Pr-256/2023-11

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27,

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Jeleni Kvarantan Karuza, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja K. S., OIB: …, iz S., zastupan po punomoćniku D. V., odvjetniku iz K.

K., protiv tuženika H. P. d.d., OIB:…, iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu

ugovora o radu, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 28. veljače 2024., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja A. B., i zaposlenice tuženika M. M. dipl. iur., a po objavi presude dana 9. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se nedopuštenim prestanak radnog odnosa između tužitelja i tuženika utemeljen na Odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu od dana

8. veljače 2022. godine kojom je H.- H. p,., Z.,

OIB: …, otkazao radni odnos tužitelju K. S.

OIB:…, S., te slijedom istoga radni

odnos tužitelju nije ni prestao.

Nalaže se tuženiku H.-H. p. d.d., Z., OIB: …, vratiti na posao tužitelja K. S. O.:.., S., na radno mjesto na kojem je radio prije

nedopuštenosti otkaza u roku od 8 dana.

Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana tužitelju podmiri troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim

kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29.Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako

polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita

odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena".

Obrazloženje

1.U tužbi koja je podnijeta ovom sudu dana 13. travnja 2022., tužitelj navodi da mu je Odlukom o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 8. veljače 2022., otkazan

Pr-256-2023-11

Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 20. siječnja 2021.g. Navodi da je preko punomoćnika dana 15. ožujka 2022.g. sukladno odredbama čl. 133. st. 1. Zakona o radu (N.N. 93/14) pravovremeno podnio prema poslodavcu zahtjev za zaštitu prava radnika u odnosu na odluku o izvanrednom otkazu te da je predložio da poslodavac uvaži navode iz citiranog zahtjeva te ga vrati na rad. Navedeni zahtjev da je tuženik zaprimio 17. ožujka 2022.g. te da u otvorenom zakonskom roku nije dostavio tužitelju odgovor, stoga da u daljnjem zakonskom roku podnosi ovu tužbu. Ističe da poslodavac ničim ne obrazlaže svoju odluku o otkazu niti da je istu ikada dostavio tužitelju, već da je navedeno pismeno stavio na oglasnu ploču društva te da je tužitelj preko oglasne ploče saznao za ovdje pobijanu odluku. Nadalje da se osporavaju svi navodi poslodavca kao neosnovani, jer da tužitelj nije nikada zanemarivao svoje obveze, uredno da je dolazio na posao i da nije nikada odbio testiranje niti da mu je poslodavac testiranje omogućio. S druge strane, poslodavac navodi kako je tužitelja upozorio s danom 4. siječnja 2022.g. (iako stoji u obrazloženju 2021.g.), što nije sporno da je navedeno upozorenje tužitelj zaprimio, međutim ukazuje se primjena odredbe čl.116.st.2. Zakona o radu. Naime, poslodavac da se poziva na razloge upozorenja radniku kao i na razloge otkazivanja, međutim iz obrazloženja je razvidno kako je radnik upozoren s danom 4. siječnja 2022.g., dok je pobijana odluka donesena s danom 8. veljače 2022.g., dakle izvan roka za izvanredno otkazivanje ugovora o radu. Svakako da se spori navod da tužitelj nije poslodavcu dostavio liječničku dokumentaciju kojom opravdava izostanak s posla, budući da je dana 14. prosinca 2021.g., radnik pokušao uručiti dokumentaciju gospođi A. (nepoznatog prezimena), po zanimanju COVID redar u poslovnici P. u S., koja je odbila primiti pismeno za poslodavca. Slijedom navedenog, odluka o

otkazu da nema pravnog učinka niti da je stupila na snagu.

