REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2091/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Jasenke Žabčić i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MEDITERAN GRADNJA d.o.o., Gradac Bilaje 7, Podaca, OIB 50290904594, kojeg zastupa punomoćnik Nedjeljko Ivančević, odvjetnik iz Splita, protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, OIB 95093210687, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3743/2022-3 od 19. prosinca 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-430/2021-13 od 13. lipnja 2022. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-430/2021-18 od 13. srpnja 2022., u sjednici održanoj 14. svibnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3743/022-3 od 19. prosinca 2023., u odnosu na postavljena pitanja pod 1. 6. i 7., se odbija.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na pitanja pod 2., 3., 4. i 5., te na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3743/022-3 od 19. prosinca 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-430/2021-13 od 13. lipnja 2022. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-430/2021-18 od 13. srpnja 2022.

2. 1. U prijedlogu je postavio slijedeća pravna pitanja:

"1) Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredbi parničnog postupka ukoliko u svojoj odluci, kojom potvrđuje odluku prvostupanjskog suda, osnovanost takve odluke prvostupanjskog suda potkrijepljuje razlozima na kojima se takva prvostupanjska odluka uopće ne zasniva?

2) Je li sud ovlašten ocjenjivati osnovanost jednostranog raskida ugovora iz onih razloga koji nisu navedeni u izjavi o raskidu?

3) Je li dopušteno naknadno iznositi razloge jednostranog raskida ugovora koji protivnoj ugovornoj strani nisu bili poznati ili priopćeni u jednostavnoj izjavi o raskidu? 4) Je li dopušten jednostrani raskid ugovora zbog neispunjenja ugovorne obveze jedne ugovorne strane u okolnostima u kojima je njezino ispunjenje u ugovorenom roku protivno predmetu i svrsi takvog ugovora?

5) Je li dopušteno odredbe tipskih ugovora tumačiti jednoznačno u okolnostima u kojima je to protivno naravi predmeta i svrhe ugovora?

6) Jesu li sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešno primijenili materijalno pravo time što nisu jasno utvrdili na koji način je došlo do raskida ugovora o zakupu, odnosno je li isti raskinut na temelju zakona ili krivnje tužitelja, a s druge strane su utvrdili kako tužitelj nema prava na naknadu za učinjena ulaganja temeljem raskida ugovora o zakupu? Može li se sav teret nepoštovanja dobrih poslovnih običaja i propust dužne pažnje prebaciti na tužitelja, te uz to očekivati da zapreke otkloni on i to o svom trošku?

7) Jesu li sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su suprotno izričitoj ugovornoj odredbi iz čl. 9 Ugovora o zakupu odlučili da se rok za ispunjene navedene obveze ima smatrati bitan sastojak ugovora iako ugovorne strane to nisu ugovorile?"

2. 2. Za postavljena pitanja navodi da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je revizijski sud o nekim pitanjima zauzeo pravno shvaćanje koje je protivno pravnom shvaćanju iznesenom u pobijanoj odluci. Tako se u odnosu na prvo pitanje pozvao na odluku revizijskog suda broj Rev 307/12-2 od 16. 5. 2017., "u kojem se decidirano navodi kako drugostupanjski sud ne može utvrditi bitne činjenice drugačije na temelju neposredno izvedenih dokaza, u protivnom čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP." U odnosu na drugo treće i četvrto pitanje naveo je da ne postoji praksa revizijskog suda o tim pitanjima, dok u odnosu na peto pitanje nisu izneseni razlozi njegove važnosti, u odnosu na šesto pitanje pozvao se na odluku Rev 2816/2018-2 od 17. prosinca 2019. i odluku Ustavnog suda RH broj: U-III-4969/2020 od 26. svibnja 2022., te se u odnosu na sedmo pitanje pozvao na odluku VTS broj Pž-4726/10-3 od 15. 4. 2014. Rev 19/10-2 od 29. 2. 2012., te odluke VSRH broj: Rev-x 646/15-2 od 02. 3.2016., Rev 1524/2017-2 od 30. 9. 2020., Rev 299/2020-3 od 16. 2. 2021., Rev 1078/2016-4 od 27. 8.2019., Rev 743/08-2 od 28. 1. 2010., Rev-532/02-2 od 24.09.2002.,Revt- 164/09 od 31. 1. 2012. i Rev 925/11-2 od 11. 5.2011. prema kojim odlukama rok kao bitan sastojak ugovora mora biti izričito ugovoren.

3. Prijedlog je podnesen i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a, uz tvrdnju da su mu zbog osobito teških povreda parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava u provedenom parničnom postupku povrijeđena temeljna ljudska prava, i to prava na pravično suđenje zajamčenog odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (NN br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) i čl. 6.1. t. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) te prava na jednakost osiguranog odredbom čl. 14. st. 2. Ustava.

