Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-2841/2023-2

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimica, kao predsjednice vijeća, Andree Boras Ivanišević, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. H. (OIB: ...) iz L., koju zastupa punomoćnica M. P. P., odvjetnica u Z., protiv tuženice A. Š. (OIB: ...) iz Z., koju zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u Z., radi iseljenja, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim broje: 77 Ps-80/2019-24 od 24. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 9. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim broje: 77 Ps-80/2019-24 od 24. svibnja 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom nalaže se tuženici A. Š. (OIB: ...) iz Z., iseliti iz stana u površini 27,66 m[2] koji se nalazi suterenu stambene zgrade na adresi ..., Z. sagrađene na čest.br. 3937/2 k.o. B., te da opisani stan slobodan od stvari i osoba preda u posjed tužiteljici kao i da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 550,79 eur/4.150,00 kn sa zateznom kamatom od 24. svibnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ", broj 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima žalbe, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba nije osnovana.

3. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice na iseljenje i predaju u posjed stana u suterenu stambene zgrade na adresi ..., Z. sagrađene na čest. br. 3937/2 k.o. Z.

4. Tužiteljica svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je vlasnica predmetnog stana osnovom nasljeđivanja iza smrti svoga pok. supruga S. H., a koji je predmetni stan stekao na temelju kupoprodaje te da tuženica isti koristi bez valjane pravne osnove.

4.1. Naime, činjeničnim supstratom tužiteljica ukazuje kako je tuženica u predmetni stan uselila na odobrenje tužiteljice temeljem usmenog dogovora s tuženicom u svibnju 2018. ali uz dogovor kako će naknadno sklopiti ugovor o najmu predmetnog stana, što je u konkretnom slučaju izostalo jer tuženica odbija pozive tužiteljice i ne žali napustiti predmetni stan svojevoljno unatoč zahtjevima tužiteljice.

5. Prvostupanjski sud je raspravljajući po navedenom zahtjevu tužiteljice u bitnom utvrdila slijedeće odlučne činjenice:

- kako je rješenjem javnog bilježnika D. A. poslovni broj O-3220/17 od 24. prosinca 2021. (list 85-86 spisa) kojim je nakon smrti pok. S. H. tužiteljici raspoređena naknadno pronađena imovina opisana kao: NEKRETNINE: 1. pravo iz ugovora br. 560/68 sklopljenog između G., Z. kao prodavalac i S. H. kao kupca dana 17. listopada 1968. i energetskog certifikata stambene zgrade oznake P_818_215_145_SZ2 od 17. svibnja 2016. a koje pravo se odnosi na nekretnine i to kč. 3937/2 k.o. Blato, stan u suterenu zgrade Z., ..., površine 27,66 m2 u cijelosti,

- kako je tužiteljica sa sada pok. suprugom S., adaptirala predmetni stan i sklopila Ugovor o priključenju sa HEP-Operatorom distribucijskog sustava d.o.o. kao i ugovor o korištenju mreže, kao i da su ishodili energetski certifikat,

- kako je predmetni stan u suterenu nastao od zajedničkih prostorija zgrade, koje je uz suglasnost stanara u zgradi pok. S. H. preuredio u jednosobni stan, za koji je imao posebno brojilo za struju, te da je pok. H. isti koristio za stanovanje jer se teško kretao do stana II. katu zbog posljedica ozljeđivanja u prometnoj nezgodi, što je razvidno iz iskaza u postupku saslušanih svjedoka M. H., brata pok. S. H., D. S. i J. P. – B. koji su susjedi stranaka,

- kako je tužiteljica stan na II. katu predmetne zgrade prodala temeljem ugovora o kupoprodaji od 22. veljače 2018., predmetom kojeg nije bio sporni stan u suterenu,

- kako tuženica predmetni stan koristi od svibnja 2018. nakon što se u isti uselila po odobrenju tužiteljice, koja joj je i predala posjed predmetnog stana, i koji tuženica i dalje drži u posjedu.

5. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je smatrao kako tužiteljica nije dokazala prvo vlasništva na predmetnom stanu u smislu odredbe čl. 72. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine”, broj 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 81/15; dalje: ZVDSP), niti je priloženim ispravama koje se odnose na predmetni stan dokazala da je predmnijevana vlasnica stana, pa slijedom toga tužiteljica nije legitimirana zahtijevati da joj tuženica preda posjed predmetnog stana na temelju odredbe čl. 161. st. 1., odnosno čl. 166. ZVDSP. No, isto tako s druge strane i postojanje posjeda od strane prednika pok S. H. koji je tužiteljica naslijedila pa time i aktivnu legitimaciju za predaju istog u posjed tuženici do opoziva odnosno konačnog reguliranja međusobnih odnosa sklapanjem ugovora o najmu za isti.

5.1. Naime, u obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja ističe kako nije vezan pravnom osnovom, a na temelju iznesenih činjenica i utvrđenih okolnosti, zahtjev tužiteljice za iseljenje i predaju joj u posjed predmetnog stana se ukazuje osnovanim, jer je tužiteljica predajom posjeda stana tuženici postala posredni posjednik stana, s tuženicom nije ugovorila uvjete posjedovanja, odnosno trajanje niti svrhu upotrebe stana od strane tuženice, pa se u konkretnom slučaju radi o opoziv prekarija

5.1. Pri tome se sud pozvao na primjenu odredba paragrafa. 974. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) koji se primjenjivao kao pravno pravilo temeljem Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list SFRJ", broj 86/46) kojim je reguliran institut prekarija i prema kojoj

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navode pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. čl. 354. st. 2., toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i pravilnu primjenu materijalnog prava u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci iz razloga kako slijedi u nastavku.

7. Prije svega valja ukazati kako je suprotno navodima žalbe pravilno sud prvog stupnja otklonio prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbu članka 46. ZPP- a, jer se u konkretnom slučaju radi o sporu radi iseljenja i predaje u posjed nekretnine osnovom ugovornog odnosa, pa dakle nije riječ o sporu iz odredbe čl. 56. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) kojom je za sporove o stvarnim, zakupnim i najamnim odnosima kao i za sporove zbog smetanja posjeda, propisana isključiva nadležnost suda na čijem području se nekretnina nalazi.

8. S druge strane sud prvog stupnja u konkretnom slučaju nije počinio bitnu povredu postupka iz članka 5. stavak 4. ZPP-a na koju ukazuje žaliteljica prema kojoj, sukladno Noveliranom Zakonu o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), sud ne može svoju odluku utemeljiti na pravnoj osnovi koja je bitno drugačija od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti.

8.1. Naime, tužiteljica činjeničnim supstratom koji opredjeljuje postupanje suda u svakom pojedinom slučaju sukladno odredbi članka 2. ZPP-a ukazuje na odnos tuženice prema posjedu predmetnog stana osnovom usmenog dogovora postignutog između stranaka predajom u posjed istog od strane tužiteljice do konačnog dogovora reguliranjem najamnog odnosa.

8.2. Dakle, tužiteljica formalno u tužbenim navodima nije spominjala ugovor o prekariju ali postojanje istog proizlazi iz činjenih navoda tužbe prema kojima je tuženica u predmetni stan uselila temeljem usmenog dogovora sa tužiteljicom u svibnju 2018.

9. Ovdje je za ukazati žaliteljici kako donošenjem odredbe članka 5. stavak 2. ZPP-a nije stavljena izvan snage odredba članka 186. stavak 3. ZPP-a prema kojoj sud nije vezan pravnom osnovom postavljenog zahtjeva, pa je utoliko u navedenim okolnostima sud bio ovlašten zahtjev tužiteljice cijeniti s aspekta primjene odredaba kojima je reguliran odnos stranaka prema predmetu sudske zaštite koju tužiteljica zahtijeva u ovom postupku sukladno postavljenom činjeničnom supstratu.