2.U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako tužitelj u bitnome navodi kako tuženik nije obrazložio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od dana 08. veljače 2022. godine (dalje u tekstu: „ odluka“), da istu odluku nije dostavio ovdje tuženiku, da su razlozi koje tuženik navodi u odluci u cijelosti neosnovani jer da je tužitelj uredno dolazio na posao i da isti nije nikada odbio testiranje koje mu je poslodavac omogućio. Takvi navodi tužitelja da su u cijelosti neosnovani i netočni, stoga tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Odluka o otkazu sadrži zakonom propisanu formu, sve sukladno čl. 120. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19) – dalje u tekstu „ZOR“., odluka je u pisanoj formi i otkaz je obrazložen u cijelosti, stoga su navodi tužitelja pravno neosnovani, obzirom da odluka o otkazu ima sve zakonom propisane pretpostavke valjanosti. U predmetnoj odluci tuženik da je činjenično i pravno obrazložio razloge otkazivanja predmetnog Ugovora o radu, stoga da iste nije potrebno opetovano ponavljati. Naime, radnik da je počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, jer da ima neopravdan izostanak s posla i to za dane

31.01., 01.02., 02.02., - sve 2022. godine, a i kako je navedeno u Odluci o otkazu, stoga je Poslodavac – ovdje tuženik, izvanredno otkazao ugovor o radu i to u zakonom propisanom roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Poslodavac da je poštom preporučeno s povratnicom predmetnu odluku uputio na adresu tužitelja, a obzirom da ista nije zaprimljena poslodavac da je istu stavio na oglasnu ploču i na taj način da je tuženik izvršio zakonom propisanu obvezu i izvršio urednu dostavu, odnosno dostavio Odluku o otkazu osobi kojoj se otkazuje ugovor o radu, odnosno tužitelju. Postupanje tuženika sukladno je čl. 47., st.3., i st. 4., Pravilnika o radu, a s Pravilnikom kojim je upoznat i tužitelj, u kojem stoji: Ako radnik nije na radu, odluka da se radniku dostavlja preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom i dopunskom uslugom uručiti

Pr-256-2023-11

osobno primatelju na adresu koju je prijavio društvu kao adresu svog stanovanja. Ako se preporučena pošiljka iz stavka 3. ovog članka vrati društvu iz bilo kojeg razloga, odluka da se stavlja na oglasnu ploču one organizacijske jedinice koja odgovara mjestu rada, odnosno mjestu s kojeg radnik redovito započinje s radom, a dostava se smatra obavljenom istekom roka od osam dana od dana objave odluke na oglasnoj ploči, a sukladno kojem je poslodavac postupio u cijelosti. Naime, na samoj pošiljci kao datum zaprimanja iste stoji datum 15. veljače 2022. godine, kao i da je tužitelj obaviješten o pošiljci i da istu nije preuzeo. Iz iznad navedenog proizlazi kako je tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu u zakonom propisanom roku od 15 dana, obzirom se tužitelj na poslu nije pojavio dane 31.01., 01.02., 02.02., - sve 2022. godine, dok je pošiljka, odnosno Odluka o otkazu, tužitelju upućena dana 15. veljače 2022. godine, znači unutar navedenog roka od 15 dana. S obzirom na to kako tužitelj poslodavca nije obavijestio o privremenoj nesposobnosti za rad niti je isti opravdao nedolazak na posao u predmetne dane, isti je počinio osobito teške povrede iz radnog odnosa. Također da iz zapisnika koji je tužitelj dostavio uz tužbu u odnosu na testiranje i na obvezu predočenja poslodavcu Covid potvrde prilikom ulaska u prostorije poslodavca, proizlazi jasan stav tužitelja s obzirom kako isti navodi kako Stožer donosi nelegalne odluke i kako poslodavac nema šta prikupljati njegove zdravstvene podatke i sl., odnosno isti da se „odbija testirati“, i nema, odnosno da ne želi predočiti Covid potvrdu i na taj način neopravdano izostaje s posla. Jasno proizlazi kako razlozi nedolaska tužitelja na posao „leže“ u stavovima koje isti zastupa i činjenice odbijanja testiranja i predočenja Covid potvrde, a nikako kao razlog nedolaska nije činjenica zdravstvenog stanja tužitelja, kako isti pokušava pogrešno prikazati. Ovakav navod potvrđuje i činjenica kako tužitelj poslodavca nije obavijestio o privremenoj nesposobnosti za rad, a kako je iznad navedeno. Postupanje poslodavca da je detaljno opisano u Odluci o otkazu, a i sam tužitelj da je upoznat s obvezama kojih je poslodavac bio obveznik u predmetnom periodu – predočenje Covid potvrde, posljedično testiranje djelatnika. Treba napomenuti kako je poslodavac ovdje tužitelja upozorio na počinjenje povreda iz radnog odnosa, i istom izrekao Upozorenje broj: DP-10-03-037237/21 od 27. prosinca 2021. godine, stoga je tužitelj zasigurno znao kako će se njegov nedolazak na mjesto rada smatrati kao neopravdan i kako navedenim postupanjem krši obveze iz radnog odnosa. Posljedično, poslodavac da ne može organizirati proces rada u slučaju ako radnik koji je temeljem Ugovora o radu preuzeo obvezu osobno obavljati poslove svog radnog mjesta se ne pojavljuje na poslu i na taj način ne izvršava svoje obveze iz ugovora jer isti neopravdano izostaje. Tuženik da je prije otkazivanja ugovora o radu proveo postupak savjetovanja s Radničkim vijećem, a koje se u zakonskom roku nije očitovalo o namjeravanoj odluci o otkazivanju ugovora o radu te se sukladno čl. 150. stavak 6. Zakona o radu smatra kako isto nema primjedbi na istu Odluku. Naime, čl. 8. ispod navedenog Sporazuma da je propisan oblik korespondencije, odnosno dostave pismena između tuženika i Radničkog vijeća, sukladno kojem se dostava može izvršiti i elektroničkim putem, a koju obvezu da je tuženik izvršio u cijelosti

