivalo, dok je sporna bila okolnost „je li, zbog nemogućnosti da samostalno, krećući se u svojim invalidskim kolicima, a uslijed fizičke prepreke na ulazu u trgovinu Bonbonniere Kraš, koja se nalazi u poslovnom prostoru na adresi [adresa] u [adresa], kao osoba s invaliditetom, tužitelj onemogućen da uđe u trgovinu, stavljen u nepovoljni položaj“, zbog čega je pozivanje sudova na odredbu čl. 6. st. 2. Pravilnika i shvaćanje sudova po kojem je za tužitelja „važno samo da mu se omogući ulaz u trgovinu“, i takvo obrazloženje proturječno s obzirom da se, kao što je naprijed i navedeno, citiranom odredbom konkretan pristup odnosno „ulaz“ u trgovinu uopće ne regulira.

10.2. Neosnovano tuženik smatra da je u ovom slučaju iz naprijed navedenih razloga počinjena bitna povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a pred oba nižestupanjska suda iz razloga jer se tim navodima zapravo osporava pravilnost primjene materijalnog prava. Osim toga, za dodati je, da je kretanje u prostoru predmetne trgovine uvjetovano mogućnošću tužitelja da uopće uđe u samu trgovinu zbog, za njega, nesavladive prepreke na ulazu u trgovinu. U tom pravcu se navodi da je u odredbi čl. 1. Pravilnika određeno da se njime propisuju uvjeti i način osiguranja nesmetanog pristupa, kretanja, boravka i rada osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti (u daljnjem tekstu: pristupačnost) u građevinama javne i poslovne namjene te osiguranja jednostavne prilagodbe građevina stambene i stambeno-poslovne namjene (u daljnjem tekstu: prilagodba). Kada se ta odredba Pravilnika dovede u vezu s odredbom čl. 4. st. 1. t. 3. Pravilnika, odnosno s odredbom čl. 4. st. 1. t. 5. Pravilnika, te čl. 6. st. 2. Pravilnika, tada se na predmetnu trgovinu ne može samo primijeniti pravilo iz odredbe čl. 5. st. 2. t. 1. Pravilnika, dakle pravilo prema kojemu se na taj prostor, čija je površina manja od 400 m2, ne odnose pravila iz toga Pravilnika prema kojima bi za tuženika postojala obveza postavljanja elemenata pristupačnosti, i to onih za potrebe svladavanja visinskih razlika, kakve predstavljaju rampa, stubište, dizalo, vertikalno podizna platforma i koso podizna sklopiva platforma (čl. 9. Pravilnika, u svezi s čl. 7. st. 1. t. A Pravilnika) nego i odredba čl. 6. st. 2. Pravilnika. Stoga okolnost da se radi o trgovini površine manje od 400 m2, to ujedno ne znači da tuženik koji u toj trgovini obavlja svoju poslovnu djelatnost ne bi bio dužan pristup u trgovinu prilagoditi uvjetima uporabe pomagala kakvo predstavljaju invalidska kolica uz pomoć kojih se tužitelj kreće. Da nije tako kakva bi smisla imalo obvezivanje osiguranja uvjeta za kretanje u takvom prostoru ako se u takav prostor uopće ne može pristupiti, a na takvu obvezu jasno, nedvosmisleno i transparentno ukazuje sadržaj odredbe čl. 6. st. 2. Pravilnika, a prema kojoj odredbi neovisno što tim Pravilnikom za određenu građevinu nije određen obvezni element pristupačnosti, tehničko rješenje građevine ipak mora udovoljavati uvjetima uporabe pomagala među koja se ubrajaju i invalidska kolica, jer je u suprotnom pristup zgradi (pa time i predmetnoj trgovini) onemogućen invalidnim osobama koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica zbog postojanja stepenica na ulazu pa, posljedično tome postoji stavljanje takvih osoba u nepovoljniji položaj po osnovi invalidnosti budući da takve osobe ne mogu samostalno, krećući se uz pomoć svog pomagala za pokretljivost ući u zgradu odnosno trgovinu, a takvo što nije slučaj kod osoba koje nisu invalidi ni po kojoj (fizičkoj) osnovi. To stoga što se svrha i smisao zabrane diskriminacije očituje već u samoj mogućnosti osobe koja čak i u rijetkim prilikama kani pristupiti takvoj trgovini da joj takav pristup bude omogućen pod jednakim uvjetima koji postoje u odnosu na osobe kod kojih nije prisutna invalidnost. Stoga nisu osnovane tvrdnje tuženika o navedenoj bitnoj povredi postupka.

11. Neosnovano se tuženik u reviziji poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a navodeći i da se u točki 19. obrazloženja drugostupanjske presude navodi „pravilno prvostupanjski sud smatra neosnovanim onaj dio zahtjeva kojim se traži od tuženika instalacija obveznih elemenata pristupačnosti, jer nije dokazana mogućnost obavljanja takvih radova, a tim prije što tuženik nije niti vlasnik spornog prostora već ga koristi osnovnom ugovornog odnosa i nema ovlaštenja postupati na traženi način“, iz razloga što je u tom dijelu vezano za instaliranje obveznih elemenata pristupačnosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (točka II. izreke prvostupanjske presude), u odnosu na koji dio je odbijena žalba tužitelja, zbog čega ni eventualna osnovanost takvog prigovora ne može utjecati na zakonitost pobijanog dijela presude, tim više što taj dio presude tuženik ne pobija (niti ga on može osnovano pobijati) podnesenom revizijom.

