REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2120/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senija Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Vlado Vladika, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika INA - Industrija nafte d.d., OIB 27759560625, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Stanić i partneri, iz Rijeke, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž R- 42/2024-7 od 13. veljače 2024., kojim je potvrđena odluka o parničnom trošku sadržana u presudi Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-35/2023-7 od 8. siječnja 2024., u sjednici održanoj 14. svibnja 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž R-42/2024-7 od 13. veljače 2024., kojim je potvrđeno rješenje o parničnom trošku Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-35/2023-7 od 8. siječnja 2024. sadržano u presudi pod navedenom oznakom. Prijedlog je podnesen zbog pravnog pitanja za koje podnositelj navodi da je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a kao razlog važnosti ističe neujednačenu praksu drugostupanjskih sudova, konkretno rješenje Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1921/2018-2 od 30. listopada 2018. smatrajući da je o istom pitanju u tom rješenju izraženo drugačije pravno shvaćanje od onog na kojem je utemeljeno pobijano rješenje.
2. Pitanje koje je tužitelj u prijedlogu naznačio glasi:
"U slučaju zajedničkog raspravljana o tužbi i protutužbi, a u situaciji kada je vrijednost predmeta spora iz tužbe viša u odnosu na vrijednost predmeta spora iz protutužbe (ili obratno), i to u mjeri da Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakon o sudskim pristojbama sukladno tim vrijednostima predmeta spora propisuju različitu visinu bodova za pojedinu radnju i različitu visinu pristojbi, odnosno na način da se vrijednost svake pojedine radnje i dužne pristojbe sukladno spomenutoj Tarifi i Zakonu obračunava drugačije u odnosu na tužitelja - protutuženika i tuženika - protutužitelja, a stranke u cijelosti uspiju sa svojim zahtjevima, je li sud u obvezi uspjeh svake od stranaka utvrđivati u odnosu na zahtjev iz tužbe, a posebno u odnosu na zahtjev iz protutužbe te u tom slučaju prebiti iznos troška koji pripada tužitelju s troškom koji pripada tuženiku i razliku dosuditi onoj stranci kojoj ta razlika pripada?".
3. Tuženik je odgovorio na prijedlog tužitelja, ocijenio ga je neosnovanim i predložio odbiti uz naknadu troška odgovora na prijedlog na dopuštenje revizije.
4. Postupajući u skladu s odredbama članka 387. stavka 1. u vezi s člankom 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravno pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i, kao takvo, ne opravdava intervenciju najvišeg suda.
5. Sudovi su odlučujući o parničnom trošku, u primjeni odredbe članka 154. stavka 2. ZPP, riješili da svaka stranka snosi svoje troškove imajući na umu da se u postupku odlučivalo o tužbenom i protutužbenom zahtjevu i da su obje stranke u cijelosti uspjele svaka u svom zahtjevu, kako u pogledu pravne osnove, tako i u pogledu visine. Pritom sudovi nisu smetnuli s uma da je vrijednost tužbenog zahtjeva bila nešto veća (291.296,95 kuna/38.661,74 EUR) od protutužbenog (203.029,77 kuna/26.946,68 EUR), ali su dodatno cijenili da se o oba zahtjeva raspravljalo zajednički te da uslijed toga za stranke nisu nastali troškovi o kojima ovisi vrijednost predmeta spora tužbenog i protutužbenog zahtjeva te da nema troškova o kojima bi se trebalo odlučiti po odredbi članka 156. stavka 1. ZPP.
6. Prema ocjeni ovog suda, odgovor na naznačeno pitanje ovisi o činjeničnim okolnostima svakog pojedinog slučaja pri čemu je potrebno cijeniti ne samo kvantitativni, već i kvalitativni uspjeh stranaka u parnici, o čemu su sudovi u pobijanom rješenju vodili računa. Pobijana odluka u bitnom ne odstupa ni od prakse Županijskog suda u Splitu broj Gž-1921/2018-2 od 30. listopada 2018. na koju predlagatelj ukazuje u prijedlogu. Naime, u toj je odluci izraženo pravno shvaćanje koje glasi: ″Kod donošenja odluke o troškovima postupka u slučaju zajedničkog raspravljanja o tužbi i protutužbi, osnovica za odmjeravanje visine nagrade za odvjetnički rad je zbroj vrijednosti predmeta spora tužbe i protutužbe. Troškovi zajedničkog postupka se dijele na oba postupka tj. na postupak u povodu tužbe i protutužbe, koji zadržavaju svoju samostalnost, prema razmjeru vrijednosti predmeta spora iz tužbe i protutužbe''.
6.1. No u toj je odluci omjer vrijednosti predmeta spora po tužbi i protutužbi bio 22% prema 78%, dok je u ovom postupku značajno drugačiji i iznosi 41,07% prema 58,93%. Citirano se pravno shvaćanje, pored toga, odnosi samo na kvantitativni uspjeh stranaka u parnici, dok je u primjeni odredbe članka 154. stavka 2. ZPP, pri odlučivanju o parničnom trošku nužno uzeti u obzir, pored kvantitativnog, i kvalitativni uspjeh. Sudovi su upravo to i učinili i za takvu odluku dali dostatne razloge imajući na umu i činjenicu da je vrijednost predmeta spora tužbenog zahtjeva bila nešto viša od protutužbenog. Utoliko naznačeno pitanje nema potrebno obilježje važnosti koje bi opravdavalo intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije, posebno u kontekstu javne funkcije revizije po dopuštenju koja je funkcija vezana uz ujednačavanje sudske prakse kroz donošenje presuda s precedentnim učinkom, za razliku od privatne svrhe sada već napuštene redovne revizije kojoj je svrha, u bitnom, bila ispitivanje zakonitosti.
7. Slijedom navedenog, prijedlog je tužitelja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
8. Odlučujući na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP o zahtjevu tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, ovaj sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP, pa je stoga ovakav zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan radi čega je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 14. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