3. U dokaznom postupku sud je pregledao Zapisnik i zahtjev za zaštitu prava radnika protiv odluke poslodavca od 8.2.2022. s povratnicom (list spisa 4-7), Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu broj. DP-10037237/21 od 8. veljače 2022.,(9- 11), Evidencija o radnom vremenu ( 18-19), Službeno glasilo H. p. d.d.( 21- 37), Upozorenje o povredi obveza iz radnog odnosa s mogućnošću otkaza Ugovora o radu Broj: DP-10-037237/21 od 27. prosinca 2021.,( 38-39), H.- Glasnik Odluka o donošenju Pravilnika o radu, te pravilnik o radu ( 40-59) s kopijom povratnice, Podatci o namjeravanoj odluci izvanrednog otkaza ugovora o radu K.

Pr-256-2023-11

S. broj HP- 02/4-037237/21 od 2. veljače 2022., ( 62-63), Zdravstveni karton tužitelja te je izveo dokaz saslušanjem tužitelja K. S., svjedokinje A. G. i

B. Ć.

4.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Kao sporno ostalo je za raspraviti:

- da li je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu sukladno zakonu dostavljena tužitelju,

- da li je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu donijeta u zakonskom roku,

- da li je tužitelj neopravdano izostao s posla kako je to u predmetnoj odluci tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu navedeno, pa time počinio tešku povredu radne obveze.

6.Odredbom čl. 116. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" 93/14), propisano je kako poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobite važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. U st. 2. propisano je da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku 15

dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

7. Tužitelj u svom iskazu od 28.veljače 2024., navodi da je radio kod tuženika od 2001. da bi dana 8 veljače 2022., dobio izvanredni otkaz. Razlog izvanrednog otkaza da je bilo to što je tada po odluci osnovanog Stožera za borbu protiv pandemije Covida -19, uvedeno da svi djelatnici njegovog poslodavca počevši od 16. studenoga 2021., trebaju za dolazak na radno mjesto, odnosno da bi pristupili na radno mjesto trebali su se podvrgnuti ili testiranju na bolest covid ili prikazati potvrdu o cijepljenju. Što se tiče cijepljenja da je proučavajući preko medija i interneta dostupna znanstvena otkrića saznao da je cijepljenje vrlo štetno te da se radi o genskim terapijama koje mogu uzrokovati teške posljedice. Što se tiče testiranja da je tražio od poslodavca da mu se daju dodatne informacije o kvaliteti tih testova što da mu poslodavac nije dao te da se sam raspitivao i to direktno od nobelovca koji je te testove izmislio i dobio za njih Nobelovu nagradu, te da je doznao da su ti testovi potpuno beskorisni i da mogu pokazati lažne rezultate. Tako da je zaključio da ni ti testovi nisu bezopasni te da se radi o medicinskom zahvatu, pa da je odbio testiranje.

Napominje da je zaključio ugovor o radu gdje se nije obvezao na nikakve zahvate na sebi u što da uključuje testiranje. Kada ga se pita da li u dane koji se navode u odluci o izvanrednom otkazu nije pristupio na radno mjesto, da koliko se sjeća da je te dane dolazio na posao a kako nije bio cijepljen i testiran poslodavac da mu nije dopustio da uđe i obavlja svoj posao. Sama odluku o izvanrednom otkazu da je bila oglašena na oglasnoj ploči kojoj da nije mogao pristupiti već da mu je istu kolega slikao i dostavio, te da se ne može sjetiti da li mu je ista dostavljena poštom, a da je na istu u zakonskom roku izjavio zahtjev za zaštitu prava.

8. U svom iskazu svjedokinja A. G. navodi da je u to vrijeme bila Voditeljica dostave u poslovnici u S., te da je bila nadređena tužitelju, on da je tada radio kao poštar. Krajem 2021., sukladno odluci stožera i tadašnjoj zakonskoj regulativi, da je donijeta odluka da svi djelatnici moraju dostaviti obavijest o cijepljenju ili se svaka

Pr-256-2023-11

dva do tri dana podvrgnuti testiranju na bolest covid da bi mogli pristupiti na svoje radno mjesto. Tužitelj da je odmah dao do znanja da se nema namjeru cijepiti. Koliko se sjeća dolazio je na posao te kako nije udovoljio uvjetima iz navedene odluke odnosno nije bio cijepljen i testiran nije mogao pristupiti na svoje radno mjesto. Da se ne sjeća da je tražio bilo kakve informacije za testiranja ali nakon što je dolazio na posao da mu je odbijen pristup na njegovo radno mjesto, da je dobio i pisano upozorenje poslodavca pod prijetnjom otkaza ugovora o radu. Koliko se sjeća da misli da je tada otvorio bolovanje, te nakon što mu je zaključeno bolovanje da je pokušao doći na svoje radno mjesto, ali da mu je ponovno odbijen pristup na radno mjesto. On da je svoje stavove javno govorio vezano za cijepljenje i testiranje. Koliko je njoj poznato da tužitelj je jedini od svih djelatnika odbijao i cijepljenje i testiranje, a što se tiče dostave odluke o izvanrednom otkazu tužitelju da se istog ne može sjetiti. Što se tiče organiziranog testiranja navodi da je poslodavac omogućio besplatno testiranja radnika te stavio na raspolaganje ambulante na koje se mogu testirati, a isto tako radnici kojima ti punktovi nisu bili dostupni da su mogli otići na druga mjesta i dostaviti račune. Koliko dugo su trajale te mjere za djelatnike, vezano za cijepljenje i testiranje da se ne može izričito izjasniti s obzirom da se oslanjala na odluke svoga poslodavca koji se pridržavao odluka osnovanog stožera.

