Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-274/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća te mr.sc. Marijana Bitange i Sande Janković, članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Barišić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog MĐ i drugih zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj K- 1/2020-61 od 17. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 17. lipnja 2021., broj K- 1/2020-61, optuženi MĐ i optuženi HĐ, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), oslobođeni su optužbe da bi počinili kazneno djelo protiv službene dužnosti – zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 3. i 1. KZ/97., činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

1.1. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženog MĐ i optuženog HĐ i nagrada branitelja optuženih padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.) te predlaže "da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje".

3. Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su optuženi MĐ po braniteljici, odvjetnici Dijani Juriša s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije i potvrdi prvostupanjska presuda te optuženi HĐ po braniteljici, odvjetnici Kseniji Gržin s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je prethodno dostave u rad sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalba državnog odvjetnika je neosnovana.

6. Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.) i istu temelji na tezi da su pravni poslovi, odnosno, ugovorni odnosi između pojedinih pravnih osoba (trgovačkih društava) i optuženika, fiktivni, i u njima kao takvima "…nema ekonomskog i pravnog smisla". Takvu tezu tužitelj potkrjepljuje analizom ugovornih odnosa u koje je stupao optuženi M. To se odnosi na kupoprodajni ugovor kojim optuženi MĐ prodaje 49% svojih udjela u trgovačkom društvu "[obrt] Ulaganje" trgovačkom društvu "[obrt]" "…za oko 17.000.000.00 kn što sud prihvaća, ispuštajući iz vida nespornu činjenicu da to društvo nije ništa radilo, da mu je temeljni ulog 20.000.00 kn, da nema nikakve vrijedne pokretne i nepokretne imovine, a dio se prodaje za oko 17.000.000.00 kn, a što bi značilo da cjelokupna imovina društva vrijedi preko 30.000.000.00 kn". Žalba ukazuje da je upravo taj kupoprodajni ugovor osnova naknadno sklopljenom ugovora o upućivanju, temeljem kojeg su optuženici, po tvrdnjama obrane, 27. prosinca 2006. godine vratili dugovani kao inkriminirani iznos oštećenom trgovačkom društvu KIO d.d. (dalje: društvo KIO d.d.). Državni odvjetnik žalbom također problematizira okolnosti kupoprodaje zemljišta na [adresa], kojeg je društvo "[obrt]" prodalo društvu "..." za iznos od 14.448.100.28 kuna. U svemu tome državni odvjetnik naglašava da je prvostupanjski sud propustio analizirati "…izvještaj DUR-a, izvješća Porezne uprave Zagreb, koji također sa svog stanovišta konstatiraju i upozoravaju da su gore spomenuti ugovori fiktivni".

7. Uvodno glede činjeničnih utvrđenja inkriminiranih događaja ispravno prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ukazuje na neprihvatljivost navoda optužbe u činjeničnom opisu kaznenog djela u optužnici u kojoj se navodi da unutar pravnih i fizičkih osoba u predmetnoj kaznenoj stvari "…sklopljene ugovore ne prati gotov novac". S tim u svezi u točki 19. prvostupanjske presude osnovano je ukazano na dva osnovna modela plaćanja u gospodarskom poslovanja (gotovinsko i bezgotovinsko/obračunsko), pri čemu treba dodatno ukazati na zakonska ograničenja pravnih osoba glede plaćanja gotovinom, pa bezgotovinski (obračunski) način plaćanja u predmetnoj kaznenoj stvari, sam po sebi, nije sporan niti nezakonit.

7.1. Međutim, iako prvostupanjski sud također pravilno primjećuje da su "…činjenični navodi optužbe krajnje pojednostavljeni s naglaskom samo na poslovne događaje od 15. veljače 2001. (sporazum o izvansudskoj nagodbi, ugovor o dugoročnom kreditu, ugovor o kreditu između društva KIO d.d. i optuženika), bez ikakvog opisa događaja vezanih za zatvaranje tog spornog poslovnog odnosa", činjenica je (kako je to notirano u točki 19. pobijane odluke) da su se iste te "…činjenice utvrđivale tijekom postupka…". Takav činjenični opis inkriminiranog događaja nije problematizirao niti Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji je već odlučivao povodom žalbi u ovom postupku (rješenje poslovni broj I Kž-291/2015. od 14. svibnja 2019.), što će se također elaborirati u nastavku ove odluke. Naime, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, optužnica je iz cjeline događanja koji datiraju u procesu pretvorbe i privatizacije, pa potom iz vremena kreditiranja optuženika od strane austrijske banke kojim su optuženici "ušli" u vlasničku strukturu oštećenog trgovačkog društva, inkriminirala samo segment, za razumijevanje kojeg je bilo nužno razmatrati i činjenice izvan inkriminiranog perioda od 15. veljače 2001. kao dana zaključenja Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 10063080/01 (dalje: Ugovor o dugoročnom kreditu), pa do 27. prosinca 2006. kada je potpisan Ugovor o upućivanju br. 01/06 (dalje: Ugovor o upućivanju), pri čemu bi potonji ugovor po obrani optuženika označavao vraćanje njihovog duga društvu KIO d.d. i dokidanje osnovanosti optužnice.

