REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1777/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Jagoda Crnokrak, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB 82925459345, Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-469/2023-14 od 9. veljače 2024., 9. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-469/2023-14 od 9. veljače 2024.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 266,59 EUR (dvjestošezdesetšest eura i pedesetdevet centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 1.934,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje na ostale odnose na pojedinačne mjesečne iznose počevši od 1. studenog 2008. do 5. studenog 2011. te mu je naloženo tužitelju platiti trošak parničnog postupka u iznosu od 1.594,54 EUR u roku od 15 dana. Prema obrazloženju, sud ocjenjuje osnovanim tužbeni zahtjev kojeg tužitelj postavlja kao osoba kojoj je ustupljena tražbina koju je Samir Hotić stekao prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženikom 2. svibnja 2006., a predmet tužbenog zahtjeva je u konkretnom slučaju ustupljena tražbina s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu o vezanju glavnice za valutu CHF. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ocjenjujući da se radi o dopuštenom ustupanju novčane tražbine, odnosno da nije odlučno što tužitelj nije potrošač, da je identitet tražbine određen strankama Ugovora o kreditu iz kojeg tražbina potječe po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Ocijenjen je neosnovanim i prigovor zastare potraživanja, pozivom na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), s obzirom na činjenicu da je zastarni rok u ovom slučaju pet godina, a da je došlo do prekida zastare podizanjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. te je zastara ponovno počela teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, 14. lipnja 2018. Sud se u pogledu navedenih prigovora pozvao na odredbe članaka 80. stavka 1. i 241. ZOO-a. Odbijen je i prigovor da je pravna zaštita povodom kolektivne tužbe pružena na općenitoj razini i da nije primjenjiva na konkretan odnos, a sud se pri tome pozvao na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) s obrazloženjem da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu pozivati na pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Kako su, dakle, odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom kojom je sud vezan, to se po shvaćanju prvostupanjskog suda poštenje i valjanost navedenih odredaba više ne može ponovno razmatrati, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda o pružanju kolektivne zaštite.

Sud se pozvao na odredbe članaka 323. i 324. ZOO-a, a kako je tuženik povukao prigovor na visinu tužbenoga zahtjeva, to je sud odlučio da je tuženik dužan temeljem odredbi članaka 84. stavka 1. i 323. ZOO-a tužitelju vratiti što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je uz primjenu odredbe članaka 1111. i 1115. ZOO-a presuđeno kako je navedeno. Naime, utvrđeno je da je tuženik nepošteni stjecatelj te je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Odluka o parničnom trošku je donijeta uz primjenu odredbe članaka 154. i 155. ZPP-a.

