REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1564/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Marković, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Ružice Omazić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F INGENIEURBURO FUR WASSERVERSORGUNG UND TIEFBAU JELLEN & CO., OHG Kempten, Stuibenweg 12, Savezna Republika Njemačka, OIB 91048923543, kojeg zastupa punomoćnik Gordan Marović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Marović i partneri j.t.d. Zagreb, Kneza Borne 5, protiv tuženika ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 41, OIB 85584865987, kojeg zastupa punomoćnik Dražan Crnković, odvjetnik u Zagrebu, Vlaška 77, radi isplate iznosa od 398.468,86 kn, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-717/2019 od 10. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-717/2019 od 10. siječnja 2020. u točki II. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-717/2019 od 10. siječnja 2020. u točkama I. i III. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 267.103,64 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 239.567,18 kn od 31. listopada 2000. do isplate te na iznos od 27.536,46 kn od 16. prosinca 2003. do isplate.“

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.505,74 EUR u roku od 15 dana, a odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.488,55 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 267.103,64 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 239.567,18 kn od 31. listopada 2000. do isplate te na iznos od 27.536,46 kn od 16. prosinca 2003. do isplate (točka I. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 131.365,22 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 8.261,05 kn od 31. listopada 2000. do isplate, na iznos od 123.104,17 kn od 31. listopada 2000. do isplate i na iznos od 27.536,46 kn za razdoblje od 31. listopada 2000. do 15. prosinca 2003. (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 38.096,46 kn (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu su izjavile obje stranke.

2.1. Tužitelj je izjavio žalbu protiv točke II. izreke te za nedosuđeni parnični trošak, isticanjem svih žalbenih razloga, s prijedlogom da je ovaj sud preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.2. Odgovarajući na tužiteljevu žalbu tuženik je osporio njenu osnovanost.

2.3. Tuženik je izjavio žalbu protiv točaka I. i III. izreke presude isticanjem svih žalbenih razloga, s prijedlogom da je ovaj sud preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.4. Odgovor na tuženikovu žalbu nije dostavljen.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana. Tuženikova žalba je osnovana.

4. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11. 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava.

5. Pobijanu je presudu prvostupanjski sud donio u ponovljenom postupku, nakon što je rješenjem ovoga suda poslovni broj Pž-2461/2010 od 23. travnja 2014. presuda prvostupanjskog suda poslovni broj P-4788/2005 od 27. listopada 2009. ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

6. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a, jer je odlučivao o zahtjevu kojeg je tužitelj postavio, dakle nije prekoračio tužbeni zahtjev. Međutim, pri ocjeni tuženikovih prigovora prvostupanjski je sud pogrešno zaključio o tuženikovoj pasivnoj legitimaciji i zbog nepravilne primjene materijalnog prava o tužbenom zahtjevu donio nepravilnu odluku.

7. Spor proizlazi iz poslovnog odnosa stranaka s osnove Ugovora za izradu predprojekta i glavnog projekta vodoopskrbe Grada Samobora od 31. kolovoza 2000. i 11. rujna 2000. Tuženik je od tužitelja naručio izradu dva elaborata i to: predprojekta optimiranja vodoopskrbe Grada Samobora po cijeni od 330.437,50 kn i glavnog projekta vodoopskrbe Grada Samobora po cijeni od 369.312,50 kn. Tužitelj se obvezao započeti s ugovorenim radovima odmah po potpisu ugovora, elaborat predprojekta dovršiti i predati naručitelju na prihvaćanje u roku 3 mjeseca od potpisa ugovora, a po prihvaćanju elaborata predprojekta započeti na izradi elaborata glavnog projekta te ga dovršiti i predati naručitelju u roku od 3 mjeseca od početka.

7.1. Nakon što je potpisan ugovor i tužitelj započeo s izvođenjem ugovorenog djela, tuženik ga je 11. listopada 2000. obavijestio da nakon provjere postupka ustupanja izrade projekta vodoopskrbe grada Samobora, ne može dopustiti realizaciju ugovora (cijeneći i okolnost da je potpisnik ugovora prestao obnašati funkciju direktora 6. rujna 2000.), pozivajući se na čl. 57. Zakona o nabavi roba, usluga i ustupanju radova („Narodne novine“ broj 142/97; dalje: Zakon o nabavi). Pritom je tuženik naveo da je zbog ugovorene vrijednosti projekta, postupkom prikupljanja ponuda povrijeđen zakonom propisani postupak, a za tu povredu zakon propisuje ništavost, što znači da ugovor nije zaključen niti proizvodi pravne učinke.

