REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-290/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, Darka Milkovića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. B. iz P., …, OIB …, koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u P., protiv tuženika Centar za socijalnu skrb P. u P., …, OIB …, koga zastupa punomoćnik A. G., odvjetnik u P., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-1399/2021-3 od 12. siječnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi broj Pr-76/2021-35 od 4. kolovoza 2021., u sjednici održanoj 14. svibnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja je utvrđeno da nije dopuštena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 15. veljače 2016. kojom je tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu (točka I.), raskinut je ugovor o radu sklopljen između stranaka i to s danom 30. rujna 2020. te je utvrđeno da sva prava iz radnog odnosa tužiteljici pripadaju od 23. veljače 2016. do 30. rujna 2020. (točka II.), naloženo je tuženiku na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplatiti tužiteljici bruto iznos od 20.583,48 kn /2.731,83 Eur sa zakonskom zateznom kamatom od 4. kolovoza 2021. do isplate (točka III.), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu plaće za razdoblje od 23. veljače 2016. do 30. rujna 2020. u mjesečnom bruto iznosu od 5.145,87 kn /682,97 Eur sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (točka IV.), tužiteljica je odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva (točka V.) te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak od 6.125,00 kn /812,92 Eur sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate (točka VI).
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) podnio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je preinačiti pobijane odluke u smislu revizijskih navoda, podredno ukinuti pobijane nižestupanjske odluke i vratiti predmet na ponovno odlučivanje.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija tuženika nije osnovana.
6. Postupajući prema odredbi čl. 391. st. 2. ZPP ovaj sud je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni ili proturječni, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.
7.1. Revident osporava pravilnost primjene čl. 8. ZPP iznoseći svoju ocjenu dokaza međutim prvostupanjski je sud ocjenu izvedenih dokaza izveo na način predviđen čl. 8. ZPP, koju ocjenu dokaza je prihvatio i drugostupanjski sud stoga ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju.
7.2. Navodi revidenta da tužiteljicu nije zastupala ovlaštena osoba odnosno da odvjetnik nije imao punomoć (za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava) su neosnovani jer prema čl. 354. st. 3. ZPP zato što stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili zato što parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili zato što zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču. Stoga su navodi koje iznosi tuženik, a odnose se na ovlaštenje punomoćnika tužiteljice, neosnovani.
7.3. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. st. 1. ZPP jer o tome koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica odlučuje sud.
7.4. Slijedom iznesenog nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 15. veljače 2015., zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, zahtjev za naknadu štete i zahtjev za isplatu naknada plaće.
9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužiteljici otkazan ugovor o radu odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 15. veljače 2016. jer je tuženik saznao za činjenicu da je tužiteljica pravomoćnom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, broj K-11/2012 osuđena za kazneno djelo protiv službene dužnosti zbog čega nije mogla obavljati poslove u djelatnosti socijalne skrbi znači kod tuženika prema čl. 213. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine" broj 157/13, 152/14, 99/15, 52/16, 16/17 i 98/19),
- da je pravomoćnom presudom suda prvog stupnja broj Pr-50/2016 od 29. prosinca 2016. odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi da je nedopuštena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu,
- da je tužiteljica podnijela prijedlog za ponavljanje parničnog postupka nakon što je utvrđeno da je presuda kaznenog suda ukinuta i da je kazneni postupak pravomoćno obustavljen, da je povodom prijedloga za ponavljanje postupka doneseno pravomoćno rješenje prvostupanjskog suda broj Pr-50/2016-22 od 3. siječnja 2019. kojim je prijedlog prihvaćen te je ukinuta pravomoćna presuda, nakon čega je ponovno raspravljeno pitanje dopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu te s tim u svezi pitanje osnovanosti zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu, naknade štete te isplate naknade plaće,
- da je prvostupanjski sud prihvatio zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovor o radu, raskinuo ugovor o radu s danom 30. rujna 2020., naložio tuženiku da na ime naknade štete zbog sudskog raskida isplati tužiteljici 20.000,00 kn i naložio tuženiku naknaditi plaću tužiteljici za razdoblje od 23. veljače 2016. do 30. rujna 2020.,
- da se tužiteljica 1. listopada 2020. zaposlila u društvu F. d.o.o. na neodređeno vrijeme, s tim što je u razdoblju od sedam dana od 16. do 22. veljače 2016. bila u radnom odnosu na određeno vrijeme kod R. L. u frizerskom salonu H. u P.,
- da je tužiteljica, u trenutku donošenja odluke o otkazu, imala 37 godina radnog staža i 61 godinu života te nije imala obvezu uzdržavanja.
10. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su zaključili da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, odnosno da je razlog za otkaz naknadno otpao stoga su ocijenili da je nezakonita odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Glede zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu koji su podnijele obje stranke, nižestupanjski sudovi su ocijenili da je osnovan prijedlog tužiteljice da se sudski raskid odredi s danom 30. rujna 2020., koji dan prethodi datumu zasnivanja radnog odnosa tužiteljice na neodređeno vrijeme sukladno čl. 125. Zakon o radu ("Narodne novine" broj 93/14,127/17 i 98/19 - dalje: ZR). Nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužiteljici pripada pravo na naknadu štete u visini četiri mjesečne plaće ostvarene kod tuženika, uz uvažavanje kriterija propisanih odredbom čl. 125. st. 1. ZR-a. Stoga su dosudili tužiteljici naknadu štete od 20.583,48 kn i naložili tuženiku da naknadi tužiteljici plaću za razdoblje od 23. veljače 2016. do 30. rujna 2020. u mjesečnom bruto iznosu od 5.145,87 kn, koji iznos je između stranaka nesporan.
11. U reviziji tuženik osporava pravilnost utvrđenog sudskog raskida ugovora o radu, navodi i da je zahtjev za zaštitu prava nepravodoban jer iako podnesen u roku, zahtjev za zaštitu prava je podnio odvjetnik tužiteljice, a punomoć je dostavio nakon što je istekao rok za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava.
12. Revident smatra da je pogrešno određen sudski raskid ugovora o radu s danom 30 rujna 2020. s kojim danom je tužiteljica tražila sudski raskid ugovora o radu jer se zaposlila 1. listopada 2020. na neodređeno vrijeme. Revident ističe da se tužiteljica zaposlila odmah nakon izvanrednom otkaza ugovora o radu i to 16. veljače 2016. stoga nema pravo na naknadu plaće nakon 16. veljače 2016.
13. Tuženik je tijekom postupka predložio sudski raskid ugovora o radu i to retroaktivno od dana kada je podnio zahtjev za sudski raskid ugovora o radu predlažući da se kao isti odredi dan kada je podnesena tužba. Međutim na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (3/22) održane 4. travnja 2022. izraženo je shvaćanje:
"Kad se u parnici utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten dan sudskog raskida ugovora o radu iz čl. 125. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14, 127/17 i 98/19.) na zahtjev poslodavca ne može se odrediti retroaktivno (za razliku od radnikovog zahtjeva iz st. 1.), odnosno unatrag od dana kada je u parnici podnesen zahtjev tuženog poslodavca za sudski raskid ugovora o radu već najranije od dana podnošenja tog zahtjeva."
14. U slučaju sudskog raskida u ugovora o radu, radni odnos prestaje s danom koji odredi sud, s tim da pri donošenju odluke o danu prestanka radnog odnosa sud treba uzeti u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Stoga u okolnostima ovog konkretnog slučaja kada je tuženik tražio da se dan prestanka radnog odnosa odredi unatrag od dana kada je u parnici zatražio sudski raskid ugovora o radu, što je suprotno shvaćanju ovog suda, a zahtjev tuženika, od kada bi se, prema shvaćanju ovog suda, najranije mogao odrediti dan prestanka radnog odnosa, podnesen je u trenutku kada je tužiteljica već mjesecima bila zaposlena kod drugog poslodavca proizlazi da nije bilo moguće kao dan sudskog raskida ugovora o radu odrediti dan kada je tuženik, poslodavac podnio zahtjev za sudski raskid ugovora o radu. Navodi revidenta da tužiteljica nema pravo na naknadu plaće nakon 16. veljače 2016. su neodlučni jer to što se tužiteljica zaposlila na sedam dana odmah nakon otkaza je u okolnostima ovog slučaja zanemarivo, osim toga tužiteljici nije dosuđena naknada plaće za razdoblje od 16. veljače 2016. do 22. veljače 2016.
15. Slijedom iznesenog neosnovani su navodi revidenta da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 125. ZR.
16. Revident ističe da je zahtjev za zaštitu prava tužiteljice, iako podnesen u roku od petnaest dana od kada je tužiteljica zaprimila izvanredni otkaz ugovora o radu, nepravovremen jer je podnesen od neovlaštene osobe. Revident navodi da je zahtjev podnio odvjetnik koji je punomoć za zastupanje tužiteljice priložio dan nakon isteka roka za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava pa je zahtjev za zaštitu prava nepravovremen i tužbu treba odbaciti.
17. Nesporno je da je zahtjev za zaštitu prava tužiteljice podnesen u roku iz čl. 133. st. 1. ZR, a navodi revidenta da tužiteljicu nije zastupala ovlaštena osoba su neosnovani sukladno čl. 354. st. 3. ZPP kako je ovaj sud već obrazložio.
18. Slijedom iznesenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
19. Ostalim navodima revident osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova koja ne mogu biti predmet osporavanja u reviziji sukladno čl. 386. st. 1. ZPP i ovaj sud nije ovlašten razmatrati takve revizijske navode.
20. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. st. 2. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.
21. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22, 88/22) iznose izražene u kunama valjalo je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7.53450 preračunati u eure sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe čl. 14. Zakona o uvođenju eura.
Zagreb, 14. svibnja 2024.
Predsjednica vijeća:
Marina Paulić, v.r.