2. Tuženik je protiv presude podnio žalbu u dijelu u kojem nije uspio, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku kao i na procesnu jednakost parničnih stranaka, koja je povrijeđena jer prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika u potpunosti zanemaruje i za to ne daje nikakve razloge. Ukazuje na bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer se presuda zbog nedostataka razloga ne može ispitati, zatim smatra da je pogrešno primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a koja nije primjenjiva u konkretnom slučaju, već je trebalo primijeniti odredbu članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07) kojom je odredbom propisano da se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite može pozvati samo potrošač koji je osobno pokrenuo postupak protiv trgovca, a tužitelj nije potrošač i u tom smislu je sud pogrešno ocijenio tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Glede nepoštenosti odredaba o valutnoj klauzuli tuženik je tijekom postupka iznio navode i predložio dokaze da odredbe spornog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nisu nepoštene i ne mogu se primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, a istakao je već u odgovoru na tužbu da je korisniku kredita odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da su korisnik kredita i tuženik pojedinačno pregovarali o valuti uz koju će korisnik kredita vezati svoj ugovor o kreditu, a sud je odbio saslušati korisnika kredita te zanemario isprave u spisu koje je tuženik dostavio. Također tuženik je osporio da bi valutna klauzula prouzročila znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu potrošača u konkretnom slučaju, što sud ne obrazlaže. Pogrešno je primijenjena odredba članka 80. ZOO-a u vezi s odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine koja sudove glede utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite veže samo u postupcima koje pokrene potrošač radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem trgovca. Sud pogrešno odbija predložene dokaze, odnosno tuženiku ne dopušta dokazivati okolnosti sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, smatrajući da je pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva već utvrđeno u postupku kolektivne zaštite. Pogrešno je sud primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača kako one iz 2007. godine tako i odredbe članka 81. stavka 1. i članka 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao i Direktivu 93/13/EZ, jer da je iste pravilno primijenio utvrdio bi da u konkretnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača. Pogrešno je ocijenjen i prigovor zastare potraživanja, a nije primijenjena odredba članka 326. stavka 2. ZOO-a, s obzirom na činjenicu da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, osporene odredbe su djelomično ništetne, a radi se o zabrani manjeg značaja pa je primjenom citirane odredbe Zakona o obveznim odnosima tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Također je pogrešno utvrđeno da je tuženik nesavjesni stjecatelj što je suprotno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004. prema kojem se u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane imaju smatrati savjesnim stjecateljima. Odluka o trošku je pogrešna s obzirom na to da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti, a na teret tuženika nije bilo moguće dosuditi puni iznos pristojbe na presude ako je tužitelj istu platio u roku tri dana. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka, odnosno istu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Tužitelj je odgovorio na žalbu osporavajući žalbene navode u cijelosti s prijedlogom žalbu odbiti kao neosnovanu a tužitelju naknaditi trošak žalbenog postupka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a a u svezi s odredbom članka 467. stavka 1. ZPP-a u okviru dopuštenih žalbenih razloga u sporu male vrijednosti. Presuda je pravilna i zakonita.

6. Presuda nije zahvaćena bitnom povredom postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, s obzirom na to da sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, o ocjeni svih istaknutih prigovora te o sadržaju materijalnog prava koje je sud primijenio.

7. Prema ocjeni ovog suda nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje žalitelj i na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Na nesporne činjenice da je tužitelj utuženu tražbinu i to onu s osnove ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu između Samira Hotića i tuženika, kojom je vrijednost ugovorne obveze korisnika Samira Hotića u valuti Republike Hrvatske vezana za valutu švicarski franak (CHF), stekao ugovorom o ustupu tražbine sa Samirom Hotićem, sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima na koje se pozvao pri ocjeni neosnovanosti tuženikova prigovora nedostatka legitimacije tužitelja. Ne radi se o tražbini čiji bi ustup bio zabranjen, kako to pogrešno smatra žalitelj pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, pri čemu se u konkretnom slučaju ima primijeniti Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine, s obzirom na činjenicu da je Ugovor o kreditu bio sklopljen s tuženikom 2. svibnja 2006. Naime odredbom članka 80. stavka 1. ZOO-a je propisano da vjerovnik može ugovorom prenijeti svoju tražbinu na trećega, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Ovdje je ustupljena imovinska, novčana tražbina koja je nastala kao posljedica utvrđenja ništetnosti određene odredbe ugovora koji je doista sklopio Samir Hotić kao potrošač s tuženikom, no ta novčana tražbina nije strogo osobna tražbina niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Radi se o tražbini koju je tuženik dužan vratiti po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom na utvrđenu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi prema kojima je tuženik stekao utuženi novčani iznos, a potrošač čija su prava povrijeđena, što je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom u sporu koji je kao tužitelj pokrenuo Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača-POTROŠAČ, između ostalog i protiv tuženika, u kojem je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, može svoju tražbinu ustupiti trećoj osobi kao što je slučaj u konkretnoj parnici. U tom smislu se žalitelj pogrešno poziva na odredbu članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

8. Nema pogrešne primjene odredbe materijalnog prava niti glede odluke suda o istaknutim prigovoru zastare potraživanja, jer je nesporno da je zastara potraživanja po preplaćenim anuitetima zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, nakon prekida zastare uslijed podizanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, ponovno počela teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe, odnosno 14. lipnja 2018. dok je tužba podnijeta 27. veljače 2023. dakle unutar općeg zastarnog roka od pet godina kojeg je sud također pravilno primijenio.

9. Po ocjeni ovoga suda nije povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu jednakost time što je sud odbio tuženikove dokazne prijedloge za saslušanje korisnika kredita kao i javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, a radi utvrđenja odlučne činjenice da se o konkretnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pri sklapanju Ugovora o kreditu između korisnice kredita Samira Hotića i tuženika. U tom smislu nema niti pogrešne primjene odredaba članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, a niti odredbe stavka 4. toga članka. Naime, odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 4. te odredbe je propisano, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, za razliku od postupka po tužbi za zaštitu kolektivnog interesa u kojem se pružala apstraktna zaštita od nepoštenih ugovornih odredaba i u kojoj se nisu uzele u obzir specifičnosti pojedinog konkretnog ugovornog odnosa, u postupku individualne sudske zaštite, u povodu pojedinačne tužbe potrošača odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu, ima mjesta dokazivanju odlučnih činjenica je li se u svakom pojedinačnom slučaju pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama, jer na to ukazuje i odredba članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača. Tom je odredbom teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo prenijet na trgovca, u konkretnom slučaju tuženika, koji je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi, s obzirom na to da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

11. Sud je, međutim, pravilno radi dokazivanja te odlučne činjenice odbio saslušati predložene svjedoke, korisnika kredita i javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu jer se ne radi o odgovarajućim dokaznim prijedlozima za dokazivanje odlučne činjenice da je tuženik s korisnikom kredita pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi. Predloženo saslušanje korisnika kredita radi utvrđenja činjenica da je korisniku kredita bilo ponuđeno i sklapanje ugovora u kunama odnosno uz valutnu klauzulu u eurima, kako to proizlazi iz tuženikova odgovora na tužbu, i po ocjeni ovoga suda nije odgovarajući dokaz da se o predmetnoj klauzuli kojom se vrijednost ugovorne obveze korisnika kredita veže uz valutu švicarski franak pregovaralo, odnosno da su korisniku kredita bili pobliže predočeni svi poznati aspekti odabira takve ugovorne odredbe, kako bi mogao donijeti razumnu odluku na temelju potpune informacije koju je korisniku kredita trebao dati upravo tuženik. Niti saslušanjem javnog bilježnika ne bi se mogla utvrditi odlučna činjenica je li o spornoj ugovornoj odredbi unaprijed bilo pojedinačno pregovarano, jer javni bilježnik nije sudionik tih pregovora već prilikom solemnizacije ugovora samo strankama objašnjava pravne učinke takvog postupka i preuzete obveze, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno ocijenio provođenje tih predloženih dokaza nesvrsishodnim za utvrđenje odlučnih činjenica. Naime, sukladno već izraženoj pravnoj praksi u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (tako Rev-120/23) banka je mogla predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču pri sklapanja konkretnog ugovora ispita zaposlenik banke koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, dakle osoba koja je kao punomoćnik po zaposlenju u smislu odredbe članka 43. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 152/11-pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23; dalje: ZTD) pregovarala s korisnikom kredita i sklapala ugovor o kreditu, što je tuženik propustio predložiti. Stoga je sud pravilno o toj odlučnoj činjenici odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja, čime nije doveo do procesne neravnoteže, kako to pogrešno smatra žalitelj. Stoga je sud pravilno primijenio odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno pravilno zaključujući da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da se s pravom tužitelj poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite.

12. Zbog navedenog je presuda u svemu pravilna i zakonita, uključujući i odluku o trošku postupka, koja je pravilna i u odnosu na dosuđene troškove sudskih pristojbi, slijedom čega je istu valjalo potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a te je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 9. svibnja 2024.

Sudac

Jagoda Crnokrak

Broj zapisa: 9-30867-5eae1

Kontrolni broj: 0d5da-8d153-3de1d

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Jagoda Crnokrak, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.