Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-429/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca, Srđana Kuzmanića kao predsjednika vijeća, Emira Čustovića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Noemi Butorac kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. P. iz Ž., B i H, 2. A. P. iz Ž., B i H, i 3. maloljetnog D. P. iz Ž., B i H, koje zastupa punomoćnik M.

V., odvjetnik u M., protiv tuženika "Hrvatskog ureda za osiguranje" Z., kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u S. i umješača na strani tuženika M. (uzajamno osiguravajuće društvo učitelja F.), R. F., kojeg zastupa punomoćnik N. Đ., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama broj Pn-66/2019 od 12. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2024.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I Žalba tužitelja M. P. se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana, žalba tužitelja D. P. se odbija kao neosnovana, dok se žalba tuženika uvažava te se presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama broj Pn-66/2019 od 12. travnja 2022. u pobijanom dijelu (točke I, II i IV izreke):

a) potvrđuje u točki I izreke, u odnosu na tužitelja D. P.

b) preinačava

- u točki II izreke tako da glasi:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja M. P. za naknadu novčanih svota navedenih u točki II izreke prvostupanjske presude što se odnose na isplaćene plaće i razliku plaće i mirovine kao neosnovan."

c) ukida u točki IV izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja A. P. i D. P. za plaćanje svote od 154.000,00 HRK kao neosnovan, dok je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja M. P. za plaćanje svota navedenih u točki II izreke na ime neisplaćene plaće i razlike između plaće i mirovine. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove (točka IV izreke).

2. Tužitelji A. P. i D. P. su podnijeli žalbu protiv odbijajućeg dijela presude (točka I izreke), a svi tužitelji su pobijali i odluku o parničnim troškovima (točka IV izreke). Predlažu preinačiti točku I izreke prvostupanjske presude i prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja A. P. i D. P. u cijelosti, te dosuditi i parnične troškove. Žalba je izjavljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, dakle zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Žalba je pravovremene i dopuštena.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Tuženik žalbom pobija točku II izreke i odluku o parničnim troškovima (točka IV izreke) zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom drugostupanjskom sudu da presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja M. P. i D. P.. Također traži da odluku o parničnim troškovima uskladi sa uspjehom stranaka u sporu.

6. Žalba je pravovremena i dopuštena.

7. Na žalbu nije odgovoreno.

8. Žalba tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je tuženikova žalba osnovana. Osnovane su žalbe prvotužitelja i tuženika protiv odluke o parničnim troškovima.

9. Prvotužitelj M. P. je tjelesno ozlijeđen u prometnoj nesreći koja se dogodila 31. kolovoza 2007. oko 18:00 sati, na kolniku državne ceste broj DC-8, kod odmorišta B.. Prvotužitelj je upravljao motorkotačem marke Y. njemačke registracijske oznake, a drugi sudionik prometne nesreće bio je S. B., francuski državljanin, koji je upravljao vozilom marke F., francuske registracijske oznake koje predstavlja motornu kamp kućicu i koje se kritične prigode kretalo iz pravca M. prema P.. Prvotužitelj se kretao iz pravca P. prema M.. Do prometne nesreće je došlo kada je R. B. poduzeo radnju lijevog skretanja prema ulazu u odmorište B., a prvotužitelj se kretao u suprotnom smjeru, pa je tako došlo do sudara. Prvotužitelj je tjelesno ozlijeđen u prometnoj nesreći a motorkotač je oštećen. Drugotužiteljica A. P. je supruga, a trećetužitelj D. P. sin prvotužitelja. Vozilo kamper je osigurano od autoodgovornosti kod francuskog osiguravatelja. Tužitelj odšteteni zahtjev prema tuženiku temelji na odredbi članka 34. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ( 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOOP). R. B., osiguranik umješača, pravomoćno je proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela iz članka 272. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona.

10. Predmet ovog spora je bio zahtjev prvotužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete nastale u prometnoj nesreći, te zahtjev drugotužiteljice A. P., supruge prvotužitelja, i trećetužitelja D. P., sina prvotužitelja, za naknadu štete zbog osobito teškog invaliditeta prvotužitelja.

11. Tijekom postupka tužiteljica A. P. je umrla pa je sud utvrdio prekid postupka u odnosu na nju. Slijedom navedenog odlučeno je o žalbi prvotužitelja M. P. i trećetužitelja D. P. kao i o žalbi tuženika.

12. Tijekom trajanja ovog postupka pravomoćno je odlučeno o zahtjevu prvotužitelja M. P. za naknadu neimovinske štete, za naknadu materijalne štete što se odnosi za tuđu pomoć i njegu, za troškove liječenja, kao i o zahtjevu za plaćanje doprinosa radnicima, regresa, božićnice i naknade za rad u gusto nastanjenim područjima.

13. Tužitelj je tijekom postupka povukao tužbu u dijelu u kojem je tražio da mu se naknadi šteta nastala na motorkotaču, a rješenje o povlačenju je postalo pravomoćno.

13.1. Ostalo je da se raspravi i odluči o zahtjevu prvotužitelja M. P. za plaćanje određenih novčanih svota na ime neisplaćene plaće i razlike između mirovine i plaće koju bi prvotužitelj ostvario, te o zahtjevu drugotužiteljice A. P. i trećetužitelja D. P. za naknadu štete zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe.

13.2. S obzirom da je u odnosu na tužiteljicu A. P. nastupio prekid postupka ovaj sud nije odlučivao o njenoj žalbi niti o odluci o troškovima postupka koji se tiču A. P..

14. Na osnovi činjenice da je osiguranik umješača skrenuo vozilom lijevo prema ulazu na odmaralište B. i prešao na dio kolnika na lijevoj strani, kojim se iz suprotnog smjera kretao prvotužitelj i da je na toj strani došlo do sudara, da je na mjestu nastanka prometne nesreće bila ograničena brzina kretanja vozila na 70 km/h, da se prvotužitelj kretao brzinom od 103 km/h, da je granična brzina kojom je prvotužitelj mogao savladati zavoj 124 km/h, da je prvotužitelj mogao uočiti vozilo osiguranika umješača na udaljenosti od 116 m ali da je reagirao tek na udaljenosti od 68,5 m od mjesta sudara, prvostupanjski sud je zaključio da je doprinos prvotužitelja nastanku prometne nesreće, a time i štete 30%, iz čega slijedi da je doprinos osiguranika tuženika 70%, pa je tuženik dužan naknaditi štetu u iznosu koji odgovara postotku od 70% nastale štete. Žalbe ne dovode u pitanje omjer suodgovornosti.

15. Zahtjev trećetužitelja D. P. prvostupanjski sud je odbio jer je zaključio da kod prvotužitelja, njegovog oca, nije nastupio osobito teški invaliditet s obzirom da je on (prvotuženik) tri godine nakon nesreće počeo ponovo upravljati automobilom i da je u međuvremenu postao otac.

16. Ta odluka suda je pravilna.

17. Djeca imaju pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u slučaju osobito teškog invaliditeta roditelja (članak 1101. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO). ZOO ne definira pojam "osobito teškog invaliditeta" pa je na sudu da u svakom konkretnom slučaju procjenjuje radi li se o takvom invaliditetu koji zavrjeđuje dosuđenje pravične novčane naknade štete i pri tome je relevantan stupanj invaliditeta, koji su pojavni oblici tj. vanjske ili trajne manifestacije kroz koje se očituje invaliditet, suočava li se trećetužitelj svakodnevno sa tegobama koje ima njegov otac.

18. Ovaj sud, kao i prvostupanjski, smatra da tužitelj nema pravo na naknadu ovog vida štete jer kod prvotužitelja nije riječ o osobito teškom invaliditetu u smislu odredbe članaka 1101. stavak 1. ZOO s obzirom da i dalje funkcionira u svakodnevnom životu tako da može samostalno upravljati vozilom, postao je otac u međuvremenu, pohađao je deveti razred Srednje škole A.… od 11. studenog 2013. do 31. srpnja 2014. (l.s. 396, 397). Žalitelj u žalbi naglašava činjenicu da je vanjska manifestacija očevog invaliditeta činjenica da mu "ruka visi" i da je to vidljivo svakome zbog čega u pretežitom vremenu koristi posebnu vješalicu koja se kači oko ruke. Međutim, i navedena okolnost, kada se dovodi u vezu sa ostalim utvrđenim činjenicama, u svojoj ukupnosti ne mijenjaju zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o osobito teškom invaliditetu u smislu odredbe članka 1101. stavak 1. ZOO.

19. Kada se radi o odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja D. P. za naknadu štete zbog osobitog invaliditeta bliske osobe prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, te je na tako utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo. Kako pri tom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka to žalba nema svoga opravdanja.

20. S druge strane osnovana je tuženikova žalba podnesena protiv odluke pod točkom II izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev prvotužitelja M. P. za naknadu štete s osnove razlike između plaće koju bi tužitelj ostvario i mirovine, te na ime neisplaćene plaće.

21. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev prvotužitelja i naložio tuženiku plaćanje svota navedenih u točki II izreke prvostupanjske presude na ime izgubljene zarade koja se odnosi na razliku između plaće koju bi ostvario u tvrtci P. t. S. C. i mirovine koju dobiva, a u koju je pošao zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći. Visinu mirovine sud je utvrdio na osnovi dokumenata njemačkog mirovinskog osiguranja (l.s.1086.-1088.), a visinu zarade koju bi prvotužitelj M. P. ostvario na osnovi iskaza tog tužitelja, svjedoka B. P. i isprave tvrtke P. t. S. C. i iznosila bi 2.200 EUR po zaključku prvostupanjskog suda.

22. Iz raspravne građe proizlazi:

- da je prvotužitelj M. P. bio zaposlen u tvrtci B. u M.;

- da je 19. srpnja 2007. zaključio ugovor o raskidu radnog odnosa kojim su se ugovorne strane suglasile da radni odnos prestaje 31. srpnja 2007., a kao naknadu za izgubljeno radno mjesto tužitelj je dobio socijalnu odštetu u svoti od 30.000 EUR;

- da je tužitelj za vrijeme trajanja radnog odnosa B. povremeno honorarno radio kod P. t. S. C. kao zaštitar je dobivao mjesečnu naknadu od oko 500 EUR;

- da je tužitelj u spis priložio Ugovor o zaposlenju gdje je on naveden kao zaposlenik a trgovačko društvo P. t. S. C. l.p.d. kao poslodavac po kojemu zaposlenik stupa na službu 5. kolovoza 2007. u svojstvu zaštitara, da je mjesečna naknada zaposlenika za rad 3.300 EUR bruto;

- da je kao datum zaključenja ugovor naveden 15. srpnja 2007.;

- da tu ispravu nije potpisao ni zaposlenik ni poslodavac, a poslodavac je u svjedočkom iskazu naveo da je njegova praksa da zaposlenik započne raditi i da nakon toga zaključi ugovor;

- da je prvotužitelj M. P. ostvario pravo na invalidsku mirovinu koja je od 1. veljače 2008. iznosila 1.075 EUR, od 1. siječnja 2009. 1.131,66 EUR, od 1. srpnja 2009. 1.154,41 EUR, od 1. siječnja 2011. 1.150,59 EUR, od 1. srpnja 2011. 1.162,01 EUR, od 1. srpnja 2012. 1.177,39 EUR, od 1. siječnja 2013. 1.184,07 EUR, od 1. srpnja 2013. 1.189,04 EUR, od 1. siječnja 2015. 1.204,65 EUR;

- da trgovačko društvo P. t. S. C. u dopisu od 11. srpnja 2007. upućenom tužitelju (l.s.37.), kojeg je potpisao direktor B. P. potvrđuje da je s tužiteljem dogovoren početak zaposlenja u glavnoj djelatnosti poduzeća nakon okončanja posla kod drugog poslodavca te da je tužitelj za dosadašnji rad kroz sporednu djelatnosti zaslužio štovanje i da je zbog toga nepotreban probni rad pa će se potpisati "neograničeni ugovor o zaposlenju";

- da je direktor P. t. S. C., saslušan kao svjedok, naveo da je prvotužitelj M. P. honorarno radio u tvrtci P. t. S. C. od listopada 2006. i da je ostvarivo prihod od 600 EUR mjesečno; da su svi radnici radili honorarno u to vrijeme, da je promatrao rad tužitelj i zaključio da ga on može zamijeniti odnosno pomagati mu u upravljanju tvrtkom zbog čega mu je ponudio posao; da je za to potrebno okončati svoj posao u drugoj firmi i da bi mu bruto plaća iznosila 3.200-3.300 EUR; da je on trebao preuzeti osiguranje jednog objekta plus osiguranje više osoba i sve što ide uz to;

- da je plaća radnika u trgovačkom društvu P. t. S. C. za 2006.; 2007. i 2008.iznosila 7.000 EUR bruto godišnje, da se nakon toga povisivala tako da je u 2011. godini iznosila između 12.000 i 14.000 EUR godišnje, a u 2015. do 15.000 EUR godišnje.

23. Odluka prvostupanjskog suda se temelji na utvrđenju da bi se prvotužitelj M. P. zaposlio u tvrtci P. t. S. C. i da bi ostvario plaću u mjesečnom iznosu od 2.200 EUR neto.

24. Međutim, niti jedno od navedenih činjeničnih utvrđenja nema uporišta u raspravnoj građi.

25. Kao prvo ugovor o zaposlenju koji je u spis priložio prvotužitelj nije potpisan ni od strane poslodavca a ni od strane zaposlenika. Neuvjerljiva je tvrdnja direktora P. t. S. C. da je njegov običaj potpisati ugovor nakon što zaposlenik započne obavljati posao.

25.1. Saslušan u svojstvu svjedoka B. P., direktor P. t. S. C., je naveo da je M. P. bio sposoban obavljati posao njegovog zamjenika i da je to razlog zašto ga je angažirao, a iz dopisa od 11. srpnja 2007. napisanog 8 dana prije nego je sačinjen ugovor o zaposlenju proizlazi da će prvotužitelj obavljati glavnu djelatnost u tvrtci i da nije potreban probni rok jer se tužitelj dokazao kao radnik kroz sporednu djelatnost koju je prije toga obavljao u tvrtci. Nelogično je da nekome tko počinje obavljati drukčiju djelatnost od one koju je obavljao ranije u tvrtci, a radilo se o sporednoj djelatnosti, i koji će još k tome mijenjati direktora tvrtke, nije potreban probni rok s obzirom da se radi o drugoj vrsti posla. Nadalje, u ispravi koju je prvotužitelj dostavio tvrdeći da se radi o ugovoru o zaposlenju i koja je sačinjena nakon spomenutog dopisa ne navodi se da bi tužitelj obavljao poslove zamjenika direktora već posao zaštitara. Provedeni dokazi ne daju pouzdanu osnovu za zaključak da bi se prvotužitelj zaposlio u P. t. S. C..

26. Isto tako, iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi prvotužitelj, sve i da je trebao raditi kod P. t. S. C. kao zaštitar ostvario plaću od 3.300 EUR bruto mjesečno. Naime, takvu visinu plaće je naveo tužitelj i svjedok B. P. čiji su iskazi ozbiljno dovedeni u pitanje. Iz priložene isprave proizlazi da je plaća zaposlenika u P. t. S. C. za 2006., 2007. i 2008. iznosila 7.000 EUR godišnje, što znači da je mjesečno iznosila 583,33 EUR, u 2011. iznosila je 12.000 EUR do 14.000 EUR godišnje to znači da je mjesečno iznosila od 1.000 EUR do 1.166 EUR, a u 2015. je iznosila 15.000 EUR godišnje to znači da je mjesečno iznosila 1.250 EUR. Kada se navedeni iznosi usporede s mirovinom koju je prvotužitelj ostvarivao u ovom razdoblju (točka 22. alineja 7.) proizlazi da je iznos koji je prvotužitelj dobivao na ime mirovine premašivao iznos plaće, iz čega slijedi da prvotužitelj ne bi pretrpio štetu po ovoj osnovi sve i da se uzme da bi radio u tvrtci P. t. S. C..

27. Žalba tuženika u ovom dijelu je osnovana pa je oslonom na odredbu članka 373.a. ZPP-a presuđeno kao u točci b) izreke ove presude i rješenja.

28. S obzirom da je na temelju utvrđenih činjenica i primjenom materijalnog prava odlučeno da prvotužitelj M. P. nema pravo na naknadu ovog vida štete to sud nije ocjenjivao osnovanost ostalih žalbenih navoda koji se tiču prigovora iz crpljenja limita odgovornosti i zastare.

29. Prvostupanjski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove jer je našao da su uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima (točka 29. obrazloženja prvostupanjske odluke).

30. Da bi se ocijenio uspjeh stranaka u sporu treba prvenstveno utvrditi, a u obrazloženju i navesti što je bio predmet spora, što je sadržaj tužbenog zahtjeva, utvrditi u kojem dijelu je tužitelj uspio u sporu i to u kvantitativnom i kvalitativnom smislu. Prvostupanjski sud nije naveo što su bili zahtjevu tužitelja, u kojem su dijelu oni uspjeli u sporu, a u kojem dijelu je tuženik uspio u sporu, tako da odluka u pogledu troškova ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Nadalje, prvostupanjski sud je ispustio iz vida da trećetužitelj D. P. ima samostalan zahtjev u ovom sporu, da se radi o običnim suparničarima čiji se zahtjevi zbog prirode pravnog odnosa mogu različito riješiti, a koje je prvostupanjski sud tako i riješio, pa su izostali razlozi u prvostupanjskoj presudi zbog čega tuženik, koji je uspio u sporu u pogledu zahtjeva tužitelja D. P., dužan snositi troškove na jednake dijelove. Ovdje valja skrenuti pozornost da kod djelomičnog uspjeha u parnici, a uspjeh prvotužitelja je takav, treba utvrditi uspjeh stranaka u sporu kvantitativno ali i voditi računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnovanosti zahtjeva, u konkretnom slučaju značajan dio dokaza se provodio upravo radi utvrđivanja osnove zahtjeva. Isto tako kod odluke o troškovima postupka ne smije se zanemariti ni činjenica da je kod postavljanja tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete teško procijeniti visinu štete. U nastavku postupka sud će, dakle, prvenstveno utvrditi uspjeh prvotužitelja kvantitativno, procijeniti uspjeh u pogledu osnovanosti zahtjeva te voditi računa o okolnostima navedenim u ovoj odluci i snova odlučiti o troškovima parničnog postupka.

31. Radi izloženog presuđeno je i riješeno kao u izreci.

Dubrovnik, 8. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Srđan Kuzmanić, v.r.