REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2271/2016-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JŠU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Bujić, odvjetnik u Zagrebu, Andrija Kačića Miošića 9A, protiv tuženika 1. Vodovod d.o.o., Zadar, Špire Brusine 17, OIB 89406825003, koje zastupa punomoćnik Zrinko Zrilić, odvjetnik u Zadru i 2. JŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Božo Vrkić i Ivan Šalina, odvjetnici u Zadru, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1585/2014-3 od 23. svibnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1079/2008-29 od 31. ožujka 2014., u sjednici održanoj 8. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Preinačava se presuda Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž- 1585/2014-3 od 23. svibnja 2016., u točkama I. i II. njene izreke, i sudi:

1. Odbijaju se žalba tuženika 1. Vodovod d.o.o. Zadar te žalba tuženika 2. JŠ iz [adresa] kao neosnovane i potvrđuju pobijane točke II. i III. presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1079/2008-29 od 31. ožujka 2014.

2. Nalaže se tuženicima nadoknaditi tužiteljici daljnje parnične troškove (troškove revizije) u iznosu od 355,03 EUR, u roku od petnaest dana od primitka ove odluke.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1079/2008-29 od 31. ožujka 2014., djelomično je usvojen zahtjev tužiteljice tako da je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 11.300,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime naknade neimovinske štete (točka l. izreke), a s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljica je odbijena (točka lI. izreke). O troškovima postupka odlučeno je u točki III. izreke pa je tuženicima naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka i to: drugotuženiku u iznosu od 3.007,00 kn, a prvotuženiku u iznosu od 3.494,00 kn.

2. Presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1585/2014-3 od 23. svibnja 2016., u povodu žalbi oba tuženika, preinačena je prvostupanjska presuda u točkama I. i III. njene izreke, i to tako da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom naknade neimovinske štete u iznosu od 11.300,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka l. izreke) i tužiteljici naloženo naknaditi parnične troškove tuženicima kao u točki lI. izreke.

3. Protiv ove drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. točka 2. Zakona o parničnom postupku, navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te naročito ističe kako je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s novijim shvaćanjem revizijskog suda o istom pitanju. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i pobijanu drugostupanjsku odluku preinači na način da u cijelosti potvrdi prvostupanjsku presudu, a podredno predlaže da se prihvati reviziju te ukine drugostupanjska presuda i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Tuženik JŠ je odgovorio na reviziju tužiteljice. U odgovoru osporava revizijske navode i predlaže odbacivanje revizije, podredno njeno odbijanje kao neosnovane.

5. Revizija je dopuštena i osnovana.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11 - dalje: ZPP), stranke koje ne mogu protiv pravomoćne drugostupanjske presude podnijeti redovnu reviziju (čl. 382. st. 1. ZPP), mogu podnijeti tzv. izvanrednu reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

6.1. U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP). Ocjena važnosti postavljenog pitanja uvjetovana je time je li riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu. Dakle, da bi ovaj sud mogao pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni potrebno je da revizija ispunjava tri pretpostavke dopustivosti: određeno pravno pitanje i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom nematerijalne štete koju je pretrpjela povređivanjem u štetnom događaju od 1. kolovoza 2003. za koji su odgovorni tuženici, pa je ovaj spor vođen povodom zahtjeva tužiteljice da joj tuženici solidarno nadoknade štetu pretrpljenu u prometnoj nezgodi u kojoj je sudjelovala kao vozač osobnog vozila reg. oznake [registarska oznaka], a do koje je došlo i zbog toga što je prvotuženik izvodio radove prokopa na kolniku a drugotuženik je (koji je u to vrijeme bio radnik prvotuženika) uklonio prometnu signalizaciju koja je označavala vozačima da su radovi na cesti.