9. Svjedokinja B. Č. izjavljuje da je tada kod tuženika radila kao Izvršni direktor sektora dostave, sada da je na istim poslovima ali zbog nove sistematizacije posla radno mjesto da se drugačije zove. Kao izvršni direktor da je bila nadređena voditeljici sektora A. G. koja da je njoj prijavila tužitelja vezano za ne provođenje odluke poslodavca u vezi testiranja i cijepljenja na bolest covid, te kao i da mu zbog toga priječi pristup na radno mjesto o čemu da je ona obavijestila Ured za ljudske resurse koji je nakon toga pokrenuo stegovni postupka protiv tužitelja. Koliko joj je poznato da je tužitelj je prvo dobio upozorenje pred otkaz ,a kako nije postupao te i dalje na svoj posao dolazio bez testa ili potvrde, da je slijedila odluka o izvanrednom otkazu. U njenom sektoru da nije bilo drugih djelatnika koji nisu izvršavali obveze testiranja ili cijepljenja. Takva odluka poslodavca da je trajala dok je trajala zakonska obveza.

10. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu poštar za opću dostavu u organizacijskoj jedinici divizija pošta, sektor dostave grupe područja 3 na području SDŽ, temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od

20. siječnja 2021.g.,

- da je tuženik na temelju Odluke stožera civilne zaštite Republike Hrvatske od 12 studenoga 2021., o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja,

službenika, državnih dužnosnika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj područnoj i regionalnoj samoupravi te zaposlenike trgovačkih društava i ustanova, donio odluku da su svi radnici pa tako i tužitelj bili obvezni prilikom ulaska u službene prostorije tuženika, osobi koju poslodavac za to ovlasti, predočiti EU digitalnu Covid potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenu odnosno preboljenju virusa Sars-Cov-2 . Radnik koji nema Eu digitalnu Covid potvrdu odnosno drugi dokaz o cijepljenju ili preboljenju virusa Covid -19, bio je dužan prilikom ulaska u prostorije tuženika da dostavi osobi koja je ovlaštena od strane poslodavca, potvrdu o testiranju na virus Sars- Cov -19. Radnik koji odbije testiranje i predočiti potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz, nije mogao ulaziti i boraviti u poslovnim prostorijama poslodavca,

- da je tužitelj bio upozoren o povredi obveze iz radnog odnosa sa mogućnošću otkaza ugovora o radu dana 27. prosinca 2021 i 4. siječnja 2022.g.,

Pr-256-2023-11

- da je tužitelj odbio postupiti prema odluci tuženika te nije dostavio liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnost i za rad, niti je izostanak opravdao valjanim razlogom za dane od 14. prosinca do 22 prosinca 2021., te dane 17 siječnja, 25 siječnja, 31

siječnja, 1. veljače i 2 veljače 2022 g., što predstavlja tešku povredu radne obveze,

- da je tuženik dana 8 veljače 2022 ., donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju na koju je tužitelj dana 15. ožujka 2022., pravovremeno podnio poslodavcu zahtjev za zaštitu prava radnika, na koji tuženik nije odgovorio,

- da iz iskaza tužitelja koji je saslušan na ročištu od dana 28. veljače 2024., nedvojbeno proizlazi da se nije cijepio protiv bolesti Covid 19., te da je donio odluku da se neće ni testirati bez obzira što je bio upoznat s odlukom poslodavca da se počevši od 16 studenoga 2021., treba podvrgnuti testiranju ili dostaviti potvrdu o cijepljenju da bi pristupio na svoje radno mjesto.

12. Prema čl. 28 Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23 u daljnjem tekstu ZR) propisana obveza poslodavca da u skladu s propisanim zakonima i obvezama osigura rad i radniku osigura uvijete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika.

13.U rješenju br. U-I-1372/20 i u rješenju U-II-5417/21 od 21. prosinca 2021., ustavni sud je utvrdio da mjere predviđene člankom 47 zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, ( ZZP-a) koje je donosio Stožer civilne zaštite na generalnoj razini imaju isti cilj- zaštite zdravlja građana radi suzbijanja širenja epidemije – pandemije bolesti COVID -19 stoga je prema stajalištu Ustavnog suda neupitna legitimnost cilja koji se tim mjerama želi postići. Između ostalog uvedena je i mjera obveznog testiranja na virus Sars- cov 19 zaposlenika u javnom sektoru koji ne mogu dokazati cijepljenje ili preboljenje virusa sars cov -19.