7.2. U izloženom kontekstu ispravno prvostupanjski sud u pobijanoj odluci navodi odnose i tijek inkriminiranih događaja, koja činjenična utvrđenja kao relevantna sa aspekta ocjene osnovanosti optužbe uzima dokazanima i ovaj žalbeni sud. Po istima proizlaze neosporena slijedeća utvrđenja:

- tijekom 1996. i 1997. godine optuženici iz portfelja Slavonske banke otkupljuju 51% dionica oštećenog društva KIO d.d. Orahovica;

- austrijska banka GiroCredit Bank 23. prosinca 1997. u svrhu podmirenja njihovih obveza proisteklih iz kupnje dionica društva KIO d.d. daje optuženom MĐ (direktor KIO d.d.) i optuženom HĐ (rukovoditelj ekonomsko – financijske službe u KIO d.d.) kredit u visini od 4.000.000.00 DEM. Garanti vraćanja navedenih kredita su hrvatske banke i to Glumina banka d.d. kao garant, te Slavonska banka d.d. kao kontra garant;

- u vremenskom periodu 1999. - 2000. Slavonsku banku d.d. kupuje Hypo Alpe Adria bank d.d., a poslovni odnosi banaka i optuženika postaju konfliktni, sve u kontekstu pokušaja "neprijateljskog preuzimanja" društva KIO d.d. od strane banaka. To je rezultiralo većim brojem sudskih postupaka građanske naravi, uključujući i ovršne postupke, no, i kaznenim prijavama između osoba uključenih u te odnose;

- na dan 31. siječnja 2001. oštećeno društvo KIO d.d. bilo je dužno Slavonskoj banci d.d. 52.762.265.00 kn, a optuženici su istoj banci bili dužni 22.476.106.00 kn. Optuženici nisu mogli vratiti kredit Giro Credit banci, pa je potonja aktivirala garanciju temeljem koje je dugovani kredit toj banci platila Slavonska banka d.d., koja sada taj iznos potražuje od optuženika;

- kako bi se razriješila opisana konfliktna poslovna situacija 2001. od strane Slavonske banke d.d. dolazi inicijativa mirnog, sporazumnog rješenja iste (inicijatori su svjedok JĐ, kao predsjednik uprave banke u to vrijeme, te svjedok IĐ, tada direktor Sektora za investicijsko bankarstvo u Slavonskoj banci). Optuženici prihvaćaju navedenu inicijativu, pa se 15. veljače 2001. godine pristupa reguliranju ugovornih odnosa optuženika i Slavonske banke d.d.

Navedeni događaji su istovremeno u opisu terećenog kaznenog djela označeni kao početak predmetne inkriminacije. Sklapanjem sporazuma i pratećih ugovora prestaju obveze optuženika i oštećenog društva KIO d.d. iz prijašnjih ugovora i njihovi odnosi sa Slavonskom bankom d.d. sada se uređuju na novi način:

- u ukupnosti ugovora koji su tog dana zaključeni, u kontekstu terećenog kaznenog djela relevantna su tri inkriminirana dokumenta:

a.) Sporazum Slavonske banke d.d. s jedne strane i društva KIO d.d. i optuženika MĐ i HĐ, s druge strane, o izvansudskoj nagodbi i osiguranju tražbine prijenosom vlasništva (u petitu optužnice i izreci prvostupanjske presude pogrešno - nerazumljivo navedeno kao "Sporazum o izvansudskoj nagodbi i osiguranju tražbine prijenosa vlasništva između Slavonske banke d.d. i tvrtke KIO d.d. oba optuženika" (dalje: Sporazum). Ovim Sporazumom se utvrđuje "…da novčane obveze iz svih dosadašnjih ugovora prestaju i da se ovim ugovorima stvaraju nove novčane obveze" (članak 4. Sporazuma). Istim Sporazumom Slavonska banka d.d. se obvezuje dati društvu KIO d.d. dugoročni kredit u iznosu od 12.000.000.00 kuna, od kojeg 8.000.000.00 kuna u svrhu "zajma ŠĐ i CĐ za povrat dijela duga prema Slavonskoj banci d.d.", s rokom otplate 10 godina uz "grace period" 2 godine (članak 5. Sporazuma).

b.) Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 10063080/01 između Slavonske banke d.d. i KIO d.d. kojim se još detaljnije razrađuju uvjeti kreditiranja optuženika u odnosu na uvjete koji su dio Sporazuma po istom pitanju.

c.) Ugovor KIO d.d. i optuženika kojim KIO d.d. optuženicima daje kredit u iznosu od 8.000.000.00 kuna za "…namirenje dospjelih obveza prema Slavonskoj banci d.d. Osijek" s rokom otplate 10 godina i "grace periodom" 2 godine. Ovaj Ugovor je odobrio Nadzorni odbor KIO d.d.

Sva tri navedena dokumenta (Sporazum i ugovori) datirana u 15. veljače 2001.

- 26. lipnja 2006. godine optuženi CĐ prodaje optuženom ŠĐ svoje udjele u društvu KIO d.o.o. Ugovorena cijena njegovog poslovnog udjela je 18.935.834.67 kuna. U međuvremenu je došlo do organizacijske promjene u Društvu iz dioničkog društva u društvo s ograničenom odgovornošću. Ugovor je stupio na snagu danom ovjere kod javnog bilježnika dana 30. listopada 2006. Slavonska banka d.d. tada vraća optuženom CĐ instrumente osiguranja inkriminiranog kredita (povrat zadužnica i izdavanje brisovnih očitovanja glede njegovih opterećenih nekretnina).

- kredit optuženika iz Ugovora o dugoročnom kreditu društvo KIO d.o.o. otplatilo je Slavonskoj banci d.d. dana 18. listopada 2006. i to kreditom kojeg je podiglo kod Poštanske banke d.d.(iznos uvećane glavnice od 8.603.847.62 kune i obračunate kamate u iznosu od 3.697.544.33 kune);

- 27. prosinca 2006. u Zagrebu je sklopljen Ugovor o upućivanju br. 01/06 (dalje: Ugovor o upućivanju) između ... (Uputitelj I), ... (Upućenik), MĐ (Uputitelj II, Primatelj upute I) i KIO d.o.o. (Primatelj upute II). Upravo je ovaj Ugovor u temeljnim knjigovodstvenim evidencijama društva KIO d.o.o. naznačen i po vještaku Josipu Rašiću prihvaćen kao pravni posao temeljem kojeg su optuženici vratili inkriminirani dug tom društvu. Tim slijedom neosporeno je među strankama da je inkriminirani kredit kojeg su koristili optuženici knjigovodstveno vraćen banci, "zatvoren", kako prema Slavonskoj banci d.d., tako i prema društvu KIO d.o.o.

7.3. Stoga se centralno činjenično pitanje ove kaznene stvari odnosi na plaćanje kredita optuženog MĐ i optuženog CĐ Slavonskoj banci d.d. od strane društva KIO d.o.o. dana 18. listopada 2006. – je li društvu KIO d.o.o. sklapanjem Ugovora o upućivanju od 27. prosinca 2006. optuženi MĐ doista vratio inkriminirani iznos (što tvrdi obrana optuženika) ili je taj dug samo fiktivno, obračunski zatvoren Ugovorom o upućivanju (što tvrdi tužitelj i što istovremeno pogrešno opisuje navodom da ugovorne odnose "ne prati gotov novac"), potonje u kontekstu činjenice da je taj ugovor sklopljen kao apstraktni, a ne kauzalni pravni posao, pa se iz samog njegovog sadržaja ne vidi gospodarska podloga sklapanja tog ugovora.

