REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1396/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ALD Automotive d.o.o. Zagreb, Veliko Polje, Betinska 1, OIB 45116797997, zastupanog po punomoćniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku u Požegi protiv tuženika HP – Hrvatska pošta d.d. Zagreb, Jurišićeva 13, OIB 87311810356, zastupanog po punomoćniku Damiru Galetoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Galetović i Galetović d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-68/2023-2 od 21. studenoga 2023. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 842/2022 od 30. studenoga 2022., na sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2024.,
r i j e š i o j e :
Odbija se tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-68/2023-2 od 21. studenoga 2023. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-842/2022 od 30. studenoga 2022. zbog dva pravna pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu te za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
2. Tužitelj na prijedlog nije odgovorio.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da niti jedno postavljeno pitanje u prijedlogu nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije navedena su dva pravna pitanja koja glase: 1) Je li tuženik osnovano zbog nespornog kašnjenja tužitelja s isporukom 136 vozila za Grupu 2 (od ukupno 190 vozila) i 120 vozila za Grupu 3 (od ukupno 162 vozila), aktivirao sva tužiteljeva jamstva, na što je imao pravo imajući u vidu odredbe čl. 214. i 215. ZJN-a, kojima je propisano da naručitelj u postupcima javne nabave može tražiti jamstvo za uredno ispunjenje ugovora, a sve sukladno čl. 20. st. 5. Ugovora o nabavi za 2. i 3. Grupu vozila?
2) Je li drugostupanjski sud učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP-a, ako nije ocijenio žalbene navode tuženika vezano za tvrdnju kako je neosnovano potraživanje tužitelja prema tuženiku?
4.2. Kao razlog važnosti postavljenog pitanja tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Županijskog suda u Bjelovaru, izraženo u odluci Gž-1297/99 od 2. rujna 1999.
5. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je odbio žalbu tuženice i potvrdio presudu suda prvog stupnja u dijelu kojim je tuženiku naloženo da plati tužitelju iznos od 832.098,87 kn/110.438,50 EUR na temelju Ugovora o nabavi vozila putem operativnog leasinga broj HP – 12/1-011270 - 2/18 od 2. srpnja 2018. za Grupu 2 te iznos od 1.197.487,91 kn/158.933,96 EUR na temelju Ugovora broj HP 12/1-011270- 3/18 od 20. kolovoza 2018. za Grupu vozila 3. Sudovi nižeg stupnja su ovakvu odluku zasnovali na utvrđenju da je tužitelj kasnio s isporukom vozila te da je tuženik od primljenih jamstava za uredno izvršenje posla imao pravo zadržati na temelju zaključenih ugovora iznos ugovorne kazne do maksimalnog iznosa od 5%, dok je iznos primljenog jamstva koji prelazi iznos ugovorne kazne dužan vratiti po pravilima o stjecanju bez osnove.
6. Prema čl. 385.a st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a osobito:
– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, ili
– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda, pogotovo ako sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, ili
– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem sudska praksa revizijskog suda nije jedinstvena, ili
– ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije – trebalo preispitati sudsku praksu. Prema odredbi čl. 387.st. 2. ZPP-a prijedlog za dopuštenost revizije treba sadržavati određeno naznačeno pravno pitanje iz čl. 385.a st. 1. ovoga Zakona ili određeno naznačeno temeljno ljudsko pravo iz čl. 385.a st. 2. ovoga Zakona za koje stranka smatra da joj je u postupku povrijeđeno uz dokaz da je u vezi s tim stranka iscrpila dopušteni pravni put, te jasno naznačene razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu čl. 385.a st. 1. ili 2. ovoga Zakona uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka.
7.1. U konkretnom slučaju u prijedlogu nisu naznačeni razlozi u smislu tih zakonskih odredbi. U odnosu na prvo pitanje tuženik se bavi pitanjem primjene čl. 214. i 215. Zakona o javnoj nabavi („Narodne novine“, broj 120/16), pa treba reći da svaka eventualna pogrešna primjena materijalnog prava nije razlog za dopuštenost revizije, ako nisu navedeni razlozi važnosti postavljenog pitanja iz čl. 385.a ZPP.
7.2. Navodi u prijedlogu o pretrpljenoj šteti zbog zakašnjenja i o tome da je rok isporuke bitan sastojak ugovora nisu u vezi s postavljenim pitanjem jer predmet spora nije naknada štete niti se o tome raspravljalo, a jednako tako ugovor nije raskinut po samom zakonu u smislu čl. 361. ZOO istekom fiksnog roka budući da su stranke ispunile preuzete ugovorne obveze.
8. Što se tiče drugog pitanja ono se odnosi na okolnosti ovog konkretnog slučaja, pri čemu je isto i nedorečeno u smislu na što se konkretno i odnosi dio pitanja „da sud nije ocijenio žalbene navode tuženika vezano za tvrdnju kako je neosnovano potraživanje tužitelja prema tuženiku budući da su razlozi navedeni u obrazloženju o tome da je tužbeni zahtjev osnovan ujedno su razlozi „vezani za tvrdnju tuženika da tužbeni zahtjev nije osnovan“. Uz navedeno, za važnost ovog pitanja za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni tuženik nije iznio relevantne razloge važnosti. Pozivanje na odluku Županijskog suda u Bjelovaru Gž-129/99 od 2. rujna 1999. u kojoj je navedeno da osnovanost zahtjeva za vraćanje po osnovi stjecanja bez osnove ne ovisi o krivnji stjecatelja nema značaja jer sudovi nižeg stupnja nisu zauzeli suprotan stav, tj. da je tuženica dužna vratiti utuženi iznos zbog toga što postoji njezina krivnja.
9. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 8. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražen Jakovina
