REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1600/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s boravištem u [adresa], zastupane po punomoćnici Vlasti Šteher, odvjetnici u Našicama protiv tuženika KK [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Jurlini, odvjetniku u Slatini, radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž Ob-96/2023-2 od 20. studenoga 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini broj P Ob-33/2021-40 od 18. svibnja 2023. ispravljena rješenjem istog suda broj P Ob-33/2021-47 od 4. rujna 2023., na sjednici održanoj 8. svibnja 2024.,
r i j e š i o j e :
I. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž Ob-96/2023-2 od 20. studenoga 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini broj P Ob-33/2021-40 od 18. svibnja 2023. ispravljena rješenjem istog suda broj P Ob-33/2021-47 od 4. rujna 2023., postavljajući pitanje koje drži važnim za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koje glasi:
„Ako je Zakonom o braku i porodičnim odnosima propisano da se kod utvrđenja suvlasničkih udjela udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine, da li je drugostupanjski sud dužan prilikom odlučivanja o žalbi utvrditi pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda o tim okolnostima te u slučaju propusta uputiti prvostupanjski sud da to učini?“
1.2. Tuženik u odnosu na postavljeno pravno pitanje nije naveo razloge iz kojih bi proizlazilo da je postavljeno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili razloge za razvoj prava kroz sudsku praksu.
2. Tuženik je naveo da mu je povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav), sadržano i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99
- proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: EKLJP) i to pravo na pravično suđenje.
3. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljica predlaže isti odbaciti, podredno odbiti. Traži troškove sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.
5.1. Prema odredbi čl. 385 a st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito
- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili
- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili
- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili
- ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.
5.2. Prema odredbi čl. 387. st. 2. ZPP u prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te jasno naznačiti razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti (čl. 387. st. 3. ZPP).
6. Međutim, uz to što je odgovor na postavljeno pitanje usko vezan za činjenične okolnosti pojedinog slučaja, tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naveo razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno, ne samo za odluku u konkretnom sporu, već i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu citirane odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime, nije navedeno niti je tuženik dostavio sudske odluke iz kojih bi proizlazilo da bi o tom pitanju viši sudovi imali različitu praksu, već se tuženik izražavajući svoje nezadovoljstvo pravomoćnim ishodom sudskog postupka sadržajno poziva na pogrešnu primjenu materijalnog i postupovnog prava, ponavljajući time žalbene razloge, a što nije predmet odlučivanja u povodu prijedloga za dopuštenje revizije.
7. Stoga, pitanje iz prijedloga nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer s obzirom na to kako je formulirano i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu odluku nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu.
8.1. Nadalje, odredbom čl. 385.a st. 2. ZPP propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.
8.2. Tuženik navodi da su nižestupanjski sudovi donijeli odluke bez jasnog obrazloženja te da mu je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Točno je da obveza suda na obrazlaganje odluke i pažljivog ispitivanja navoda stranke ima osobitu važnost i to ne samo kad je u pitanju korištenje prava na djelotvoran pravni lijek (članak 18. Ustava), već i iz razloga što predstavlja povredu časti i dostojanstva subjekata o čijim se pravima i obvezama odlučuje. Međutim, ovaj sud u tvrdnjama o arbitrarnosti nižestupanjskih odluka ne nalazi da bi se o povredi takve naravi i intenziteta radilo da bi za posljedicu imalo povredu temeljnih prava. Naime, arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim. Nižestupanjske odluke donesene su u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište i primjenu zakona nižestupanjski sudovi obrazložili su na valjan i prihvatljiv način. Imajući na umu sve izneseno, nižestupanjske odluke nisu očigledno nezakonite, arbitrarne niti očito nerazumne te stoga tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje.
9. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. i 2. ZPP i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. i 4. ZPP, riješiti kao u izreci.
10. Tužiteljici nisu priznati zatraženi troškovi sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP jer to nije bila radnja potrebna za vođenje ovog postupka.
Zagreb, 8. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