9.1. Pri čemu, suprotno navodima žalbe, u situaciji kada je tužiteljica, kao što je konkretni slučaj, dokazala postojanje vlastitog ali nasljedničkog posjeda predmetnog stana osnovom pravomoćnog rješenja o naknadno pronađenoj imovini iza smrti svoga supruga pok S. H., upravo je na tuženici bio teret dokaza postojanje valjane pravne osnove za korištenje istog odnosno odbijanja zahtjeva za povrat i predaju u posjed predmetnog stana tužiteljici koja je isti i predala tuženoj.

10. Dakle, odlučno za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice na predaju predmetnog stana u posjed jest činjenica da je tužiteljica dokazala posjed predmetnog stana i nakon smrti svog pokojnog supruga S. H., koji je prema suglasnom kazivanju saslušanih susjeda u predmetnoj zgradi živio u spornom stanu na navedenoj adresi i s druge strane odlučnu činjenicu kako je upravo tužiteljica usmenim dogovorom predala isti u posjed i na korištenje tuženoj.

10.1. Pri tome okolnost da bi tužena predala tužiteljici za svo vrijeme korištenja predmetnog stana iznos od 500,00 kuna, u izostanku sklapanja ugovora vezeno za korištenje predmetnog stanja, ne ukazuje na postojanju najamnog ugovornog odnosa između stranaka u odnosu na korištenje istog, pa se shodno tomu ne može govoriti o plaćanju najamnine za sporni stan, o čemu govori svjedokinja J. P. B., jer takvo što uostalom ne tvrdi u odgovoru na tužbu ni sama tuženica.

10. 2. Naime, u odgovoru na tužbu tuženica nije osporila činjenične navode tužbe da se u predmetnom stanu nalazi od 2018. po odobrenju tužiteljice te da za isti ne podmiruje najamninu. S druge strane tuženica tijekom postupka pa ni u žalbenim navodima ne dokazuje da je s bilo kojim od suvlasnika predmetne zgrade sklopila ugovor o najmu predmetnog stana kao valjanu osnovu za korištenje istog ili pak postojanje odobrenja od strane etažnih vlasnika za korištenje spornog stana.

11. S druge strane, iako je u odgovoru na tužbu navela da ima reguliran pravni temelj posjedovanja predmetne nekretnine sa „legitimnim stvarnim vlasnikom nekretnine“ ,tuženica na kojoj je teret dokazivanja te tvrdnje, kako to pravilno navodi sud prvog stupnja, do okončanja postupka nije dostavila dokaz da je od suvlasnika zgrade ishodila pravni temelj posjedovanja predmetnog stana.

13. Utoliko je sud prvog stupnja pravilnom ocjenom izvedenih dokaza otklonio prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice, koja je tuženici i predala posjed predmetnog stana osnovom usmenog sporazuma iz 2018. i od kada se tuženica osnovom istog i nalazi u predmetnom stanu. Naime, u konkretnom slučaju se radi o prekariju tj. davanju stana na korištenje bez određenog trajanja i bez ugovorene naknade pa pravilno sud prvog stupnja drži u odnosu na prigovore tuženice kako je pravno neodlučno je, je li tužiteljica pisano pozivala tuženicu da iseli iz stana (iako u tom prileži dopis upućen tuženici uz primiku povratnicu), jer prekarij prestaje jednostranom izjavom, odnosno opozivom, koji ne mora biti dan u pisanoj formi i podnošenje tužbe za iseljenje smatra se opozivom prekarija.

13.1. Naime, tužiteljica pravo posjedovanja predmetnog stana crpi iz prava svog pok. supruga S. H. koji je uz suglasnost stanara zajedničke prostorije uredio u stan i isti zajedno sa tužiteljicom nesmetano koristio za stanovanje, o čemu govori i kazivanje saslušane svjedokinje J. P. B., koja živi na navedenoj adresi. Stoga s pravom prvostupanjski sud drži da je tužiteljica nakon njegove smrti mogla raspolagati posjedom predmetnog stana na način da je isti predala tuženici, koja bespravno i besplatno stanuje u predmetnom stanu, zbog čega je tužiteljica kao posredna posjednica predmetnog stana ovlaštena zahtijevati iseljenje tuženice i predaju stana tužiteljici u posjed, slobodnog od stvari i osoba.

14. Međutim, pogrešno se sud prvog stupnja poziva na primjenu odredaba paragrafa. 974. OGZ-a. Naime, primjena pravila OGZ-a koja se odnose na ugovor o posudbi ozakonjena te je imala pravnu snagu sve do 1. siječnja 2006. kada je na snagu stupio novi ZOO56 koji je zasebno uredio institut posudbe u paragrafima od 509. do 518.57 Institut izmoljene posudbe kojeg ZOO naziva prekarij uređen je u čl. 515. st. 3. ZOO-a. Isto kao i u OGZ-u prekarij je u hrvatskom pravu uređen sukladno odredbama koje se odnose na regulaciju ugovora o posudbi.

15. No, i moderna koncepcija prekarija nije znatno odstupila od regulacije istoimenoga instituta u OGZ-u. Naime, prekarij je prema ZOO-u isto kao i prema OGZ-u podvrsta ugovora o posudbi, nikako zasebni pravni institut. Ako nije dogovoreno trajanje niti svrha uporabe posuđene stvari tada nije riječ o zaključivanju ugovora o posudbi, već o prekariju. A jedna je od osnovnih osobina navedenog instituta njegova opozivost u bilo kojem trenutku. To znači da je pravnoj literaturi i sudskoj praksi zauzeto stajalište prema kojem je posudovnik prekarist obvezan vratiti posuđenu stvari u trenutku kada to posuditelj za zatraži.

16. U odnosu na navode žalbe za odgovoriti je da u okolnostima kada tužena nije pristupila sklapanju ugovora o najmu za predmetni stan i kada je isti nastavila koristiti i nakon opoziva tužiteljice na predaju ne stoje tvrdnje žalbe kako se u konkretnom slučaju nisu ispunjenje pretpostavke za primjenu instituta prekarija. Naime, sukladno odredbi čl. 515. st. 3. svako zaključivanje ugovora o posudbi kojim nisu utvrđeni trajanje ili svrha uporabe posuđene stvari znači i zaključivanje prekarija, iako stranke nisu namjeravale zaključiti takav oblik posudbe

17. Pri tome je za aktivnu legitimaciju tužiteljice u ovom postupku pravno neodlučna činjenica do kada je tužitelja bila etažna vlasnica na drugom katu predmetne stambene zgrade pa time suvlasnik na svim zajedničkim dijelovima zgrade. S druge strane činjenica jest da predmet ugovora o kupoprodaji kojeg je tužiteljica zaključila s novim vlasnikom stana na drugom katu predmetne zgrade neprijeporno nije bio sporni prostor pa se ni s tog aspekta ne može govoriti o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužiteljice u odnosu na tuženu.

18. Dakle, kod utvrđivanja važnih obilježja instituta prekarija svako zaključivanje ugovora o posudbi kojim nisu utvrđeni trajanje ili svrha uporabe posuđene stvari znači i zaključivanje prekarija, iako stranke nisu namjeravale zaključiti takav oblik posudbe. Zakonodavac je, nasuprot tome, u čl. 515. st. 3. vrlo izričito predvidio zaključivanje prekarijske posudbe u svakom slučaju posuđivanja stvari bez izričitog ugovaranja trajanja ili svrhe uporabe posuđene stvari. Zakonska odredba ne ostavlja prostor za drukčije tumačenje: „Ako nije ugovoreno niti trajanje niti svrha uporabe, posudovnik je obvezan vratiti posuđenu stvar čim to posuditelj zatraži“.

19. Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a to je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a pobijanu presudu valjalo potvrditi i odbiti žalbu tuženici kao neosnovanu.

U Splitu 9. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Boris Mimica, v. r.