8. Odlučujući, između ostalog, o prigovoru zastare koji su istaknuli tuženici, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 377. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) koji se ovdje primjenjuje temeljem čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), u smislu odredbe čl. 392. st. 1. ZOO, odluku o neosnovanosti prigovora zastare temeljio na stajalištu kako se zastarijevanje zahtjeva za naknadu štete prekida pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka protiv odgovorne osobe, stoga u razdoblju od podizanja optužnog prijedloga protiv odgovorne osobe pa do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka zastarni rok ne teče, već prekinuti zastarni rok propisan odredbom čl. 377. st. 1. ZOO-a počinje iznova teći od dana pravomoćnosti osuđujuće presude kaznenog suda protiv štetnika.

9. Drugostupanjski sud odlučujući po žalbi I. tuženika, preinačuje prvostupanjsku presudu, te pozivajući se na primjenu odredbe čl. 376., 377. i 390. ZOO odbija tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske štete, ocjenjujući tuženikov prigovor zastare osnovanim, pozivajući se na shvaćanje revizijskog suda izraženo u presudi poslovni broj Rev-x-908/2010 od 8. lipnja 2011.

9.1. Prema shvaćanju revizijskog suda izraženog u navedenoj presudi, u smislu odredbe čl. 390. st. 2. ZOO, "(...) zastarijevanje se prekida u slučaju kad je sud ili drugi organ uputio dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku, tj. u slučaju kad je oštećenik u kaznenom postupku postavio imovinskopravni zahtjev, a sud oštećenika uputio na ostvarenje imovinskopravnog zahtjeva u parnici, podnošenjem tužbe radi naknade štete, dok pokretanje i vođenje kaznenog postupka samo po sebi, kao ni pravomoćno okončanje tog postupka donošenjem presude protiv štetnika, ne prekida tijek zastare tražbine za naknadu štete, s obzirom na to da se kazneni postupak ne vodi radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine naknade štete, osim ako oštećenik u kaznenom postupku ne postavi imovinskopravni zahtjev."

10. Ovo shvaćanje tužiteljica dovodi u pitanje u reviziji postavljenim pitanjima koja glase:

"1. Prekida li se zastarijevanje zahtjeva za naknadu štete, u situaciji kada je šteta počinjena kaznenim djelom, u smislu odredbe članka 377. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05, dalje: ZOO) prekidom zastarijevanja krivičnog gonjenja, odnosno prekida li se zastarijevanje zahtjeva za naknadu štete samim pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka protiv odgovorne osobe, i to sve do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka donošenjem osuđujuće presude protiv štetnika?

2. Primjenjuje li se odredba članka 377. stavka 2. ZOO-a, odnosno prekida li se zastarijevanje zahtjeva za naknadu štete pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka protiv odgovorne osobe i u situaciji kad oštećenik u kaznenom postupku nije podnio imovinskopravni zahtjev, u smislu odredbe članka 390. stavka 2. ZOO-a, tj. u situaciji kad u kaznenom postupku sud nije odlučio o imovinskopravnom zahtjevu oštećenika, kao ni oštećenika uputio na ostvarenje imovinskopravnog zahtjeva u parnici, podnošenjem tužbe radi naknade štete?

3. Počinje li zastarijevanje zahtjeva za naknadu štete teći iznova po općim odredbama ZOO-a o zastari potraživanja naknade štete (čl. 377. st. 1. ZOO-a), u smislu odredbe članka 392. stavka 1. ZOO-a, a u slučaju prekida zastare zahtjeva za naknadu štete pokretanjem vođenjem kaznenog postupka protiv odgovorne osobe, i to od dana pravomoćnog okončanja kaznenog postupka, odnosno od dana pravomoćnosti osuđujuće presude protiv štetnika?".

11. U obrazloženju važnosti postavljenog pitanja tužiteljica navodi kako je pobijana odluka "(…) drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda" jer je "(...) shvaćanje izraženo u presudi posl. broj Rev- x 908/10 od 08. lipnja 2011. izmijenjeno je kasnijim odlukama revizijskog suda". Pritom se tužiteljica poziva i dostavlja veći broj odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima su izražena suprotna shvaćanja - odluke broj: Rev 2139/2011 od 22. travnja 2015., Rev-x 250/2013 od 15. listopada 2014., Revr 348/2012 od 22. listopada 2013., Rev-x 445/2011 od 31. listopada 2011., Rev 1933/2010 od 03. listopada 2012., Rev-x 524/2011 od 18. travnja 2012., Rev 805/2008 od 25. siječnja 2012., Rev 755/2009 od 13. srpnja 2011., Rev-65/1990 od 17. svibnja 1990., Rev- 1029/1993 od 29. ožujka 1994.

12. Tužiteljica osnovano ukazuje postavljenim pitanjima (koja se u bitnom svode na pitanje tijeka zastarnog roka kod naknade štete prouzročene kaznenim djelom te utjecaja podnošenja imovinskopravnog zahtjeva na primjenu pravila iz čl. 377. st. 1. ZOO), na postojanje različite prakse (uključujući i praksu ovoga suda).

13. Međutim, ovaj sud je u odluci poslovnog broja Rev 195/2022-2 od 15. studenoga 2022., u povodu revizije dopuštene pod brojem Revd-4416/2021-2 od 20. listopada 2021., već utvrdio potrebu za ispunjavanje zakonske zadaće Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odnosno na ujednačavanja sudske prakse u odnosu na ova pitanja, pa je nakon analize odluka ovoga suda, imajući u vidu i praksu Europskog suda za ljudska prava u odluci u predmetu Bogdanović i dr. protiv Hrvatske, br. 72254/11 od 18. ožujka 2014., kao i Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluka broj U-III/3679/2016 od 19. lipnja 2018.), i izrazio pravno shvaćanje koje glasi:

"Prilikom primjene zastarnog roka iz čl. 377. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), zastara naknade štete prouzročene kaznenim djelom počinje teći od pravomoćnosti kaznene presude kojom okrivljenik proglašen krivim (osuđujuća presuda), a ne od dana počinjenja kaznenog djela, neovisno o tome je li oštećenik u kaznenom postupku postavio imovinskopravni zahtjev, odnosno neovisno o tome je li od strane kaznenog suda upućen na pokretanje parnice u određenom roku i je li u tom roku podnio tužbu".

14. Sukladno navedenom shvaćanju, okolnost što tužiteljica nije podnijela imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku koji je vođen protiv drugotuženika nema utjecaja na primjenu odredbi iz čl. 377. ZOO u odnosu na početak i tijek zastarnog roka, pa shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno, a pobijana odluka je nezakonita zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

15. U konkretnom slučaju, s obzirom na relevantne (i žalbom neosporavane) činjenice koje proizlaze iz predmetnog spisa za tužiteljicu bi, sukladno odredbi čl. 376. ZOO, subjektivni trogodišnji zastarni rok za naknadu štete počeo teći od saznanja za štetu i štetnika, odnosno prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka, završetkom liječenja - 20. ožujka 2004. U tom trenutku je tijek zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete već bio prekinut podnošenjem optužnog prijedloga protiv drugotuženika (22. rujna 2003.), odnosno pokretanjem kaznenog postupka. Zastarijevanje je za tužiteljicu (ponovno) počelo teći pravomoćnošću kaznene presude, odnosno od 23. veljače 2006. Zbog toga bi zastara zahtjeva za naknadu štete tužiteljici nastupila 24. veljače 2009. Kako je tužiteljica podnijela predmetnu tužbe radi naknade neimovinske štete 11. travnja 2008., dakle prije proteka trogodišnjeg zastarnog roka, to u odnosu na njen zahtjev nije nastupila zastara, pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

16. Slijedom izloženog je valjalo reviziju tužiteljice uvažiti i preinačiti drugostupanjsku presudu (čl. 395. st. 1. ZPP) na način kako je to učinjeno u izreci ove presude (točka 1. izreke).

17. Nakon što je ovom odlukom potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, potrebno je odlučiti o troškovima ovog pravnog lijeka, pa je tuženicima naloženo solidarno naknaditi troškove revizije u iznosu od 355,03 EUR (2.675,00 kn) primjenom pravila Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09 - dalje: OT) te Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03 i 125/11), kako je to u točki 2. izreke.

Zagreb, 8. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa