REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-33/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KGM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Roman Bihar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice KG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Vrdoljak, odvjetnik u Zagrebu, radi zaštite od bespravnog uznemiravanja, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-331/2022-3 od 7. srpnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama broj P-745/2019- 26 od 13. siječnja 2022., u sjednici održanoj 8. svibnja 2024.,
r i j e š i o j e :
Tuženici se dopušta revizija protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž- 331/2022-3 od 7. srpnja 2023. u odnosu na sljedeće pravno pitanje:
„Može li za podnošenje zahtjeva za prestanak uznemiravanja temeljem čl. 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14) biti aktivno legitimirana ona osoba koja nije posjednik dijela nekretnine u odnosu na koju traži zaštitu od uznemiravanja ili zaštitu od uznemiravanja može tražiti jedino posjednik stvari?“.
Obrazloženje
1. Tuženica je predložila da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-331/2022-3 od 7. srpnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama broj P-745/2019-26 od 13. siječnja 2022., zbog pravnih pitanja koje smatra važnima za odluku u sporu, jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:
„1. Postoji li dužnost sudova da ispitaju razloge zbog kojih se zahtijeva sudska zaštita i ostvarenje prava za koje je istaknut prigovor postojanja zlouporabe kao i sve okolnosti slučaja, a sve radi ispitivanja osnovanosti istaknutog prigovora zabrane zlouporabe prava? Također, jesu li sudovi u tom slučaju dužni utvrditi: je li ostvarivanje tog prava protivno cilju radi kojeg je ustanovljeno, postoji li ovlaštenikov opravdan interes u ostvarivanju prava te omjer između prouzročene štete i koristi koju svojim ostvarivanjem prava postiže njezin ovlaštenik, odnosno nanosi štetu drugom ovlašteniku subjektivnog prava?
2. Može li za podnošenje zahtjeva za prestanak uznemiravanja temeljem čl. 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014.) biti aktivno legitimirana ona osoba koja nesporno nije posjednik dijela nekretnine u odnosu na koju traži zaštitu od uznemiravanja ili zaštitu od uznemiravanja može tražiti jedino posjednik stvari?
3. Je li za primjenu odredbe čl. 167. st. 2. Zakona o vlasništvu nužno dokazati vlasništvo stvari u odnosu na koju se traži zaštita od uznemiravanja ili su ipak moguće iznimke? Ako su iznimke moguće, o kojim se iznimkama radi?
4. Kada sudovi tvrde da nekome pripada zaštita s osnova “prava korištenja” jesu li sudovi, u slučaju kad protustranka osporava postojanje te ovlasti, temeljem ustaljene prakse Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava koji priznaju pravo na žalbu, djelotvoran pravni lijek te obrazloženu sudsku odluku kao aspektu prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava i čl. 6. Konvencije kao i odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a i čl. 375. st. 1. ZPP-a, određeno navesti pravni institut odnosno normu iz koje proizlazi ta ovlast na korištenje stvari?
5. Kad stranka u sudskom postupku zahtjevu odnosno pravu protustranke suprotstavi svoje temeljno ljudsko pravo na način da zatraži zaštitu tog svojeg temeljnog ljudskog prava zajamčenog i zaštićenog Ustavom Republike Hrvatske (Ustav Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 85/10. - službeni pročišćeni tekst, 5/14.) te Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Objava: Zakon o potvrđivanju Protokola br. 15 kojim se mijenja i dopunjuje Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, "Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 13-69/17), što uključuje i prigovor povrede prava na poštovanje doma (čl. 34. Ustava i čl. 8. Konvencije) te prigovor povrede prava na zaštitu dostojanstva (čl. 35. Ustav-a RH-a), postoji li u tom slučaju dužnost sudova da, temeljem odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a i čl. 375. st. 1. ZPP-a, konstatiraju postojanje takvih prigovora i zahtjeva stranke te da potom radi uspostave pravične ravnoteže stranaka i donošenja odluke o tome koje pravo preteže onda kad postoji konkurencija prava stranaka, provedu test razmjernosti odnosno da utvrde - je li miješanje u pravo stranke zakonito, teži li se legitimnom cilju, je li miješanje nužno i razmjerno legitimnom cilju kojem se težilo odnosno je li stranci time nametnut prekomjerni (nerazmjeran) pojedinačni teret?“.
1.1. Kao razloge koje smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, tuženica se pozvala na različitu praksu revizijskog i praksu viših sudova smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u tim odlukama.
2. Tužiteljica u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije osporava navode tuženice i predlaže prijedlog odbaciti, podredno odbiti.
3. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da je pravno pitanje naznačeno u izreci rješenja, važno za odluku u ovome sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, budući da je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse revizijskog suda – odluka broj Rev-2930/2017-2 od 7. srpnja 2021., a niti sudska praksa viših sudova nije jedinstvena (odluka Županijskog suda u Dubrovniku broj 346/2004 od 8. lipnja 2006.).
4. U odnosu na preostala postavljena pitanja i povredu temeljnih ljudskih prava smatra se da je prijedlog povučen (članak 389.b stavak 3. ZPP).
5. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 389.b stavak 3. ZPP, odlučiti kao u izreci rješenja.
Zagreb, 8. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
