REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1124/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Darka Milkovića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Šimun d.o.o., OIB 78300326512, Vinkovci, H. V. Hrvatinića 81, koga zastupaju punomoćnici Mijo Maćaš, odvjetnik u Vinkovcima i Dražen Štivić, odvjetnik u Županji, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru, te umješača na strani tuženice Hrvatske vode d.o.o., OIB 28921383001, Zagreb, Ulica grada Vukovara 220, koga zastupa punomoćnik Igor Arlović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja o troškovima sadržanog u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2542/2022-2 od 14. rujna 2022., ispravljenoj rješenjem istog suda broj Pž-2542/2022-5 od 6. listopada 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku broj P-143/2021-87 od 31. ožujka 2022., u sjednici održanoj 14. svibnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Zahtjev umješača za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je zatraženo da se utvrdi da je tuženica odgovorna tužitelju za štetu nastalu poplavom zbog proboja nasipa kod Račinovaca i Rajeva Sela 17. svibnja 2014; odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženica na ime naknade štete isplati iznos od 6.162.657,75 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 575.552,50 kn (točka II. izreke), a umješaču na strani tuženice u iznosu od 503.278,12 kn (točka III. izreke). Zahtjev tuženice za naknadu za naknadu parničnog troška u iznosu od 55.310,00 kn i umješačev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 490.837,51 kn odbijen je kao neosnovan (točka IV. izreke).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u točkama I., II. i III. izreke (točka I. izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev umješača za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 69.762,50 kn (točka II. izreke).

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-308/2022-2 od 26. travnja 2023. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv rješenja o trošku sadržanog u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2542/2022-2 od 14. rujna 2022., u odnosu na sljedeće pravno pitanje:

„Je li sud prilikom odmjeravanja troškova postupka Republici Hrvatskoj po osnovi zastupanja po državnom odvjetništvu, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 163. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) te umješaču Hrvatske vode koji je ustanova čiji je osnivač Republika Hrvatska, a koji je umješač na strani tuženika, dužan ocijeniti predstavlja li dosuđeni iznos troškova nerazmjeran teret za protivnu stranku, a s obzirom na to da se radi o troškovima koji nisu stvarno nastali, vodeći računa o zaključcima Europskog suda za ljudska prava u presudama od 6. rujna 2016. Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev broj 72152 te od 18. srpnja 2013. Klauz protiv Hrvatske, zahtjev broj 28963/10 u primjeni odredbi čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 14/02, 98/05, 1/06, 2/10) te čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, bez obzira na ishod spora?“.

4. Na temelju navedenog dopuštenja tužitelj je podnio reviziju zbog navedenog pitanja te je predložio prihvatiti reviziju i u smislu revizijskih navoda preinačiti nižestupanjske odluke o troškovima postupka.

5. Tuženica je u odgovoru na reviziju predložila reviziju odbiti kao neosnovanu, a umješač na strani tuženice je u odgovoru na reviziju također predložio reviziju odbiti kao neosnovanu te je zatražio naknadu troška sastava tog odgovora.

6. Revizija nije osnovana.

7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. U ovoj pravnoj stvari odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tuženica odgovorna za štetu nastalu poplavom 17. svibnja 2014. zbog proboja nasipa kod Račinovaca i Rajeva Sela i zahtjev za naknadu imovinske štete koju je tužitelj pretrpio uslijed navedenog štetnog događaja. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da u konkretnom slučaju poplava, koja je imala obilježje prirodne katastrofe, predstavlja nepredvidiv događaj koji se nalazio izvan stvari, koji se nije mogao spriječiti, izbjeći niti otkloniti zbog čega je ocijenjeno da se u konkretnom slučaju radilo o višoj sili te je primjenom čl. 1067. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 37/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) tužbeni zahtjev odbijen.

9. Nižestupanjski sudovi su na temelju odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 163. ZPP-a obvezali tužitelja koji je u cijelosti izgubio parnicu, naknaditi tuženici i umješaču na strani tuženice troškove parničnog postupka.

9.1. Sud drugog stupnja je pri tome otklonio kao neosnovane žalbene navode kojima se tužitelj pozivao na pravno shvaćanje iz odluke ovog suda broj Rev 89/2021-2 od 2. ožujka 2021.

9.1.1. U navedenoj odluci revizijski sud je, utvrdivši da tužba u tom predmetu nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna te da očekivanje tužiteljica da će ostvariti pravo na naknadu štete nije bilo potpuno neopravdano, a da iznos troškova s obzirom na materijalnu i financijsku situaciju tužiteljica nije neznatan, zaključio da odlukom o troškovima postupka kojom su tužiteljice (koje su u cijelosti izgubile parnicu) obvezane naknaditi tuženici Republici Hrvatskoj troškove parničnog postupka nije postignuta pravična ravnoteža, odnosno, da plaćanje utvrđenih troškova postupka za tužiteljice predstavlja prekomjeran teret koji bi doveo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).

9.2. U ovom predmetu drugostupanjski sud je ocijenio da se „u konkretnom slučaju ne može primijeniti pravno stajalište iz navedene odluke kako tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se moglo smatrati da je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano, kao što to neosnovano ističe žalitelj, već upravno suprotno“.

9.3. Nadalje je sud drugog stupnja u obrazloženju svoje odluke naveo da se pravilo prema kojem onaj tko izgubi spor plaća troškove protivnoj stranci ne može samo po sebi smatrati protivnim čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, pa da i država čiji proračun nije neograničen treba uživati zaštitu od neutemeljenih parnica. Zaključuje da obvezivanje tužitelja na naknadu parničnih troškova u ovom predmetu teži legitimnom cilju te da je miješanje države u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva bilo zakonito.

10. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

11. Prema odredbi čl. 163. ZPP-a odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo (st. 1.), a u tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju iznos koji bi se stranci priznao u ime nagrade odvjetniku (st. 2.).

12. Prema odredbi čl. 6. Konvencije, koja uređuje pravo na pošteno suđenje, svatko ima pravo od suda zatražiti i dobiti djelotvornu sudsku zaštitu radi utvrđivanja svojih prava i obveza. Navedena odredba odnosi se na „pravo na sud“, a pravo na pristup sudu predstavlja važan aspekt toga prava.

13. Prema čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko ne može biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

14. Europski sud za ljudska prava je u nizu odluka (Klauz protiv Hrvatske, zahtjev br. 28963/10, presuda od 18. srpnja 2013.; Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev br. 72152/13, presuda od 6. rujna 2016.; Marić protiv Hrvatske, zahtjev br. 37333/17, odluka od 10. studenoga 2020.; Derbuc i drugi protiv Hrvatske, zahtjevi broj 53977/14 i 41902/15, odluka od 15. ožujka 2022.; Horvat protiv Hrvatske, zahtjev br. 27702/16, odluka od 12. veljače 2022. i dr.) analizirao pravo na pristup sudu i pravo na mirno uživanje vlasništva kroz primjenu odredaba o troškovima postupka.

14.1. Europski sud za ljudska prava ističe da načelo iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, prema kojem onaj tko izgubi spor plaća troškove protivnoj stranici i njegovom umješaču, teži legitimnom cilju osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih. Navedeno pravilo prema kojem „gubitnik plaća“ samo po sebi ne može se smatrati protivnim čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Međutim, nametanje znatnog financijskog opterećenja nakon završetka postupka, prema navedenom pravilu iz čl. 154. st. 1. ZPP-a, može u okolnostima pojedinog predmeta zbog nerazmjernog ograničenja prava stranke dovesti do povrede prava na pristup sudu i/ili prava na mirno uživanje vlasništva.

15. Ovaj sud je u odluci broj Rev-89/2021 od 2. ožujka 2021., a imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), izrazio pravno shvaćanje da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužiteljica na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Navedeno shvaćanje, koje je primjenjivo i u kontekstu čl. 6. st. 1. Konvencije, predstavlja odgovor na pitanje u odnosu na koje je revizija podnesena.

16. Odgovor na pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena nije od utjecaja na pravilnost odluke o troškovima postupka iz razloga kako slijedi.

17. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, u skladu s kojom je ovaj sud postupio u predmetu broj Rev-89/2021, kod ocjenjivanja je li došlo do nerazmjernog ograničenja prava stranke i povrede čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju prvo je potrebno utvrditi je li tužba bila nerazumna ili lišena izgleda za uspjeh odnosno ocijeniti može li se smatrati da je očekivanje tužitelja da će uspjeti sa svojim zahtjevom bilo potpuno neopravdano. Sljedeće važne okolnosti pri ocjeni je li postojao razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastojao postići su visina troškova postupka i pojedinačna materijalna odnosno financijska situacija stranke. Međutim, ukoliko je tužba nerazumna i/ili lišena izgleda za uspjeh tada, u pravilu, neće doći do povrede prava iz čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

18. Sud drugog stupnja u ovom predmetu nije ocijenio da tužba nije bila nerazumna odnosno lišena izgleda za uspjeh, niti je utvrdio da očekivanje tužitelja da će ostvariti svoje pravo nije bilo potpuno neopravdano, već upravno suprotno (točka 9.2. ove odluke). U takvoj situaciji nije bilo mjesta ocjenjivanju predstavlja li dosuđeni iznos troškova postupka nerazmjeran teret za tužitelja.

19. Postavljenim revizijskim pitanjem tužitelj ne problematizira zaključak drugostupanjskog suda naveden u točki 9.2. ove odluke, već u bitnome pita je li sud prilikom odmjeravanja troškova postupka bio dužan ocijeniti predstavlja li dosuđeni iznos troškova nerazmjeran teret za tužitelja bez obzira na ishod spora.

20. S obzirom na razloge pobijane drugostupanjske odluke o troškovima postupka, a imajući u vidu stroga pravila o reviziji i činjenicu da se postavljeno pitanje ne odnosi na zaključak drugostupanjskog suda naveden u točki 9.2. ove odluke, vijeće revizijskog suda je ocijenilo da odgovor na postavljeno revizijsko pitanje (naveden točki 15. ove odluke) nije doveo do nezakonitosti pobijane odluke o troškovima postupka.

21. Revizijski navodi izvan pitanja zbog kojih je revizija dopuštena (čl. 391. st. 3. ZPP- a) kao nedopušteni nisu ocjenjivani.

22. Slijedom svega iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

23. Zahtjev umješača na strani tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju nije prihvaćen jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice, a sve u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. ZPP te je slijedom toga odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 14. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil

Broj zapisa: 9-30868-17d72

Kontrolni broj: 04b9f-ff857-53971

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Ivan Vučemil, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.