Poslovni broj: Usž-2272/2023-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Ane Berlengi Fellenr, članica vijeća, te sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja UDRUGE E.T.J., Z., i UDRUGE E.G., Z., koje zastupa opunomoćenik I. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za pravne poslove, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Z. H. d.o.o. Z., koju zastupaju opunomoćenici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva M. & B. d.o.o., Z., radi dozvole za gospodarenje otpadom, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanih po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2801/22-13 od 25. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2801/22-13 od 25. travnja 2023.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i zainteresirane osobe za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-351-02/22-21/06, URBROJ: 517-14-2-1-22-5 od 28. srpnja 2022., te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora i nalaže im se da zainteresiranoj osobi nadoknade trošak spora u ukupnom iznosu od 1.244,28 € / 9.375,00 kn u roku 30 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbija se žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Gradskog ureda za gospodarstvo, ekološku održivost i strategijsko planiranje, Sektora za zaštitu okoliša i održivo gospodarenje otpadom, Odjela za održivo gospodarenje otpadom, KLASA: UP/I-351-02/21-008/8, URBROJ: 251-06- 32/003-22-20 od 23. ožujka 2022., kojim se odbacuje žalba tužitelja izjavljena protiv dozvole za gospodarenje otpadom istog tijela, KLASA: UP/I-351-02/21-008/8, URBROJ: 251-06-32/3-22-9 od 3. siječnja 2022., kao izjavljena od neovlaštene osobe.

2. Tužitelji su protiv osporene presude izjavili žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, ističu kako osporena presuda nije obrazložena u skladu sa zakonom, pri čemu citiraju članak 60. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje u tekstu: ZUS), zaključujući da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude isključivo nabrajao članke zakona bez ikakvog reda i bez da je u presudi iznio svoje stajalište o predmetnoj stvari, niti je na bilo koji način obrazložio razloge donošenja predmetne presude. Prvostupanjski sud se pozvao na odredbu članka 34. Zakona o gospodarenju otpadom ("Narodne novine", broj: 84/21. - dalje u tekstu ZGO), ali nije objasnio zbog čega smatra da nisu ispunjene pretpostavke za provođenje postupka informiranja i sudjelovanja javnosti u konkretnom slučaju. Dodaju da se prvostupanjski sud nije osvrnuo na navode tužitelja, već je bez izvođenja bilo kakvih dokaza i bez navođenja bilo kakvog obrazloženja kojim bi ukazao na ispravnost presude, bezrezervno prihvatio sve navode tuženika, što izaziva sumnju u nepristranost i neovisnost suda. Smatraju da im je takvim postupanjem onemogućen pristup pravosuđu kao i prava, koja imaju kao nevladine udruge koje se bave pitanjima zaštite okoliša, a što se odnosi na pravo osporavati odgovarajući upravni akt tijela javne vlasti za koji je ZGO-om odnosno posebnim zakonom predviđena mogućnost podnošenja žalbe. S tim u vezi upiru na praksu hrvatskih sudova, kao i na praksu Europskog suda pravde u presudama (primjerice C-664/15-Protect, C-197/18-Prandl i drugi), te se pozivaju na odredbe Aarhuške konvencije, među inim, članak 6. i 9. Konvencije, nakon čega konstatiraju da se i prvostupanjski sud poziva na članak 9. stavak 2. Konvencije, ali ju je propustio ispravno primijeniti odnosno nije protumačio Aarhušku konvenciju u njezinoj cjelini, već je interpretirao članak 9. na način da je primjena iste u Republici Hrvatskoj ograničena člankom 34. ZGO-a, što nije slučaj. Nadalje, ističu kako prvostupanjski sud nije odlučio provesti niti jedan dokazni prijedlog predložen od strane tužitelja, te se nije osvrnuo na navode tužitelja iz tužbe kojima osporavaju pravilnost dozvole za gospodarenje otpadom, a koje nastavno detaljnije opisuju. S tim u vezi upiru na ustavnosudske odluke te se pozivaju na članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske, navodeći da predmetna ustavna odredba ne jamči samo pravo na to da postupak bude pravičan, javan i brz kada se vodi pred tijelima koja imaju svojstvo nezavisnog i nepristranog suda, nego i da se o svim pravima koja imaju svojstvo građanskih prava i obveza može pokrenuti postupak pred takvim tijelom. Slijedom svega navedenog, tužitelji predlažu ovom Sudu poništiti osporenu presudu i riješiti predmetnu upravnu stvar uz naknadu iskazanog troška za sastav žalbe.

3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, drži žalbene navode neosnovanim, paušalnim i promašenim u cijelosti u odnosu na konkretni upravni spor, predmet kojeg je sudjelovanje tužitelja kao stranke u upravnom postupku. Smatra da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe propisa. Također, upravo a contrario navodima tužitelja, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi pojasnio odredbe pozitivnih procesnih i materijalnih propisa u vezi primjene Aarhuške konvencije, te su u vezi s tim sva utvrđenja suda o bitnim činjenicama koje je izložio u obrazloženju pobijane presude u vidu činjeničnih opisa jasna, potpuna i nedvosmislena te ni na koji način ne dovode u sumnju pravilnost konkretne sudske odluke. Pritom tuženik upire na članak 4. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUP), smatrajući da je istu prvostupanjski sud pravilno protumačio. Dodaje da dokazi koje su tužitelji predložili nisu odlučni za donošenje odluke, slijedom čega posljedično sudska praksa na koju se pozivaju nije pravno relevantna u konkretnom upravnom sporu. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže ovom Sudu žalbu odbiti kao neosnovanu.

4. Zainteresirana osoba, u odgovoru na žalbu, drži žalbene navode neosnovanim iz razloga jer u osporenom rješenju nije počinjena bitna povreda pravila sudskog postupka, sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te prilikom donošenja pobijane presude nije pogrešno primijenio materijalni propis niti je donošenjem presude povrijeđeno bilo koje Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno pravo. Pritom naglašava da se predmetni spor vodi radi priznavanja svojstva stranke u upravnom postupku, ne radi uvjeta izdavanja dozvole za gospodarenje otpadom, a na koje razloge su se i sud i tuženik ograničili kod donošenja odluke. Nastavno upućuje na dijelove obrazloženje iz osporene presude, u kojoj su jasno istaknuti razlozi za njezino donošenje, te dodaje da su tužitelji bili obvezni dokazati pravo sudjelovanja u upravnom postupku povodom kojeg je izdana dozvola za gospodarenje otpadom, i to radi zaštite točno određenih prava, odnosno pravnih interesa, a što su propustili učiniti. Iznoseći i druge razloge zbog kojih smatra neosnovanim žalbene navode tužitelja, zainteresirana osoba predlaže ovom Sudu žalbu odbiti, uz naknadu iskazanog troška za sastav odgovora na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te da time nije povrijedio zakon na njihovu štetu.

7. Naime, prema odredbi članka 66. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelji upiru u žalbi. To stoga jer bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kada upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili ne nepravilno primijenio odredbe ZUS-a, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude (članak 66. stavak 2. ), čemu ovdje nije udovoljeno, jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a osporena presuda, upravo suprotno žalbenim navodima, sadrži sve propisano odredbom članka 60. toga Zakona, pa tako i u pogledu stavka 4. iste odredbe, koji propisuje što sve mora sadržavati obrazloženje presude, a koje je potpuno i jasno te u korelaciji s izrekom presude.

9. Kod toga, a sukladno dosljednoj ovosudnoj praksi na koju osnovano ukazuje i zainteresirana osoba, ovaj Sud napominje da se obveza obrazlaganja odluka ne može shvatiti kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o prirodi iste te se utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja i prirodi stvari, s tim da u obrazloženju moraju biti navedeni pravno odlučni razlozi na kojima je donesena odluka utemeljena, kako je to ovdje i učinjeno, jer je u osporenoj presudi prvostupanjski sud naveo relevantne razloge kojima se rukovodio ocjenjujući zakonitim rješenje tuženika, predmet kojega je utvrđenje da li je tužiteljima pravilno uskraćen status stranke u postupku izdavanja prijeporne dozvole za gospodarenje otpadom.

10. Nadalje, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud osporenu presudu utemeljio na činjenicama i dokazima koji su u postupku pravilno i u potpunosti utvrđeni, nakon čega je, pravilnom primjenom relevantnih odredaba ZUP-a i ZGO-a na koje se izrijekom pozvao, osnovano zaključio da tužitelji nisu stranke, niti su trebali imati status stranke u postupku izdavanja predmetne dozvole za gospodarenje otpadom, kojom se zainteresiranoj osobi na opisanoj lokaciji dozvoljava obavljanje djelatnosti oporabe neopasnog otpada postupcima R12, R13 i zbrinjavanja neopasnog otpada postupcima D13 i D15, a što posljedično znači da nisu ovlašteni niti na podnošenje žalbe protiv te dozvole.

11. Na drukčiji zaključak ne ukazuju ni žalbeni navodi kojima tužitelji ne osporavaju ovdje pravno odlučnu činjenicu temeljem koje su upravna tijela ocijenila njihov status stranke u ovom postupku, odnosno činjenicu da se ovdje ne radi o odlaganju otpada postupkom D1, na koju okolnost ukazuje tuženik u osporenom rješenju, a u kojem slučaju bi tek bilo mjesta primjeni odredbe članka 34. stavka 1. ZGO-a, kojom je reguliran postupak informiranja i sudjelovanja javnosti o podnesenom zahtjevu za izdavanje dozvole za gospodarenje otpadom.

12. Naime, odredbom članka 4. stavka 1. ZUP-a, na koju osnovano upućuje i prvostupanjski sud, pored ostalog je propisano da je stranka u upravnom postupku osoba koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku. Pritom taj pravni interes ne može biti bilo kakav, već mora biti pravni, a to znači da proizlazi iz zakona ili je zakonom zaštićen. Prava, obveze i pravni interesi pak proizlaze iz propisa kojima se uređuju pojedine upravne materije, dakle materijalnih propisa, iz kojeg razloga se pitanje da li neka osoba ima svojstvo stranke mora prosuđivati ne samo prema citiranoj odredbi ZUP-a, nego i prema odredbama materijalnog propisa iz kojeg za osobu proizlazi određeno pravo ili pravni interes, ovdje konkretno odredbi članka 34. stavka 1. ZGO-a, a što je sve pravno relevantnim razlozima obrazložio već i prvostupanjski sud osnovano otklanjajući prigovore tužitelja s tim u vezi. Ovo i u odnosu na primjenu Aarhuške konvencije, koju je prvostupanjski sud pravilno protumačio primjenjujući mjerodavno materijalno pravo. 13. S obzirom na navedeno, nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke niti prigovori tužitelja kojima osporavaju pravilnost dozvole za gospodarenje otpadom, jer u konkretnom slučaju nisu ispunjene procesne pretpostavke za raspravljanje o osnovanosti žalbe izjavljene protiv navedene dozvole. Ovo zbog toga što tužitelji nisu osobe ovlaštene na izjavljivanje žalbe protiv te dozvole, a što čini zapreku donošenju meritorne odluke po istoj.

14. Kako, dakle, tužitelji u žalbi ne iznose pravno relevantne prigovore kojima bi doveli u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, te pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelji pravilnost osporene presude pobijaju ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je presuda utemeljena, ali ih drukčije tumače, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari.

15. Na kraju, a u odnosu na zahtjeve tužitelja i zainteresirane osobe za naknadu troškova žalbenog dijela predmetnog upravnog spora, ističe se da tužitelji nisu uspjeli sa žalbom u ovom sporu pa im, sukladno članku 79. stavak 4. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, dok se u odnosu na zahtjev zainteresirane osobe ocjenjuje da odgovor na žalbu, kao procesna radnja, nije bio potreban za donošenje odluke u ovoj stvari pa ga Sud ne smatra opravdanim izdatkom u smislu članka 79. stavka 1. ZUS-a, radi čega je navedene zahtjeve valjalo odbiti.

16. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 14. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović, v.r.