8. S osnove propuštene realizacije ugovorenog posla, tužitelj od tuženika potražuje naknadu štete koja mu je nastala dijelom iz razloga što mu nisu plaćeni ugovoreni projekti koje je izveo u omjeru od 75%, a dijelom zato što trpi štetu s osnove izmakle dobiti, ukupno iznos od 398.468,86 kn od čega: iznos od 247.828,23 kn na ime naknade dijela ugovorene cijene predprojekta u omjeru od 75% ugovorene cijene od 330.437,50 kn; iznos od 27.536,46 kn s osnove izgubljene dobiti u omjeru od 1/3 od 25% neizvedenih radova predprojekta (25% od 330.437,50 kn, od čega 1/3) te iznos od 123.104,17 kn s osnove izgubljene dobiti u omjeru od 1/3 vrijednosti cijene glavnog projekta (369.312,50 kn).

9. Među strankama je sporan cijeli niz odlučnih činjenica, ali je cijeneći njihov utjecaj na odluku o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud prije svega trebao ispitati tuženikove prigovore promašene pasivne legitimacije kao i nedostatka aktivne legitimacije (s time u vezi tvrdnje vezane uz subjektivnu preinaku tužbe). Ovaj sud utvrđuje da je zaključak prvostupanjskog suda o tuženikovoj pasivnoj legitimaciji nepravilan i to je razlog donošenja ove odluke, slijedom zaključka ovoga suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. Iz sadržaja spisa proizlazi nespornim da je tijekom parnice, na pasivnoj strani došlo do statusnih promjena;

- u tužbi od 16. prosinca 2003. na strani tuženika označeno je društvo Vodoopskrba i odvodnja d.o.o. Zagreb koje je tijekom parnice prestalo postojati brisanjem iz sudskog registra 12. rujna 2006., uslijed statusne promjene pripajanja društvu Gradsko komunalno gospodarstvo d.o.o. Zagreb, na osnovi Ugovora o pripajanju od 9. lipnja 2006. Nadalje, Vodoopskrba i odvodnja postaje podružnica, potom 2007. godine ulazi u sastav društva Zagrebački holding d.o.o.

- nije sporno da je tuženik, društvo Zagrebački holding d.o.o., univerzalni pravni slijednik prvotnog tuženika Vodoopskrba i odvodnja d.o.o.

11. Tuženik međutim, tijekom postupka kao i ponovljenim žalbenim navodima prigovara promašenoj pasivnoj legitimaciji smatrajući da je tužitelj trebao na tuženoj strani označiti novoosnovano trgovačko društvo Vodoopskrba i odvodnja d.o.o., koje je nastalo pri statusnoj promjeni Zagrebačkog holdinga d.o.o. odvajanja s osnivanjem u studenome 2013. godine. Tuženik tvrdi da su tom podjelom dijelovi imovine, potraživanja, prava i obveze tuženika prenesena na novoosnovano društvo koje je pravni sljednik društva koje se dijeli pa je ono pasivno legitimirano. Tuženik se pritom pozvao na Plan podjele društva tuženika od 30. listopada 2013. iz kojeg proizlazi da je obveza koja je predmet ove parnice prešla na društvo Vodoopskrba i odvodnja d.o.o. (str. 68. Plana, sastavni dio Plana je Prilog 7 u kojem se nalazi popis svih sporova koji su prešli na Vodoopskrba i odvodnja d.o.o., r. br. 61), o čemu je tužitelj obaviješten najkasnije na ročištu 3. ožujka 2016. Taj je prigovor tuženik istaknuo na tom ročištu, ujedno prvom ročištu nakon što je provedena navedena statusna promjena. Napominje se da je ova parnica bila u prekidu od 12. rujna 2006. kada je prestao postojati prvotno označeni tuženik (str. 108. spisa) što je prvostupanjski sud utvrdio rješenjem od 8. siječnja 2016. nakon ukidnog rješenja ovoga suda poslovni broj Pž-2461/2010; postupak je nastavljen 8. siječnja 2016. (str. 109. spisa). Tužitelj je na tom ročištu, unatoč svemu navedenom izjavio da ustraje kod tužbenog zahtjeva usmjerenog protiv tuženika, Zagrebački holding d.o.o. Zagreb, navodeći da dug nije mogao prijeći na Vodoopskrbu i odvodnju d.o.o. bez suglasnosti vjerovnika.