14.Testiranje je epidemiološka mjera za rano otkrivanje prisutnosti virusa – test je brz bezbolan i rezultati su brzo dostupni i potrebno ga je provoditi dva puta tjedno i nije bilo obvezno za one koji su ispunjavali uvjet cijepljenja protiv zarazne bolesti Covid - 19 ili njenog preboljenja, osim ako nisu pokazivali znakove respiratorne infekcije ili druge simptome i znakove zarazne bolesti Covid -19. Testiranje je bilo moguće na nekoliko tisuća mjesta u Republici Hrvatskoj, a u ovom slučaju trošak testiranja snosio je tuženik kao poslodavac. Po ocijeni ovog suda tužitelj je imao pravo izbora te je odlučio odbiti cijepljenje što je sigurno čin koji se može podvesti pod medicinski zahvat i to je zasigurno njegovo pravo, međutim odbijanje alternative odnosno testiranja, predstavlja skrivljen razlog tužitelja za nemogućnost sudjelovanja u radu i kao takav predstavlja skrivljeno odbijanje obavljanja svog posla. Nisu utemeljeni razlozi tužitelja za odbijanja testiranja na virus Sars- cov 19, jer je tuženik provodio legitimnu odluku Stožera civilne zaštite utemeljene na čl. 54. i 69. Ustava RH, kojoj je bio cilj zaštita zdravlja i života građana radi sprječavanja i suzbijanja bolesti COVID-19, stoga je svako bio dužan u okviru svoje djelatnosti osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi. Kako je u konkretnoj situaciji bila proglašena epidemija zarazne bolesti COVID-19, samim time je i osobna odgovornost pojedinca povećana i temelji se na načelu solidarnosti, što podrazumijeva da su poslodavci ali i zaposlenici dužni poduzimati sve mjere kako bi omogućili smanjenje zaraze na minimum. Stoga takvom odlukom poslodavca nije bilo ograničeno pravo tužitelja na rad i slobodu rada, već je to pravo zbog opravdanog razloga radi zaštite zdravlja ljudi samo bilo uvjetovano ispunjenjem određenih uvjeta koje je tužitelj bez osobnih troškova mogao ispuniti. Neosnovani su navodi tužitelja da i testiranje predstavlja medicinski zahvat, da je opasno i da testovi nisu učinkoviti po njegovom osobnom istraživanju, jer on nije kvalificiran niti stručan za takve procjene i utvrđenja, a što je najvažnije nije dokazano da testiranje na bilo koji način ugrožava zdravlje tužitelja.

