REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1926/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mlljt. GŽH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa otac i zakonski zastupnik GŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Zdenka Jukić, odvjetnica u Čakovcu, protiv tužene UŽH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici u Varaždinu, radi uskraćenog uzdržavanja, odlučujući o prijedlogu tužene za dopuštenje revizije protiv dijela presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ob-100/2023-2 od 28. ožujka 2023., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P Ob-122/2021-35 od 21. prosinca 2022., na sjednici održanoj 8. svibnja 2024.
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužene za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužena je prijedlogom za dopuštenje revizije predložila da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ob-100/2023-2 od 28. ožujka 2023. (toč. IV. izreke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda) Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P Ob-122/2021-35 od 21. prosinca 2022. postavljajući slijedeće pravno pitanje:
„Da li roditelj s kojim mlljt dijete ne živi i kojem mlljt dijete nije povjereno na brigu i skrb ima pravo zastupati mlljt dijete kod podnošenja zahtjeva za uskraćeno uzdržavanje iz čl. 289.st.1. i čl. 316.st.1. Obiteljskog zakona prema roditelju koji s djetetom nije stanovao i nije pridonosio za uzdržavanje u pojedinom razdoblju u kojem dijete prema Obiteljskom zakonu ostvaruje pravo na uzdržavanje, iako mu je dijete sudskom odlukom povjereno na brigu i skrb.” pozivom na čl. 385.a st. 1. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) pozivajući se na razlog propisan čl. 385.a st. 1. al. 2. ZPP, te na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav) i to povreda prava na jednakost pred zakonom – čl. 14. st. 2. Ustava, pravično suđenje – čl. 29. Ustava i pravo na mirno uživanje vlasništva čl. 48. Ustava, te prava zajamčena Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010, i 13/2017.; dalje: Konvencija) i to čl. 6., čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, a pozivom na čl. 385.a st. 2. ZPP.
2. Na prijedlog nije odgovoreno.
3. Postupajući u skladu sa čl. 385.a ZPP i čl. 387. ZPP, ovaj revizijski sud je zaključio da postavljena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
4. Iako tužena obrazlažući razloge za podnošenje prijedloga za dopuštenje revizije u odnosu na razlog iz čl. 385.a st. 1. navodi da je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda, a da praksa nižih sudova nije jedinstvena uz prijedlog za dopuštenje revizije ne dostavlja odluke koje bi upućivale na različitu praksu nižih sudova što je prema čl. 387. st. 3. ZPP dužna učiniti.
5. Stoga je u odnosu na postavljeno pravno pitanje revizija tužene odbačena u skladu sa čl. 389.a st. 3. u svezi sa st. 1. ZPP.
6. Tužena nije učinila niti vjerojatnim da bi joj pobijanom presudom bila povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom te Konvencijom na koje se u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva.
7. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije upućuje da tužena smatra da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pošteno suđenje (čl. 29. Ustava i čl. 6. Konvencije) kao i pravo na mirno uživanje vlasništva (čl. 48. Ustava i čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju). Polazeći od navoda da mljt. tužitelj ne živi niti sa ocem koji je kao njegov zakonski zastupnik podnio tužbu kojom od nje traži plaćanje uzdržavanja smatra da je o njenom protutužbenom zahtjevu arbitrabilno odlučeno. Pitom osporava ocjenu nižestupanjskih sudova prema kojoj nije aktivno legitimirana za podnošenje tužbe. Nadalje, time što je njen zahtjev odbijen smatra da je pobijanom presudom povrijeđeno njeno pravo na mirno uživanje vlasništva jer se odlučuje samo o njenoj obvezi za plaćanje uzdržavanja mljt. tužitelja iako on ne živi sa niti jednim roditeljem.
7.1. U odnosu na ove navode tužene valja odgovoriti da tužena prilikom obrazlaganja navoda iz prijedloga zanemaruje da je čl. 424. st. 5. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23) propisano da Hrvatski zavod za socijalni rad zastupa dijete u postupku radi uzdržavanja ako se o djetetu skrbi druga fizička ili pravna osoba. Međutim, kako za sada nije pravomoćno odlučeno o zahtjevu mlljt. tužitelja (prvostupanjska presuda je u tom dijelu ukinuta) ovi navodi tužene se u ovom dijelu postupka ne mogu sa uspjehom isticati jer taj dio odluke nije predmetom postupka povodom prijedloga za dopuštenje revizije.
8. Glede navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
9. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižim sudovima tuženoj bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve bitne navode tužene. Njihove presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužena nije imala pravično suđenje.
10. Slijedom navedenog je temeljem čl. 389.a st. 3. u svezi sa čl. 387. st. 2. i 3. i čl. 389.a st. 4. ZPP odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 8. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