12. Prvostupanjski sud je otklonio osnovanost tog odlučnog tuženikovog prigovora pozivom na pravno shvaćanje Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 3. svibnja 2017. o utjecaju podjele društva kapitala na promjenu stranke u parničnom postupku koje glasi: „Kad je u tijeku parnice nad strankom koja je pravna osoba provedena podjela društva odvajanjem, kad to društvo nije prestalo postojati, ne radi se o univerzalnoj materijalno-pravnoj sukcesiji koja dovodi ex lege do procesno-pravne sukcesije novog društva ili društva preuzimatelja.“ Međutim, iznijeto pravno shvaćanje je prvostupanjski sud u ovoj procesnoj situaciji ovog konkretnog slučaja pogrešno protumačio smatrajući da ono daje tuženiku materijalnu pasivnu legitimaciju; to nije ni pravilno ni dostatno za utvrđenje tuženikove materijalno-pravne legitimacije u ovoj pravnoj stvari. Treba pojasniti da je kod citiranog pravnog shvaćanja odlučno da uslijed takve materijalno- pravne sukcesije ne dolazi po samom zakonu istodobno i do procesno-pravne sukcesije, odnosno do stupanja stjecatelja u pravni položaj stranke u parnici koja za predmet ima imovinu, pravne odnose ili obveze koji su ugovorom o podjeli preneseni na društvo preuzimatelja.

12.1. Dakle, u slučaju odvajanja s osnivanjem tuženik nije prestao postojati, on i dalje zadržava svojstvo stranke. U takvoj se situaciji opće pravno sljedništvo novog društva (čl. 550.a st. 6. Zakona o trgovačkim društvima, „Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22 i 114/22; dalje: ZTD), kao i pravo vjerovnika da do primitka obavijesti o tome na koje je društvo prešla obveza traži ispunjenje od bilo kojeg društva (čl. 550.n st. 4. ZTD-a) – odnosi na materijalno-pravnu odgovornost novog društva, ali ne i na procesna pitanja koja su uređena odredbama Zakona o parničnom postupku. Tužba se na novog tuženika može preinačiti na način da se uz postojećeg obuhvati i novi tuženik, za što je potreban pristanak novog tuženika (čl. 196. st. 2. ZPP-a). Upravo je u tom kontekstu doneseno navedeno pravno shvaćanje. Međutim, u ovoj pravnoj stvari nije došlo do subjektivne preinake tužbe nakon što je na strani tuženika provedena statusna promjena podjele društva Zagrebački holding d.o.o. odvajanja s osnivanjem, jer tužitelj nije na taj način procesnim radnjama disponirao njegovim zahtjevom. To u konačnici znači da je na tuženoj strani društvo koje je uslijed navedene statusne promjene izgubilo materijalno-pravnu pasivnu legitimaciju za konkretnu spornu obvezu što tuženik tijekom postupka osnovano ukazuje.

13. Dakle, statusnom promjenom na strani tuženika odvajanja s osnivanjem, došlo je do podjele društva tuženika prijenosom dijela imovine tog društva koje se dijeli (i ne prestaje) na nova društva, među njima i na društvo Vodoopskrba i odvodnja d.o.o., koje je osnovano radi provođenja odvajanja (čl. 550.a st. 3. ZTD-a) i upisano u sudski registar 8. studenoga 2013.

13.1. Odvajanje s osnivanjem se provodi prijenosom jednog ili više dijelova imovine društva koje se dijeli, a da to društvo ne prestaje, na jedno ili više novih društava koja se osnivaju radi provođenja odvajanja (čl. 550.a st. 3. ZTD-a). Na nova društva koja se osnivaju radi provođenja podjele (nova društva), podjelom prelaze dijelovi imovine, obveza i pravni odnosi društva koje se dijeli, onako kako je to određeno planom podjele (čl. 550.a st. 5. ZTD-a). Upisom podjele u sudski registar nastupa osnovna pravna posljedica te statusne promjene: dijelovi imovine, obveza i pravni odnosi društva koje se dijeli, suglasno planu podjele, sveopćim pravnim sljedništvom prelaze na nova društva (čl. 550.n st. 1. t. 1. ZTD-a).

13.2. U pogledu odgovornosti za obveze društva koje se podijelilo, a nije prestalo postojati, zakonom je propisano da su novoosnovana društva koja su i osnovana radi provođenja te statusne promjene, pa tako i Vodovod i odvodnja d.o.o., sveopći pravni slijednici društva koje se dijeli (tuženika) i ta društva odgovaraju za obveze društva koje se dijeli suglasno odredbama ZTD-a (čl. 550.a st. 6. ZTD-a).

13.3. Odredbom čl. 550.o ZTD-a je propisano da za sve obveze društva koje se dijeli, a koje su nastale do upisa podjele u sudski registar, odgovaraju zajedno s onim društvom na koje je ta obveza prešla suglasno planu podjele, sva ostala društva koja su sudjelovala u podjeli, i to kao solidarni dužnici. Iz Plana podjele od 30. listopada 2013. kojeg je tuženik dostavio u spis i kojeg tužitelj nije dovodio u pitanje proizlazi da je obveza koja je predmet ovoga postupka upisom podjele u sudski registar prešla na društvo Vodoopskrba i odvodnja d.o.o. Tužitelj je unatoč tome što ga je tuženik obavijestio o prijenosu tražbine na društvo Vodoopskrba i odvodnja d.o.o., ustrajao kod zahtjeva istaknutog prema društvu Zagrebački holding d.o.o.. Tužitelj nije zahtjev usmjerio prema novoosnovanom društvu na kojeg je prenesena sporna tražbina o kojoj se vodi ova parnica. Otkad je suglasno Planu podjele ta obveza prešla na novoosnovano društvo, ne postoji solidarna odgovornost svih društava koje sudjeluju u podjeli.

13.4. Konačno, odredbom čl. 550.n ZTD-a izričito je propisano da vjerovnik društva koje se dijeli sve dok nije obaviješten o tome na koje je od novih društava prešla njegova tražbina, može zahtijevati podmirenje od bilo kojeg od njih (st. 4.), kao što i dužnik društva koje se dijeli sve dok nije obaviješten o tome kojem je novom društvu prenesena njegova obveza može valjano ispuniti obvezu bilo kome od njih (st. 3.). Nakon što je tužitelj obaviješten o tome na koje je novoosnovano društvo prešla njegova sporna tražbina od društva koje se dijelilo (tuženik), on više ne može s uspjehom zahtijevati podmirenje tražbine od bilo kojeg društva koje je sudjelovalo u podjeli, već to može učiniti upravo od društva koje je materijalno legitimirano, a to u odnosu na spornu tražbinu nije tuženik. Zato je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari i pogrešno je primijenio citirane odredbe ZTD-a, u vezi s čl. 195. ZPP-a. Prijenosom tražbine koja je predmet ovoga spora na drugu pravnu osobu (na novoosnovano trgovačko društvo nastalo provođenjem statusne promjene kod društva tuženika), tuženik je izgubio pasivnu materijalnopravnu legitimaciju i zato je tužbeni zahtjev neosnovan.

14. Pritom ovaj sud ističe da je prvostupanjski sud pravilno otklonio prigovor nedostatka aktivne legitimacije i subjektivne preinake tužbe, jer je tužitelj od početka parnice ista pravna osoba. Tužiteljev pravni subjektivitet, odnosno procesnu aktivnu legitimaciju potvrđuju isprave u spisu, među kojima podaci iz sudskog registra dostavljeni uz tužiteljev podnesak od 17. listopada 2019., posljedično čemu u ovoj parnici nije došlo do subjektivne preinake tužbe. Osim toga, iz javno dostupnih podataka objavljenih na službenoj internetskoj stranici Europske unije (e- justice.europa.eu), odnosno iz javno objavljenih podataka o pregledu registara trgovačkih društava Njemačke (https://www.unternehmensregister.de) koji je uspostavljen 1. siječnja 2007. kao jedinstveni digitalni informacijski portal, proizlazi da svatko može pregledati taj registar. Iz registra trgovačkih društava proizlazi da je tužitelj registriran pod tvrtkom Schwäbisches Ingenieurbüro für Wasserversorgung und Tiefbau Jellen & Co., OHG, dakle onako kako je i označen u ovoj parnici, registriran je pri sudu District Court Kempten (Allgäu) pod registarskim brojem [registarska oznaka]. Tužitelj je pravna osoba, javno trgovačko društvo, upisan u registar 1. svibnja 1953. Sama činjenica što je tužitelj u tužbi označio skraćenu tvrtku (bez riječi „fur wasserversorgung und Tiefbau“) o čemu registar ne sadrži podatke, pored svega iznijetog ne dovodi u pitanje njegovu legitimaciju.

15. Slijedom navedenog, odluka o tužbenom zahtjevu je potvrđena u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen, no iz drugih razloga (čl. 368. st. 2. ZPP-a), dok je u preostalom dijelu preinakom pobijane presude tužbeni zahtjev odbijen (čl. 373. ZPP-a).

16. Na osnovi uspjeha u parnici, tuženik (a ne tužitelj) ima pravo na naknadu parničnih troškova na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: OT) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15, 118/18 i 51/23). Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, zahtijevane parnične troškove (str. 267. spisa, popis troškova u iznosu od 49.375,00 kn što iznosi 6.553,19 EUR) i radnje koje su bile potrebne za vođenje parnice, ovaj sud na osnovi odredaba čl. 154. i čl. 155. ZPP-a kao i odredbe iz čl. 166. st. 2. ZPP-a, tuženiku jednom odlukom dosuđuje osnovano zatražene troškove postupka za cijeli postupak.

17. Tuženik od zatraženih troškova od 49.375,00 kn / 6.553,19 EUR, ima pravo na naknadu troškova u iznosu od 36.875,00 kn / 4.894,15 EUR i to:

- za sastav podneska od 20. rujna 2019. u iznosu od 500,00 kn po Tbr. 8.3. OT-a (a ne puni zahtijevani iznos, jer nije riječ o podnesku iz Tbr. 8.1. OT-a),

- trošak zastupanja na pet ročišta za glavnu raspravu na kojima su se izvodili dokazi i raspravljalo o glavnoj stvari (7. svibnja 2019., 30. svibnja 2019, 12. rujna 2019., 21. listopada 2019. i 26. studenoga 2019.) u iznosima od po 5.000,00 kn po ročištu, na temelju Tbr. 9.1. OT-a,

- sve uvećano za PDV u iznosu od 6.375,00 kn i sudske pristojbe na odgovor na tužbu od 5.000,00 kn.

17.1. Tuženik ima pravo i na trošak žalbenog postupka za sastav žalbe po Tbr. 10.1. OT-a u iznosu od 6.250,00 kn i PDV u iznosu od 1.562,50 kn te pristojbe na žalbu u iznosu od 4.330,00 kn, ukupno 12.142,50 kn / 1.611,59 EUR.

17.2. Dakle, tuženiku na ime cjelokupnog troška ovoga postupka pripada iznos od 49.017,50 kn, odnosno 6.505,74 EUR.

18. Tuženik nema pravo na naknadu ovih troškova:

- za sastav podneska od 28. lipnja 2016. kojim je odgovorio na prethodnu tužiteljevu žalbu protiv ranije ukinute presude prvostupanjskog suda, budući da nije riječ o radnji koja bi bila nužna za ovu parnicu,

- na puni trošak za sastav podneska od 20. rujna 2019. za koji mu je suđen trošak primjenom Tbr. 8.3. OT-a.

- na trošak pristupa ročišta za objavu presude, budući da na to ročište nije pristupio,

- o troškovima nastalima povodom tužiteljevog prijedloga za povrat prvostupanjski sud odlučio je rješenjem od 30. srpnja 2018.

- nema pravo niti na naknadu troška odgovora na tužiteljevu žalbu o kojoj se odlučivalo u ovom žalbenom postupku u iznosu od 6.250,00 kn / 829,52 EUR, jer to nije radnja koja je bila nužna za ovu parnicu.

18.1. Dakle, od zatraženog iznosa od 49.375,00 kn / 6.553,19 EUR tuženiku ne pripada razlika od 12.500,00 kn / 1.659,04 EUR niti trošak odgovora na žalbu u iznosu od 6.250,00 kn / 829,52 EUR, sveukupno 18.750,00 kn, odnosno iznos od 2.488,55 EUR.

Zagreb, 8. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća

Nevenka Marković