Pr-256-2023-11

Testiranje je po ocjeni ovog suda najblaže moguće zadiranje u ljudska prava u kontekstu javno zdravstvenih mjera stoga nisu prihvatljivi razlozi iz obrazloženja tužitelja koji je odbijao biti solidaran u vrijeme širenja epidemije – pandemije bolesti COVID -19 koja je bila izuzetno teška, sa velikim postotkom smrtnih slučajeva, te se na drugi način nije mogla suzbiti, a bez ikakvog rizika za svoje zdravlje. Prema čl. 116. Zakona o radu, poslodavac i radnik imaju opravdan razlog raskida ugovora o radu sklopljen na neodređeno vrijeme, ako zbog osobito teške povrede iz odnosa ili neke druge važe činjenice nastavak radnog odnosa nije moguć. Ovaj sud smatra neosnovanim navode tužitelja koji svoj nedolazak na radnom mjesto opravdava činjenicom da je isti pristupio dana 31.siječnja., 1. veljače i 2. veljače 2022., ali kako nije postupio u skladu s mjerama o zaštiti zdravlja poslodavca, da je bio onemogućen da pristupi na radno mjesto. Po ocijeni ovog suda nedolazak tužitelja na radno mjesto ne može se opravdati jer je tužitelj svjesno i skrivljeno odbio postupiti po odluci poslodavca te samim time nije mogao pristupiti na svoje radno mjesto, pa je time poslodavac s pravom izgubio povjerenje u njega jer je jedna od obveza radnika poštivanje odluka poslodavca i redoviti dolazak na posao, pa se slijedom toga svaki nedolazak na posao mora opravdati. Poslodavac nije dužan trpjeti radnika koji se grubo ne drži svojih obveza te nema povjerenja u odluke poslodavca. Nedvojbena je činjenica da je jedino tužitelj odbijao postupati po odlukama poslodavca, te tri dana uzastopno nije opravdao svoj izostanak, što je neprihvatljivo ponašanje tužitelja u smislu odredbi Zakona o radu koji regulira prava i obveze stranaka iz radnog odnosa, te predstavlja grubo kršenje obveze iz radnog odnosa koje nije moguće popraviti jer je došlo do gubitka povjerenja pa nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć. Stoga ovaj sud smatra da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od dana 8 veljače 2022., dopuštena i pravovaljana, te utemeljena na čl. 116. ZR-a.

15.Nije osnovan prigovor tužitelja da mu odluka o izvanrednom otkaz ugovora o radu nije dostavljena te da je za istu saznao slučajno putem oglasne ploče, valja istaći da je sukladno čl. 47 st 3. i 4. Pravilnika o radu tuženika propisano da se radniku odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu dostavlja preporučenom poštanskom pošiljkom s primkom povratnicom, osobnim uručenjem primatelju na adresu koju je prijavio društvu za dostavu pismena prilikom zaključenja ugovora o radu. Ako se preporučena pošiljka vrati društvu iz bilo kojeg razloga, obavijest se stavlja na oglasnu ploču one organizacijske jedinice koja odgovara mjestu rada radnika s kojeg je tužitelj započinjao svoj rad, odnosno od koje se upućivao na rad, a ista se smatra pravomoćnom istekom 8 dana od dana objave odluke na oglasnoj ploči. Pregledom preslika dostavnice (list spisa 58 i 59) razvidno je da je tuženik pokušao tužitelju uručiti pošiljku, međutim da nakon što je tužitelj obaviješten o pošiljci istu nije preuzeo stoga je ista objavljena na oglasnoj ploči tuženika sukladno čl. 47 st 3. i 4, važećeg Pravilnika o radu poslodavca. Nadalje nesporno je da se tuženik prije donošenja odluke savjetovao sa radničkim vijećem kojem je upućen dopis dana 2. veljače 2022., što i nije sporno. Također je neosnovan prigovor tužitelja da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu donijeta izvan roka od 15 dana, obzirom da je tužitelj upozoren na mogućnost dobivanja izvanrednog otkaza ugovora o radu dana zadnji put dana 4 siječnja 2022. Međutim datum odluke upozorenje tuženika nije od utjecaja na početak roka za izvanredni otkaz, jer se rok računa od posljednjeg dana od kada se tužitelj neopravdano nije javio na posao, a to je 2. veljače 2022., pa se taj dan treba smatrati danom saznanja za činjenicu neopravdanog kontinuiranog izostanka s posla od tri dana, a kako je odluka donijeta 8. veljače 2022., ista je

Pr-256-2023-11

donijeta u zakonskom roku od 15 dana. Slijedom navedenog valjalo je odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci ove presude.

16. Odluka o parničnom trošku je izostala jer tuženik isti nije ni zatražio.

U Splitu, 9. svibnja 2024.

Sudac

Jelena Kvarantan Karuza, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke može se izjaviti žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana

od dana primitka pismenog otpravka iste.

DNA:

-u spis

-pun tužiteljice

-pun. tuženika