4. U odgovoru na prijedlog tuženica smatra da postavljena pitanja nisu važna pravna pitanja u smislu članka 385.a ZPP-a stoga što se postavljena pitanja tužitelja u najvećem dijelu odnose na činjenične okolnosti konkretnog slučaja, a u pogledu kojih okolnosti je sud u pobijanoj odluci iznio razloge. Za tvrdnje tužitelja kako je u konkretnom slučaju zaključen tipski ugovor, tvrdnje o predmetu i svrsi konkretnog ugovora, kao i oni o nepoštovanju dobrih poslovnih običaja, propustu dužne pažnje i krivnji tužitelja smatra da, osim što su pogrešni, odnose se na činjenične okolnosti ovog postupka. Jednako tako pogrešnim smatra tvrdnje tužitelja o osobito teškim povredama parničnog postupka i pogrešnoj primjena materijalnog prava kojim je povrijeđeno pravo na pravično suđenje kao i da su postupanja suda bila arbitrarna čime je povrijeđena jednakost svih pred zakonom, ocjenjujući da se radi o subjektivnom dojmu tužitelja u pogledu obrazloženja odluke koje po prirodi same stvari ne može sadržavati apsolutno sve navode stranaka iznesenih tijekom postupka.

5. Prijedlog je dijelom nedopušten, a dijelom neosnovan.

6. Predmet spora u parničnom postupku je zahtjev tužitelja za naknadu obične štete i izmakle koristi, nastalih kao posljedica nezakonito jednostrano raskinutog Ugovora o zakupu.

7. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova tuženica je 15. travnja 2020. jednostrano izjavila da raskida predmetni Ugovor o zakupu navodeći da je razlog tome nastala problematika u izvršavanju Ugovora te činjenica da tužitelj nije pristao na predloženi nacrt Sporazumnog raskida predmetnog Ugovora o zakupu. Raskid predmetnog Ugovora je prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova uslijedio kao posljedica tužiteljevog neizvršavanja obveza iz istog, s obzirom da prema prvostupanjskom sudu tužitelj nije postupio sukladno svojoj obvezi iz čl. 9. Ugovora te tuženika u roku nije obavijestio o svojoj statusnoj promjeni, a slijedom čega su nastupili uvjeti za raskid sukladno odredbi čl. 361. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO), pri čemu drugostupanjski sud potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti takvog jednostranog raskida, navodeći, uz izneseno, i da tužitelj nije ispunio svoju obvezu iz čl. 11. Ugovora o zakupu, odnosno kako tuženiku u roku nije dostavio policu osiguranja za predmetnu nekretninu.

8. Odredbom čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

9. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP-a, revizijski sud je utvrdio da u odnosu na postavljena pitanja pod 2., 3., 4. i 5., navedena u prijedlogu predlagatelj nije iznio razloge njihove važnosti niti predlagatelj u odnosu na ta pitanja tvrdi da postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, niti da shvaćanja nižestupanjskih sudova o tim pitanjima odstupaju od shvaćanja revizijskog suda, zbog čega bi trebalo ujednačavati sudsku praksu vezano za ta pitanja i pravilnost primjene materijalnog prava.

10. Osim toga u prijedlogu se tvrdi da ne postoji praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske o postavljenim pitanjima i da je odgovor na postavljena pitanja važan zbog zauzimanja općenitog stava za sve buduće sudske postupke ove problematike. U prijedlogu za dopuštenje revizije se moraju iznijeti argumenti za tezu da je riječ o pitanju o kojem bi praksa drugostupanjskih sudova mogla biti različita i to takvi koji će uvjeriti revizijski sud da postoji visoki stupanj vjerojatnosti, da će se osim ovog pravnog shvaćanja zauzetog u pobijanoj odluci, o istom pravnom pitanju u budućnosti pojaviti i drugostupanjske odluke u kojima će biti zauzeto drugačije pravno shvaćanje.

11. Pored ukazivanja na nedostatke tumačenja iz pobijane odluke predlagatelj mora iznijeti jednu ili više intrepretativnih varijanti koje je prema njegovom mišljenju trebalo primijeniti i koje će drugostupanjski sudovi u budućnosti vjerojatno primjenjivati, obrazlažući pritom zašto bi pravno shvaćanje za koje je on smatrao da je u konkretnom slučaju trebalo zauzeti moglo biti jedno od njih.

12. U konkretnom slučaju predlagatelj iznesenim navodima u prijedlogu za dopuštenje revizije vezano za ta pitanja nije uvjerio ovaj sud o očekivanoj različitoj praksi drugostupanjskih sudova o pitanjima zbog kojih je prijedlog za dopuštenje revizije podnesen, pa se ta pitanja ne mogu smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni.

13. Naprotiv, ako su u prijedlogu za dopuštenje revizije izloženi razlozi u kojima predlagatelj samo iznosi svoje prosudbe o potrebi za odgovorima na određeno pravno pitanje, a zapravo tako samo izražava neslaganje s pobijanom drugostupanjskom odlukom, kao što je to u ovom slučaju, tada valja zaključiti da to nisu razlozi iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a koji bi u cilju izučavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda.

14. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga tuženice za dopuštenje revizije, u odnosu na pitanja pod 2., 3., 4. i 5. nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 385.a ZPP-a, pa je na temelju odredbe čl. 389.a. st. 3. ZPP-a riješeno kao u točki II. izreke.

15. 1. Prema shvaćanju ovoga suda ni za pitanja pod 1. 6, i 7., nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu čl. 385.a st. 1. podstavak 1. i 2. ZPP-a jer je riječ o pravnim pitanjima kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje, a u odnosu na koja nisu izneseni ni odgovarajući razlozi njihove važnosti.

15. 2. Naime u odnosu na prvo pitanje predlagatelj se pozvao na odluku revizijskog suda broj Rev 307/12-2 od 16. 5. 2017., u kojoj je izneseno pravno shvaćanje po kojem drugostupanjski sud ne može utvrditi bitne činjenice drugačije na temelju neposredno izvedenih dokaza, u protivnom čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, o čemu se u ovom slučaju ne radi jer se to pitanje odnosi na razloge obrazlaganja ("potkrepljivanja" kako stoji u postavljenom pitanju) odlučnih činjenica na kojima se takva prvostupanjska odluka zasniva, a ne na utvrđivanje bitnih-odlučnih činjenica na drugačiji način na temelju neposredno izvedenih dokaza, tim više što se ne radi o neposredno izvedenim dokazima. Stoga navedena revizijska odluka nije odgovarajući razlog to pitanju. Dodatno se u odnosu na peto pitanje navodi i to da odredbe ugovora nisu od strane nižestupanjskh sudova utvrđene nejasnim niti protivnim moralu društva, niti su nižestupanjski sudovi iznosili na te okolnosti iznosili bilo kakva shvaćanje.

15. 3. U odnosu na šesto pitanje navodi se da ono polazi od pogrešne pretpostavke da nižestupanjski sudovi nisu jasno utvrdili na koji način je došlo do raskida ugovora o zakupu, odnosno da ugovor o zakupu nije raskinut na temelju krivnje tužitelja i zbog čega tužitelj nema prava na naknadu za učinjena ulaganja temeljem raskida ugovora o zakupu, dok o teretu nepoštovanja dobrih poslovnih običaja sudovi nisu iznosili pravno shvaćanje, pa pitanje usmjereno na navedene okolnosti ne može ni biti važno.

15. 4. U odnosu na sedmo pitanje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, vezano za sadržaj čl. 9 Ugovora o zakupu i o tome je li rok za ispunjene navedene obveze bitan sastojak ugovora, ističe se da ni to pitanje nije važno jer se njime osporava utvrđeno činjenično stanje, a uz prijedlog nije dostavljen dokaz o sadržaju čl. 9. navedenog ugovora iz kojeg bi proizlazila navedena tvrdnja tužitelja o drugačijem sadržaju navedene odredbe tog ugovora. Uz to se naglašava da je drugostupanjski sud o raskidu ugovora primijenio i odredbu čl. 11. predmetnog ugovora.

16. Slijedom navedenog ni u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije, u odnosu na pitanja pod 1. 6., i 7., nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu čl. 385.a st. 1. podstavak 1. i 2. ZPP-a pa je na temelju odredbe čl. 389.b. st. 3. ZPP-a u odnosu na ta pitanja riješeno kao u točki I. izreke.

17. Nadalje, se prijedlogu navodi da je tužitelju povrijeđeno pravo na jednakost i pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6.1. t. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih te prava na jednakost osiguranog odredbom čl. 14. st. 2. Ustava RH, izostankom navođenja provedenih materijalnih dokaza u pobijanim presudama, što su arbitrarno fragmentirali iznimno kompleksan ugovorni odnos između ovdje stranaka, formirajući zaključke protivne prirodi međusobnog odnosa stranaka te sadržaju svih isprava koje su stranke tijekom postupka prilagale i koje bi se trebale nalaziti u spisu, kao i što su potpuno neosnovano odbili sve dokazne prijedloge tužitelja te ga u potpunosti onemogućili u dokazivanju svojih navoda.

18. Iz onoga što je dostavljeno revizijskom sudu ne može se zaključiti da je tužitelj uskraćeno pravo na pravično suđenje tme što nisu provedeni svi dokazi koje je tužitelj predložio, a razloge neprovođenja svih predloženih dokaza sudovi su dostatno obrazložili (točka 36. obrazloženja prvostupanjske odluke), niti se može zaključiti da je izostalo navođenje provedenih materijalnih dokaza niti da su sudovi arbitrarno fragmentirali ugovorni odnos između stranaka, niti da su zaključke formirali protivno prirodi međusobnog odnosa stranaka te sadržaju svih isprava. Stoga se ne može zaključiti da mu je bilo onemogućeno da se izjasni o zahtjevu tužitelja. S obzirom na sve navedeno ocijenjeno je da tužitelj nije učinio vjerojatnim da je došlo po povrede prava na jednakost i prava na pravično suđenje odnosno nije učinio vjerojatnim da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Treba još istaći da čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, kao i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, sadrži samo određena procesna jamstva te do povrede prava na pravično suđenje, u pravilu, ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

19. Slijedom navedenog prijedlog za dopuštenje revizije je u dijelu u kojem je isti sastavljen u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a, a glede pozivanja na povrede temeljnih ljudskih prava, valjalo odbaciti i na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP-a odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 14. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić