REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Gž-183/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. G. iz S., U. J. D., OIB:…, i 2.
I. K. iz S., U. Č., OIB:…, koje zastupa punomoćnik G. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice D. G. iz Z., B. u., OIB:…, koju zastupa punomoćnik G. M., odvjetnik u O. društvu M. i p. u Z., radi utvrđenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 27. rujna 2023., u sjednici održanoj 8. svibnja 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 27. rujna 2023. te se odbija i zahtjev za naknadu troškova žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja M. G. i I. K. protiv tuženice D. G. za utvrđenje da je ispunjen raskidni uvjet iz točke 6. sporazuma od 8. studenog 2016. sklopljenog pred javnim bilježnikom J. K.-R. pod poslovnim brojem OV-17763/16 čime su tužitelji ovlašteni zatražiti brisanje prava stanovanja ustanovljenog u korist tuženice D. G. na nekretnini u suvlasništvu tužitelja i to nekretnine u naravi stana u Z., B. u. pobliže označenog u izreci presude te radi davanja isprave podobne za brisanje prava stanovanja i konačno – za predaju stana u posjed, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
1.1. O troškovima parničnog postupka odlučeno je tako da je tužiteljima naloženo naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 497,71 eura/3.750,00 kuna sa zateznim kamatama od donošenja presude 27. rujna 2023. do isplate u roku od 15 dana.
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobijaju tužitelji zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga te zbog odluke o troškovima postupka smatrajući i kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja te pogrešno zaključio da raskidni uvjet nije ispunjen, čime su nastupile pravne posljedice prestanka služnosti a kako je to i ugovoreno ukoliko tuženica ne podmiri obvezu prema Privrednoj banci Zagreb, koji raskidni uvjet nije rezultat nekog ekstenzivnog tumačenja ugovornih odredaba već upravo primjene ugovornih obveza u skladu s člankom 319. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021. i 156/2022., dalje: ZOO/05). Kako je nesporno da tuženica nije podmirila to dugovanje nije sporno ni da nije tužiteljima dostavljala potvrde o uplatama u cilju zatvaranja tog dugovanja te je upravo ta okolnost izričito propisana kao raskidni uvjet, a koji se nedvojbeno jest ostvario budući da je upravo prvotužitelj pod pritiskom prijetnje ovrhe podmirio tu tražbinu.
2.1. Tužitelji u žalbi dodaju kako je došlo i do odricanja od prava stanovanja jer činjenica da tuženica ne plaća pričuvu nije ni sporna budući da je sama tuženica u svom iskazu potvrdila kako ne plaća pričuvu jer smatra da je to obveza tužitelja. Smatraju i da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer je sud kontradiktoran sam sebi u pogledu pravno relevantne činjenice neplaćanja režijskih troškova pogrešno smatrajući da su tužitelji trebali aktivno dokazivati tu činjenicu koja je nesporna.
2.2. Predlažu preinačenje prvostupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva uz istovremeno obvezivanje tuženice naknaditi im troškove postupka uvećane za troškove žalbe u iznosu od 217,33 eura.
5. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.
6. Žalba nije osnovana.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja M. G. i I. K. kao suvlasnika stana u Z., B. u. protiv tuženice D. G. kao ovlaštenice osobne služnosti prava stanovanja u tom stanu, radi utvrđenja da je ispunjen raskidni uvjet iz članka 6. Sporazuma - Izjave od 8. studenog 2016. sklopljenog pred javnim bilježnikom J. K.-R. pod poslovnim brojem OV-17763/2016 (dalje: Sporazum – Izjava) čime se tužitelji smatraju ovlaštenicima zahtijevati brisanje upisane osobne služnosti, a potom i njihov zahtjev za izdavanje isprave podobne za brisanje tog prava te konačno zahtjev za predaju stana u neposredan posjed, slobodnog od osoba i stvari.
8. Prvostupanjski je sud presudom odbio tužbeni zahtjev u cijelosti smatrajući kako tužitelji nisu ni na koji način dokazali tuženičino neplaćanje obveza preuzetih Izjavom od 8. studenog 2016. ni režijskih troškova pa nije došlo ni do tuženičina odricanja od prava stanovanja, pri čemu napominje kako je sam tužitelj prilikom dopunskog saslušanja naveo da je po pozivu HEP-a povodom traženja tuženice na sebe i sestru preuzeo sklapanje ugovora radi nastavka pružanja usluga opskrbe električnom energijom pa su time tužitelji preuzeli obvezu plaćanja ugovorene naknade za isporučenu električnu energiju, dok je tuženica u svom iskazu navela kako ona plaća kredit u OTP banci i režije za stan u kojem stanuje (osim troškova pričuve koje smatra troškom vlasnika), a tužitelji nikakvim dokazima nisu osporili taj navod.
8.1. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi i da nije ispunjen raskidni uvjet iz članka 6. Sporazuma -Izjave jer tužitelji nisu dokazali neplaćanje kredita OTP a ni u pogledu ostaviteljeva duga iz kredita kod PBZ jer je nakon sklapanja Sporazuma - Izjave taj kredit zatvoren i to uplatom znatno manjeg iznosa (470,00 eura) od onog koji su stranke imale u vidu u vrijeme sklapanja Sporazuma – Izjave tako da je plaćeno 20% od ukupnog iznosa (tako iskazuju sami tužitelji), što su platili samo tužitelji (zapravo tužitelj M. G.) a tuženica se obvezala vratiti taj iznos (470,00 eura) u cijelosti.
9. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava (prema članku 365. stavku 2. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio prvostupanjsku presudu zakonitom i pravilnom pa žalbu tužitelja slijedom toga neosnovanom.
10. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti pa ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju se pozivaju tužitelji u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
11. Nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.
12. U prvostupanjskom je postupku pravilno utvrđeno da su stranke 8. studenog 2016. potpisale Sporazum - Izjavu, koju je nesporno pripremio i sastavio tužitelj M. G., a u kojoj je u točkama 3. i 4. navedena tuženičina obveza "na mjesečnoj razini" dostavljati tužiteljima potvrde o uplati za dugovanje po kreditu prema Privrednoj banci Zagreb d.d. koje je utvrđeno dopisom banke od 17. listopada 2016. i naknadnim kontaktom s bankom te u roku od mjesec dana dostaviti bankovnu potvrdu o načinu preuzimanja obveze otplate kredita na svoje ime (točka 3.) te im dostavljati potvrde o zatvaranju računa pok. I. G. u OTP i PBZ banci (točka 4.) kao i da je u točki 6. te Izjave navedeno ukidanje prava doživotnog stanovanja ako neki od računa u točkama 3. i 4. nisu podmireni.
12.1. Nadalje, utvrđeno je i kako su tužitelji i tuženica s jedne te PBZ s druge strane 16. svibnja 2017. sklopili Ugovor o nagodbi kojom se obvezuju uplatiti iznos od 470,00 eura do 30. lipnja 2017. kao dio obveze po glavnici (koja je iznosila 1.555,36 eura) i da će se u tom slučaju ostatak duga otpustiti.
13. Nije sporno da je nagođeni iznos od 470,00 eura platio tužitelj M. G. na temelju sporazuma s tužiteljicom i tuženicom a iz iskaza tužitelja proizlazi da se tuženica obvezala isplatiti mu taj iznos.
14. Od duga prema PBZ koji je u vrijeme sklapanja Sporazuma - Izjave od 8. studenog 2016. bio znatno viši plaćeno je dakle 470,00 eura (sam tužitelj kaže da je to bilo 20% od ukupnog duga) i time je kredit zatvoren a platio ga je tužitelj M. G. i tuženica se obvezala njemu naknadno isplatiti taj iznos. Veći iznos duga (80%) je stoga otpušten pa je time prestala i obveza ostaviteljevih nasljednika.
14.1. Uzimajući u obzir navedenu činjenicu kao i činjenicu da je tuženica također bila nasljednica iza pok. I. G. kao njegova supruga i da je po sporazumu s tužiteljima (djecom ostavitelja) a na temelju rješenja o nasljeđivanju i upisom u zemljišnu knjigu stekla pravo osobne služnosti stanovanja u stanu, ovaj drugostupanjski sud također ocjenjuje da nije ostvaren raskidni uvjet iz točke 6. u vezi s točkom 3. Sporazuma - Izjave i da zbog još neplaćenog duga po toj osnovi (470,00 eura) tužitelju M. G., dakle ne banci, koji je mogao od tuženice i zahtijevati tu isplatu, ne može prestati osobna služnost. U tom se smislu može smatrati da je došlo do izmjene Sporazuma
– Izjave i da ta točka više nema značaj raskidnog uvjeta ili da uvjet nije ostvaren. 14.2. U pogledu drugog dijela raskidnog uvjeta – dostavljanja potvrda o zatvaranju računa pok. I. G. u OTP banci odnosno podmirenju tog kredita – prvostupanjski je sud također pravilno ocijenio kako tužitelji nisu dokazali nastupanje tog dijela uvjeta, s tim što ga tužitelji više i ne spominju pa to više i nije predmet razmatranja.
15. Tužitelji dakle svoj zahtjev temelje na dijelu uvjeta koji se odnosi na ostaviteljev dug u PBZ a koji je, kao što je već navedeno, zatvoren još 2017. godine plaćanjem višestruko manjeg iznosa od duga koji je postojao u vrijeme sklapanja Sporazuma – Izjave a visina kojega je uz postojanje opasnosti od ovrhe i u odnosu na tužitelje (jer su i oni nasljednici a nasljednici solidarno odgovaraju za dugove ostavitelja) zasigurno bila odlučna pobuda za ugovaranje raskidnog uvjeta ispunjenjem kojeg bi tuženica izgubila pravo stanovanja u stanu.
15.1. Već je ranije navedeno kako je u međuvremenu došlo do značajnih izmjena uslijed kojih činjenica što tuženica nije platila tužitelju iznos od 470,00 eura kojim je zatvoren kredit kod PBZ iako se na to obvezala nakon sklapanja Sporazuma - Izjave ne može sama za sebe imati značaj raskidnog uvjeta i rezultirati prestankom osobne služnosti prava stanovanja.
16. Osim toga, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da sporne odredbe Sporazuma
– Izjave nisu previše jasne a nesporno ih je sastavio tužitelj M. G. pa ih treba tumačiti u korist tuženice prema članku 320. stavku 1. ZOO/05, iako u ovom slučaju nema razlike ni ako se sporne odredbe tumače prema odredbi članka 319. stavka 2. ZOO/05 koja zahtijeva istraživanje zajedničke namjere ugovaratelja i razumijevanje odredbe kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim tim zakonom.
16.1. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, uključujući i protek vremena od sklapanja Sporazuma – Izjave do sklapanja Ugovora o nagodbi s PBZ (7 mjeseci) te od tada do podnošenja tužbe (gotovo dvije godine) i načela obveznoga prava uključujući načelo savjesnosti i poštenja te važnost stanovanja, ne bi se moglo prihvatiti da je zajednička namjera stranaka bila prestanak osobne služnosti prava stanovanja i u situaciji kada je od kompleksnog uvjeta ostala samo neisplata iznosa od 470,00 eura i to tužiteljima, dakle na banci jer je kredit zatvoren pa tužitelji više nisu ni u kakvoj neizvjesnosti financijskog opterećenja.
17. Među strankama je po svemu sudeći najveći problem u tuženičinu ponašanju u pogledu režijskih troškova i troškova pričuve koje ona ne plaća uredno ili uopće ne plaća (pričuvu), ali to u Sporazumu – Izjavi i nije bilo ugovoreno kao raskidni uvjet a tužitelji doista nisu dokazali prestanak prava stanovanja odreknućem tuženice kao ovlaštenika te služnosti, jer je za postojanje situacije u kojoj se tuženica mora odreći svoga prava uporabe stana potrebno utvrditi i druge relevantne činjenice iz članka 216. u vezi s člankom 217. stavkom 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015. i 96/2017. dalje: ZV) koje tužitelji nisu ni naveli u tužbenoj osnovi.
17.1. Tužitelji stoga nisu u pravu ni kada navode da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja iz članka 221. a ZPP.
18. Iz navedenog proizlazi nepostojanje razloga za žalbu na koje se pazi po službenoj dužnosti a i onih određenih u žalbi pa je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, uključujući i odluku o troškovima postupka koju tužitelji nisu posebno ni pobijali u pogledu primjene materijalnog prava, te time, a na temelju članka 368. stavka 1. i u pogledu troškova žalbe na temelju članka 166. stavka 1. ZPP, odlučiti kao u izreci.
U Puli 8. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća
Igor Rakić, v.r.
