REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4171/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. I., OIB …, iz S., …, koju zastupa punomoćnik K. N., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. T., OIB …, iz L., …, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž- 456/2023-3 od 1. kolovoza 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2136/2010-103 od 27. veljače 2023., u sjednici održanoj 14. svibnja 2024.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-456/2023-3 od 1. kolovoza 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2136/2010-103 od 27. veljače 2023. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositeljica navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu. Pritom tužiteljica kao razloge važnosti navodi odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4507/2020 od 8. lipnja 2021., U-III-6090/2012 od 9. svibnja 2013., presudu i rješenje Vrhovnog suda RH broj Gž-8/2016 od 13. veljače 2018., Gž-3/2014 od 18. veljače 2015., Gž-16/2014 od 29. studenoga 2011., Rev- 1277/2010 od 16. veljače 2011., Rev-705/2005 od 15. veljače 2007. i Rev-1196/2001 od 26. studenoga 2003.
2. Pitanja koja je tužiteljica u prijedlogu naznačila glase:
"1. Djeluje li ograničavajuće činjenica da vlasnik nekretnine koji je onemogućen u korištenju iste ima riješeno stambeno pitanje tijekom vremena nemogućnosti korištenja u pogledu njegova prava na potraživanje naknade štete zbog nemogućnosti korištenja predmetne nekretnine (članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – "Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, - dalje: ZV; te članci 1046. i 1089. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, - dalje: ZOO);
2. Imaju li tužitelji pravo u parničnim postupcima tražiti naknadu štete koja im je nastala zbog pada tržišne vrijednosti nekretnine nastale protekom vremena u kojem je na istoj nekretnini bio neosnovano zabilježen spor; Je li prvostupanjski sud, sukladno članku 8. ZPP, dužan ispitivati i utvrđivati sve činjenice koje su stranke iznijele tijekom postupka kao relevantne odnosno na kojima temelji svoj zahtjev te u odnosu na koje su predložile dokaze;
3. Može li drugostupanjski sud, imajući na umu izričaj članka 369. stavka 1. ZPP, sanirati apsolutno bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju je počinio prvostupanjski sud samo kroz obrazloženje drugostupanjske odluke ili je dužan predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje?".
3. Tuženik je odgovorio na prijedlog tužiteljice, ocijenio ga je neosnovanim i predložio odbiti.
4. Postupajući u skladu s odredbama članka 387. stavka 1. u vezi s člankom 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.
5. Naime, tužiteljici je pobijanom presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu u ukupnom iznosu od 47.915,59 EUR (361.020,00 kuna)[1] koji je zahtjev bio utemeljen na tvrdnji da je tuženik tužiteljici prodao kuću koja nije bila dovršena zbog čega je ona bila prisiljena izvršiti građevinske radove potrebne za osposobljavanje kuće za stanovanje, a vrijednost tih radova (zajedno s troškovima vještačenja) iznosi 9.980,72 EUR (75.199,75 kuna). Ovaj je zahtjev utemeljen na pravnoj osnovi odgovornosti tuženika kao prodavatelja za materijalne nedostatke stvari. Nadalje tužiteljica potražuje i štetu po osnovi "izgubljene naknade za korištenje predmetne nekretnine" tvrdeći da nije bila u mogućnosti koristiti nekretninu u razdoblju od 8. ožujka 2011. do 29. svibnja 2014. te da je zbog toga gubila u zaradi mjesečno po 398,16 EUR (3.000,00 kuna), odnosno ukupno po ovoj osnovi iznos od 15.528,56 EUR (117.000,00 kuna), a potraživala je i naknadu štete po osnovi gubitka vrijednosti nekretnine zbog činjenice što je tuženik ishodio zabilježbu spora na nekretnini u visini od 22.406,26 EUR (168.820,25 kuna).
6. Zahtjev tužiteljice za isplatu u visini vrijednosti izvedenih radova na kući je odbijen na temelju utvrđenja da je tužiteljica kao kupac već u trenutku zaključenja ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine s tuženikom kao prodavateljem znala za materijalne nedostatke kupljene stvari i pristala kupiti stvar s takvim nedostacima pa je izgubila pravo pozivati se na materijalne nedostatke kupljene stvari u smislu odredbe članka 410. ZOO. Osim toga, sudovi su ocijenili da i kada bi se zahtjev tužiteljice tretirao kao zahtjev za naknadu štete, ni po toj osnovi zahtjev ne bi bio osnovan zato što je tužiteljica prekludirana u pravu na naknadu štete jer kada kupcu ne pripada ni jedno od prava iz članka 410. stavka 1. ZOO, tada nema ni pravo na naknadu štete iz članka 410. stavka 3. ZOO.
6.1. Što se tiče zahtjeva za naknadu štete zbog "izgubljene naknade za korištenje nekretnine" u utuženom razdoblju od 2011. do 2014., taj je zahtjev odbijen zato što je tužiteljica već od 2010. bila u posjedu predmetne nekretnine, a okolnost da je protiv tuženika u tom razdoblju vodila postupak zbog smetanja posjeda nije osnova za naknadu štete jer joj tuženik nije u tom razdoblju onemogućio korištenje nekretnine.
6.2. Jednako tako, odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu štete u visini od 168.820,25 kuna po osnovi razlike u cijeni za koju je tužiteljica prodala nekretninu i cijene koju je platila tuženiku zato što tužiteljica nekretninu nije prodavala u vrijeme dok je na nekretnini bila upisana zabilježba spora, pa tako zabilježba spora nije bila od utjecaja na cijenu za koju je tužiteljica prodala nekretninu.
7. Imajući na umu naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da o postavljenim pitanjima ne ovisi odluka u sporu što je temeljni razlog za odbijanje predmetnog prijedloga jer u takvim okolnostima postavljena pitanja nemaju potrebno obilježje važnosti iz članka 385.a stavka 1. ZPP.
7.1. U odnosu na prvo postavljeno pitanje, valja odgovoriti da tužbeni zahtjev nije odbijen zbog činjenice što tužiteljica ima riješeno stambeno pitanje, kako to ovo pitanje sugerira, a osim toga ovo pitanje polazi od tvrdnje koju sud nije utvrdio u postupku kao činjenicu, a to je da tužiteljica nije bila u utuženom razdoblju onemogućena u korištenju nekretnine. Štoviše, u postupku je upravo utvrđeno suprotno, i to da je tužiteljica bila u posjedu predmetne nekretnine u utuženom razdoblju i da ju tuženik nije onemogućio u njezinu korištenju. U tom se smislu prvo postavljeno pitanje činjenično ne naslanja na činjenice koje su utvrđene u postupku pred nižestupanjskim sudovima, pa se na taj način u osnovi osporava i utvrđeno činjenično stanje, a važna pitanja iz članka 385.a stavka 1. ZPP nisu činjenična pitanja, već samo pravna.
7.2. Što se tiče drugog postavljenog pitanja, valja odgovoriti da iz sadržaja priloga dostavljenih uz prijedlog za dopuštenje revizije, što uključuje obje nižestupanjske presude, ne proizlazi da je tužiteljica tijekom postupka dostavljala dokaze na okolnost da je predmetna nekretnina izgubila na vrijednosti zbog pada tržišne vrijednosti nekretnine nastale protekom vremena u kojem je na istoj nekretnini bio neosnovano zabilježen spor. Ni u samom prijedlogu za dopuštenje revizije se ne navodi da je tužiteljica na tu okolnost predložila točno određene dokaze koje je onda sud bez osnove odbio izvesti.
7.3. U odnosu na treće postavljeno pitanje, valja navesti da ovo pitanje sugerira da je drugostupanjski sud sam sanirao apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP što je suprotno sadržaju drugostupanjske presude iz kojeg proizlazi da je sud drugog stupnja upravo odgovorio tuženiku na ovaj žalbeni razlog na način da je ocijenio da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Osim toga, valja uočiti da u odnosu na ovo pitanje predlagatelj (dijelom) dostavlja praksu revizijskog suda u primjeni ZPP iz vremena kada ZPP nije sadržavao odredbu članka 373.a koja daje spomenuto ovlaštenje drugostupanjskom sudu. No neovisno o tome, u konkretnom slučaju drugostupanjski sud nije ni primijenio odredbu članka 373.a ZPP ne samo formalno, već ni sadržajno jer nije ni utvrđivao činjenice koje nije utvrdio sud prvog stupnja. Drugostupanjska presuda sadrži obrazložene i dostatne razloge te svojim sadržajem ne odstupa u bitnom od standarda dostatnosti obrazlaganja žalbenih razloga u kontekstu prava na obrazloženu odluku kao aspekta prava na pravično suđenje. U tom smislu ona ni u čemu odstupa od prakse Ustavnog suda RH izražene u razlozima važnosti (U-III-6090/2012, U-III-6147/2012 od 9. svibnja 2013., kao ni U- III/2020 od 8. lipnja 2021.), a ni ostalih naprijed navedenih odluka Vrhovnog suda RH.
8. Slijedom navedenog, prijedlog je tužiteljice valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 14. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