7.4. Uvodno valja imati na umu na raspravi neosporenu činjenicu da je inicijativa glede događaja koje inkriminira optužba došla od strane predstavnika Slavonske banke d.d. (točka 7.2. alineja 5.ove odluke). Nadalje, u utvrđenju odlučne činjenice vraćanja kredita tvrdnjom da su optuženici (sada optuženi MĐ) u cijelosti vratili dugovani kredit društvu KIO.d.o.o. treba poći od toga da je također nesporno da je sredstva tog vraćanja optuženi MĐ pribavio prijenosom svog potraživanja koje je imao od društva "[obrt]" u iznosu od 17.548.100.28 kn, te je Ugovorom o upućivanju dao suglasnost da se od tog iznosa 12.240.737,48 kn umjesto njemu isplati direktno društvu KIO d.o.o. S tim u svezi, kada upućuje na sadržaj izvješća porezne uprave Zagreb, žalitelj gubi iz vida da je na raspravi ispitani svjedok ČĐ u tom postupku poreznog nadzora izjavio "Kapital društva DK Ulaganje u vrijeme zaključenja ugovora o ustupu temeljnog uloga i poslovnog udjela [obrt] bio u višemilijunskom iznosu, jer je društvo DK Ulaganje bilo vlasnik udjela [obrt] bez drugih obveza". Kada je takvom činjeničnom utvrđenju prvostupanjski sud dodao i ocjenu provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja vještaka Rašića po kojem "…proizlazi da su uredno provedena i sva knjiženja u odnosu na ove sporne transakcije" (točka 17. u obrazloženju pobijane presude), neosnovani su žalbeni navodi državnog odvjetnika koji u žalbi ustrajava na tezi da su pravni poslovi na kojima se temelji Ugovor o ustupanju fiktivni. Pritom je, prema neosporenom sadržaju navedenog Ugovora upravo optuženi MĐ (Primatelj upute I), nakon što je optuženi CĐ istupio iz ugovornog kreditnog odnosa, kao fizička osoba vratio dugovani iznos kredita društvu KIO d.d. kao Primatelju uplate II iz tog Ugovora. Naime, članak 3. Ugovora je stipuliran kako slijedi: "Primatelj upute I suglasan je da se iznos od 12.240.737.48 kn umjesto njemu isplati direktno Primatelju uplate II na žiro račun 2393000-1102040928". Dakle, prvostupanjski je sud postupio sukladno uputi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž -291/2015. od 14. svibnja 2019. i time otklonio primjedbu da je svoj raniji zaključak temeljio na svom tumačenju inkriminiranih ugovornih odnosa i neprihvaćanju stručnog mišljenja vještakinje Biškup, te je nalaz i mišljenje novog knjigovodstveno-financijskog vještačenja po vještaku Rašiću doveo u vezu sa drugim na raspravi izvedenim dokazima, konkretno, svjedočenjem EC i sadržajem zapisnika o poreznom nadzoru i na taj način otklonio spomenuti prigovor državnog odvjetnika, kao neosnovan.

7.5. Kada problematizira realitet pravnog posla, ugovora o kupoprodaji između društva "[obrt]", kao prodavatelja, i društva "..., kao kupca, državni odvjetnik se u žalbi referira na ocjenu vještakinje Biškup da bi ta kupoprodaja bila fiktivni pravni posao, jer temeljem tog ugovora društvo "..." d.o.o. nije postalo "stvarni vlasnik zemljišta", do kojeg zaključka je došla uvidom u zemljišnu knjigu nadležnog suda u kojoj kao vlasnik tog zemljišta još uvijek je upisano društvo "Auro-Card". Međutim, kod ocjene pitanja vlasništva nekretnine i realiteta pravnog posla s tim u svezi, državni odvjetnik zanemaruje u postupku neosporenu činjenicu plaćanja poreza na navedenu kupoprodaju, te objašnjena koja su dali sudionici kupoprodaje glede raskida i opetovanog sklapanja ugovora o kupoprodaji (izmijenjene poslovne okolnosti). Zaključno, i vlasništvo se u praksi manifestira u dva pojavna oblika: knjižno (realiziran je i titulus – naslov stjecanja i modus tog pravnog posla) i izvan – knjižno (kupac ima naslov – titulus, no, još nije ostvario upis istog u zemljišnu knjigu). Stoga je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispravno prvostupanjski sud utvrdio da nije dokazana teza tužitelja da bi se radilo o fingiranom pravnom poslu.

7.6. Slijedom svega navedenog ovaj žalbeni sud prihvaća kao ispravne zaključke prvostupanjskog suda po kojima u provedenom postupku odlučne činjenice inkriminacije nisu nedvojbeno utvrđene, odnosno, da nije dokazano da bi optuženici počinili terećeno kazneno djelo, pa i u uvjetima kada su predmet dokazivanja u ovoj pravnoj stvari bili događaji koji kao takvi nisu uopće opisani u optužnici državnog odvjetnika.

8. Zaključno, i uz sve nedostatke optuženja na koje je opravdano ukazao prvostupanjski sud, u kontekstu vremena počinjenja terećenog kaznenog djela, ovaj drugostupanjski sud ukazuje na činjenicu da je u pitanju kazneno djelo kod kojeg je posljedica istog (protupravna imovinska korist – šteta) istovremeno i njegovo bitno obilježje, pa se zastarni rok ima računati upravo od vremena kasnijeg nastupa posljedice djela (članak 82. stavak 1. KZ/11.).

9. Slijedom navedenog, kako je žalba državnog odvjetnika neosnovana, te kako nije počinjena povreda odredaba kaznenog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 8. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Tanja Pavelin