12. 1. Osnovano, međutim, tuženik navodi da je drugostupanjski sud, kao i prvostupanjski sud, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik počinio "tešku, produljenu i ponovljenu izravnu diskriminaciju". Naime, nižestupanjski sudovi su bez ikakva dodatnog i dostatnog obrazloženja, bezrezervno zaključili da se nemogućnost pristupa trgovini istovremeno smatra "teškom, produljenom i ponovljenom izravnom diskriminacijom." Za takav zaključak sudova ni po ovome sudu, nema uporišta u provedenim dokazima, u ZSD-e, ni u Pravilniku, a niti u sudskoj praksi. To stoga što je odredbom čl. 6. st. 1. ZSD-e određeno da se težim oblikom diskriminacije u smislu toga Zakona smatra diskriminacija počinjena prema određenoj osobi po više osnova iz čl. 1. st. 1. toga Zakona (višestruka diskriminacija), diskriminacija počinjena više puta (ponovljena diskriminacija), koja je počinjena kroz dulje vrijeme (produljena diskriminacija), ili koja posljedicama posebno teško pogađa žrtvu diskriminacije.

12. 2. Opravdano, stoga, tuženik u reviziji tvrdi da niti jednom tijekom postupka tužitelj nije isticao da je diskriminacija prema njemu počinjena više puta, odnosno da je pokušao više od jednom ući u predmetnu Bonbonnieru tuženika nego da je, naprotiv, više puta isticao da do spornog dana nije kupovao u spornoj trgovini tuženika tzv. „starom Krašu“ pa da se ne radi o situaciji gdje bi se po prirodi stvari moglo raditi o ponovljenoj kao niti o produljenoj diskriminaciji. Osim toga sudovi nadalje zaključuju da je tuženik počinio "tešku diskriminaciju", a koja kao vrsta diskriminacije ne postoji jer se težim oblicima diskriminacije smatraju određeni tipovi diskriminacije: produljena, ponovljena višestruka, ili koja po posljedicama „teško pogađa žrtvu“, a što nije isto, jer se može raditi samo o jednom ili više od navedenih oblika težeg oblika diskriminacije, za koji nižestupanjski sudovi uopće nisu dali razloge iako su za izneseni zaključak morali dati jasno obrazloženje na temelju kojih činjenica i kojih okolnosti su izveli zaključak o tim oblicima diskriminacije. Kako ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud, osim pukog citiranja spomenutog zakonskog članka, ne navode zbog čega smatraju da se radi o težem obliku diskriminacije u tom dijelu (točka I. izreke prvostupanjske i drugostupanjske presude) pobijane presude nije moguće ispitati vezano za pravilnost primjene materijalnog prava, te je postupanjem na navedeni način počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

13. Posljedično navedenom, tuženik ujedno osnovano smatra da je drugostupanjski sud, kao i prvostupanjski sud, pogrešno primijenio i materijalno pravo u odnosu na visinu dosuđene naknade (točka III. izreke prvostupanjske presude) zbog činjenice da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a u dijelu da bi se radilo o težem obliku diskriminacije iz čl. 6. ZSD-e.

14. Tuženik je protiv odluke o troškovima postupka, u slučaju da revizijski sud odbije njegovu reviziju, dakle, podredno, podnio prijedlog za dopuštenje revizije temeljem čl. 385. st. 2. i 5. ZPP-a u svezi s čl. 400. ZPP-a u kojem tvrdi da su u tom dijelu nižestupanjski sudovi propustili odgovoriti na njegove navode vezano za troškove postupka, te je postavio pitanja koja glase:

"1. S obzirom da je sud iskoristio zakonsku mogućnost uvažiti podnesak temeljem čl. 299.a st. 2. ZPP-a, je li unatoč tome, tuženik imao pravo zatražiti trošak postupka zbog odgode ročišta, a koju odgodu je zatražio radi očitovanja na ročištu zaprimljeni podnesak?

2. Jesu li su sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka, ako se u obrazloženju svojih presuda nisu očitovali o tuženikovom potraživanju naknade troška pripremnog ročišta po načelu culpae?"

15. S obzirom da su ukinute nižestupanjske odluke u odnosu na zahtjev tužitelja naveden u točkama I. i III. izreke prvostupanjske presude, posljedično tome bilo je nužno ukinuti i odluku o troškovima postupaka, zbog čega o navedenom prijedlogu tuženika nije ni odlučivano, jer je postavljen eventualno (ukoliko ne uspije s revizijom u odnosu na glavni zahtjev), pa je samim time postao i bespredmetan.

16. Budući da je u donošenju pobijanih presuda počinjena bitna povreda na koju ukazuje revident odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a.

17. U nastavku postupka nižestupanjski sudovi otkloniti će navedenu bitnu povredu postupka te će, imajući u vidu navedeno, donijeti novu i na zakonu zasnovanu presudu.

Zagreb, 14. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić