REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt-371/2016-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barać Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JUGOBANKA a.d. Beograd, u stečaju, Beograd, Ulica kralja Petra 19-21, Beograd, Republika Srbija, kojeg zastupaju punomoćnici Mladen Dragičević i Anamarija Leško iz Odvjetničkog društva Dragičević i partneri, odvjetnici u Zagrebu, Palmotićeva 60/11, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Paromlinska 2, radi isplate 50.499.325,85 EUR, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4363/2012-3 od 8. prosinca 2015., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3529/2009 od 4. siječnja 2012., u sjednici održanoj 8. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tužitelja Jugobanka d.d. Beograd.

II. Tuženiku se ne dosuđuju troškovi odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3529/2009 od 4. siječnja 2012., odbijen je tužbeni zahtjev (točka I. izreke) koji glasi:

„Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb da tužitelju JUGOBANKA a.d. Beograd u stečaju isplati iznos od EUR 50.499.325,85 s kamatama tekućim od 1. siječnja 2009.g., pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, te da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak s pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja, pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“.

1.1. Odlukom o troškovima parnice (točka II. izreke) naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi troškove u iznosu od 2.500,00 kn.

2. Pobijanom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj poslovni broj Pž-4363/2012-3 od 8. prosinca 2015., obijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda (toč. I. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova odgovora na žalbu (toč. II. izreke).

3. Protiv ove drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno „(...) ako revizijski sud utvrdi da nisu počinjene bitne povrede postupka, već da je samo materijalno pravo pogrešno primijenjeno“ da prihvati reviziju i preinači prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i usvoji tužbeni zahtjev, uz dosudu prouzročenog parničnog troška tužitelju.

4. Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja.

4.1. U odgovoru na reviziju tuženik ukazuje na neosnovanost (a podredno i nedopustivost) revizijskog prigovora bitnih povreda postupka koja bi bila učinjena propustom suda odrediti koje je pravo mjerodavno i utvrditi njegov sadržaj u predmetnom sporu. Također, tuženik osporava osnovanost svih navoda revizije i predlaže da revizijski sud odbije reviziju i obveže tužitelja na plaćanje parničnog troška za sudsku pristojbu za odgovor na reviziju u iznosu od 2.500,00 kn.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno revizijskim navodima u postupku koji je prethodio reviziji nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer se pobijanoj presudi nedostaju razlozi o mjerodavnom pravu, a u konkretnom slučaju da se radi o sporu s međunarodnim elementom.

7.1. U odnosu na navedene prigovore ovdje, prije svega, valja naglasiti kako je potpuno neosnovana tvrdnja tužitelja da bi odredbom čl. 13. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 88/01) bilo propisano da će sud ili drugi nadležni organ po službenoj dužnosti utvrditi sadržaj mjerodavnog prava - što su po njegovim navodima sudovi propustili učiniti. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi dužnost suda utvrditi sadržaj stranog prava, ali samo onda kada je to strano pravo mjerodavno u konkretnom sporu.

7.2. Iz predmetnog spisa proizlazi da je tužitelj svoju tužbu utemeljio na propisima Republike Hrvatske te da tijekom postupka, pa niti u žalbi protiv presude, niti sada u reviziji, nije isticao da se ti propisi ne bi primjenjivali na predmetni spor (izvanugovorne odgovornosti za štetu) odnosno da bi bilo mjerodavno koje drugo (strano) pravo, pa se na temelju tih tijekom parnice nesporno mjerodavnih hrvatskih propisa vodila i dovršila glavna rasprava. Stoga nije utemeljen prigovor da o tim bitnim činjenicama pobijana presuda ne sadrži razloge. Zbog navedenog ovaj sud, u smislu odredbe čl. 385. st. 2. ZPP, istaknuti prigovor nije razmatrao.(tako ovaj sud u identičnoj procesnoj situaciji istog tužitelja u odluci Revt 521/2016-2 od 15. siječnja 2020.).

7.3. Nadalje, tužitelj prigovor bitnih povreda obrazlaže navodeći kako prvostupanjski sud nije naveo materijalnopravni propis na kojem temelji svoju odluku, a da drugostupanjski sud te nedostatke nije sankcionirao, čime je povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. učinjena i pred drugostupanjskim sudom.

7.4. U odgovoru na ovaj prigovor treba poći od definiranja predmeta spora u ovoj parnici - predmet spora je potraživanje tužitelja od tuženika s naslova izvanugovorne odgovornosti za štetu u iznosu od 50.499.325,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2009.g., pa do isplate, a koja šteta je nastala po navodima tužitelja jer tuženik nije poduzeo niti jednu radnju da bi zaštitio i naplatio tražbinu tužitelja prema hrvatskim pravnim osobama.

7.5. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev zaključivši da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za odštetnu odgovornost tuženika, dok drugostupanjski sud na temelju pravilno utvrđenih činjenica zaključuje da tužitelj nema aktivnu (materijalnu) legitimaciju za naknadu štete u okolnostima konkretnog slučaja.

7.6. Izostanak pozivanja na materijalnopravnu odredbu koja je primijenjena prilikom donošenja odluke predstavlja bitnu povredu postupka samo u slučaju ako iz sadržaja odluke ostaje nejasno koja odredba je primijenjena ili trebala biti primijenjena.

7.7. Dakle, drugostupanjski sud je utvrdio kako činjenično stanje bitno za donošenje odluke u ovom predmetu nije sporno - s čime je suglasan i ovaj sud jer nije sporno postojanje propisa na koje ukazuje tužitelj u svojoj tužbi, a nije sporno niti da su nadležni organi i tuženik po tim propisima postupili. O njihovom utjecaju na tražbine tužitelja prema krajnjim dužnicima (primjerice, brodogradilištima - jer je tužitelj u žalbi ukazivao samo na Odluku Vlade Republike Hrvatske od 5. travnja 2001.) izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2963/2003 od 14. svibnja 2004.).

7.8. Pritom, savršeno je jasno koje odredbe zakona su kod odbijanja zahtjeva za naknadu štete primijenjene u situaciji kada je zaključeno da nisu dokazane pretpostavke za odgovornost za štetu, pa nema bitne povrede učinjene u prvostupanjskoj presudi koja nije sankcionirana pred sudom drugog stupnja.

8. Nakon toga se ovaj prigovor bitnih povreda, zapravo „pretvara“ u prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, da bi postojala odgovornost za naknadu štete prema odredbama čl. 154. i 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) moraju se kumulativno ispuniti sve pretpostavke odgovornosti, a to su postojanje:

- oštećenog i štetnika,

- štetne radnje štetnika,

- štete (u ovom slučaju umanjenja imovine tužitelja),

- uzročne veze između štetne radnje i štete i

- protupravnosti same radnje.

8.1. Dakle, imajući u vidu kako nije sporno postojanje navodno oštećenog (tužitelja) i navodnog štetnika (tuženika), u ovom je postupku tužitelj trebao, prije svega konkretizirati koje to radnje tuženika predstavljaju štetnu radnju, odnosno umjesto (kako to pravilno ukazuje tužena) umjesto „(...) teze o ”permanentnoj ”štetnoj radnji tuženika (...) barem navesti svoje neuredne dužnike protiv kojih navodno tužena nije poduzela radnje radi naplate“. Zatim je valjalo dokazati kako i zašto radnje, odnosno propusti tuženika predstavljaju štetnu radnju, dokazati postojanje štete, zatim uzročnu vezu štetne radnje i štete kao i protupravnost radnje štetnika. Kod toga, potrebno je uvijek naglasiti, tužitelj mora dokazati kumulativno postojanje svih navedenih pretpostavki, jer odgovornost tuženika za štetu ne postoji ukoliko nije ispunjena bilo koja od navedenih pretpostavki. Naime, ako tužitelj ne dokaže štetnu radnju tuženika, tada nema niti štete zbog te radnje; ako ne dokaže postojanje štete tada nema mogućnosti njene naknade, a bez uzročne veze između radnje i štete te bez protupravnosti nema niti odgovornosti tuženika za nastanak štete.

9. Kako u postupku pred prvostupanjskim sudom ništa od ovog nije učinjeno to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 154. i 155 ZOO odbivši zahtjev tužitelja zbog nedokazanih pretpostavki odgovornosti za štetu.

10. Drugostupanjski sud u pobijanoj odluci pravilno obrazlaže pravnu osnovu zahtjeva navodeći kako je „(...) nesporno da tužitelj svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je on pravni sljednik Jugobanke d.d., Beograd, Glavna filijala Split, te na tvrdnji da je tuženik propustio poduzeti pravno dopustive radnje radi naplate potraživanja Glavne filijale Split, čime je tužitelju nanio štetu.“

10.1. Nadalje. pravilno drugostupanjski sud obrazlaže kako je u konkretnom slučaju tuženik svoju dužnost obavljao na temelju Uredbe o načinu likvidacije poslovanja glavnih filijala Jugobanke d.d., Beograd, koje su poslovale na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 84/92), koja je naknadno zamijenjena Zakonom o načinu likvidacije poslovanja glavnih filijala Jugobanke d.d., Beograd koje su poslovale na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 106/93 - dalje: Zakon) te da je čl. 2. Zakona propisano da će se u likvidaciji poslovanja glavnih filijala obavljati naplata potraživanja glavnih filijala od pravnih i fizičkih osoba s teritorija Republike Hrvatske te do visine naplaćenih potraživanja izmiriti dugovi glavnih filijala prema pravnim i fizičkim osobama s teritorija Republike Hrvatske. U čl. 3. Zakona točno su propisani zakonski zastupnici tih filijala, pri čemu je Zagrebačka banka Pomorska banka d.d. Split zadužena za obavljanje poslova likvidacije za Glavnu filijalu Jugobanke d.d. Beograd u Splitu. Zakonom određena dužnost tuženika bila je obaviti naplatu potraživanja Glavne filijale Jugobanke d.d. u Splitu od njenih dužnika pravnih i fizičkih osoba s teritorija Republike Hrvatske, te iz tako prikupljenih sredstava, nakon namirenja troškova, izmiriti dugovanja te filijale prema pravnim i fizičkim osobama s teritorija Republike Hrvatske, prvenstveno Hrvatske narodne banke (prema čl. 5. Zakona).

10.2. Međutim, osnovano upozorava tužitelj, drugostupanjski sud pogrešno zaključuje kako tuženik koji je postupao isključivo kao likvidator poslovanja Glavne filijale sukladno Zakonu o načinu likvidacije poslovanja glavnih filijala i nije imao ovlasti i odgovornosti sukladne tada važećem Zakonu o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (pa ni dužnost ”ostatak imovine vratiti osnivaču”) ne može odgovarati za posljedice provođenja Zakona o likvidaciji prema tužitelju, već samo vjerovnicima s područja Republike Hrvatske. Naime, svaki onaj koji drugome prouzroči štetu, pod uvjetom da su za to ispunjene zakonske pretpostavke, odgovara za nastalu štetu prema općim pravilima odštetnog prava.

11. No, kako tužitelj nije dokazao postojanje ovih pretpostavki (što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i zaključio) to je unatoč pogrešnom zaključku drugostupanjskog suda, valjanom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu (kako je to i učinjeno pobijanom odlukom).

12. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu kako je to u toč. I. izreke ove odluke, temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

13. O zahtjevu tuženika za naknadom troškova odgovora na reviziju odlučeno je (toč. II. izreke) primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ovaj sud ocijenio kako podnošenje odgovora na reviziju nije radnja koja je bila potrebna u ovoj parnici (čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 8. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa