Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl.br. 20 Gž-545/2021

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća te Ksenije Dimec, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. T. pok. M., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik D. Ž., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š., Š. i G., Pisarnica Blato, protiv tuženih 1. M. K., OIB: …, iz K., K. i 2. M. K. T., OIB: …, iz Č., kbr. …, koje zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik iz Z., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, rješavajući žalbu tuženih izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli, posl. br. P-369/2020 od 13. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 8. svibnja 2024.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli, posl. br. P-369/2020 od 13. siječnja 2021. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1.Citiranom presudom raskinut je ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između tužitelja i 2. tužene, kao primatelja uzdržavanja, te 1. tuženika, kao davatelja uzdržavanja, a koji je Ugovor ovjeren pred Općinskim sudom u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, dana 8. ožujka 2018. pod posl.br. R2-59/18 i naloženo je tuženicima da tužitelju naknade parnični trošak u iznosu od 4.150,00 kn.

2.Protiv citirane presude žalbu su podnijeli tuženici iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN; 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11, u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda ukine.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se raskine Ugovor o doživotnom uzdržavanju kojeg su zaključili on i tužena na strani primatelja uzdržavanja sa 1. tuženikom kao davateljem uzdržavanja, koji je Ugovor ovjeren pred Općinskim sudom u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, dana 8. ožujka 2018. pod posl.br. R2- 59/18.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelj I. T. i drugotužena M. K. T. supružnici koji stanuju u Č. u kući koja je u zemljišnoj knjizi upisana na ime tužitelja iako je među strankama neprijeporno da je ta imovina dijelom stečena i u braku; da je prvotuženik M. K. sin drugotužene iz njenog prvog braka i da on živi i radi u K., a u H. da dolazi povremeno; da je dana 8. ožujka 2018. zaključen i ovjeren Ugovor o doživotnom uzdržavanju između primatelja uzdržavanja I. T. (tužitelja) i M. K. T. (drugotužene), s jedne strane, te davatelja uzdržavanja M. K. (prvotuženika), s druge strane; da se člankom 1. i 2. spomenutog Ugovora davatelj uzdržavanja obvezao uzdržavati i pomagati primatelje uzdržavanja i to brinuti se o prehrani, uređenju i pospremanju kuće, održavanju odjeće i obuće, materijalno ih i novčano pomagati, u slučaju nemoći ili bolesti skrbiti o njima u svim potrebama i o njihovom liječenju, odnositi se prema njima sa dužnim poštovanjem i ljubavlju te ih po smrti sahraniti prema mjesnim običajima; da su odnosi među strankama u vrijeme sklapanja Ugovora bili dobri; da je krajem ožujka 2020. u H. doputovao brat prvotuženika D. K. koji inače živi i radi u N. i da je zbog proglašene pandemije corona virusom D. K. bio obvezan nakon dolaska dva jedna provesti u samoizolaciji; da su se tužitelj i njegova supruga najprije suglasili da D. K. boravi kod njih u kući, no kada je tužitelj saznao za potrebu samoizolacije i potencijalnu opasnost od zaraze, da se prestrašio za svoje zdravlje te nije želio ostati u istoj kući i da je tim povodom jednu noć proveo u svom automobilu da bi nakon toga zatražio i pomoć stožera Civilne zaštite Grada K., a slijedeća dva tjedna da je boravio u poljskoj kućici u Č. uz odobrenje vlasnika M. Š. o čemu je telefonom obavijestio prvotuženika koji mu je kazao da on tu ne može ništa promijeniti obzirom da nije riječ o njegovoj kući. Prvostupanjski sud utvrđuje da su se nakon ovog događaja znatno poremetili odnosi između tužitelja i prvotuženika, te da je među njima prestao svaki kontakt i da su se zbog svega toga narušili i međusobni odnosi među supružnicima tj. između tužitelja i drugotužene. Zaključno prvostupanjski sud utvrđuje da je prvotuženik suglasan da se Ugovor raskine te da smatra da zbog međusobnog nepovjerenja i svih novonastalih okolnosti Ugovor nije održiv.

6.2. Prvostupanjski sud se poziva na odredbu čl. 583. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15; dalje ZOO) i utvrđuje da ugovorne strane ni prije sklapanja Ugovora nisu živjele zajedno obzirom da prvotuženik sada živi i radi u K., a samim Ugovorom nije utvrđena zajednica života. Međutim, iako nije ugovorena zajednica života, obveza doživotnog uzdržavanja da se sastoji u kontinuiranom osobnom kontaktu koji uključuje svakodnevnu skrb, prehranu, higijenu, liječenje isl. i da kod ovakvih ugovornih obveza odnosi među strankama moraju biti korektni i humani, tim više jer je tužitelj osoba u dobi od 82 godine pa je posve opravdano očekivati da on kroz određeno vrijeme neće više moći sam brinuti o sebi nastupom bolesti ili nemoći te će mu biti potrebna svakodnevna skrb. Prvostupanjski sud utvrđuje da su se odnosi među strankama znatno poremetili nakon ožujka 2020. te da više nema nikakvog kontakta između tužitelja i prvotuženika koji da je s tužiteljem prestao kontaktirati i telefonom i nema namjeru nastaviti izvršavati ovakav Ugovor. I drugotužena da potvrđuje da je ovakav Ugovor neodrživ, da su se čak poremetili i odnosi između nje i supruga i da tužitelj živi u istoj kući zajedno s njom, no da se izdvojio u zaključanu sobu.

6.3. Imajući u vidu ovakve iskaze tuženih, te pravo stranaka Ugovora da odlučuju o njegovu prestanku, prvostupanjski sud utvrđuje da su tuženi suglasni da se Ugovor o doživotnom uzdržavanju raskine. No, jednako tako zbog novonastalih okolnosti tužitelju da pozivom na odredbu čl. 583. st. 2. i 3. ZOO-a pripada pravo zahtijevati raskid ugovora jer je očito da je izgubio povjerenje u prvotuženika kao davatelja uzdržavanja, da je potpuno prekinut njihov međusobni kontakt, da prvotuženik jasno navodi da neće više izvršavati ugovorenu obvezu, a time je ozbiljno dovedena u pitanje svrha postojećeg Ugovora. Pri tome prvostupanjski sud napominje da je cilj ovakvog pravnog posla osiguranje mirne starosti primatelja uzdržavanja, a kod ovako narušenih međusobnih odnosa i jasno iskazane namjere da se Ugovor neće ubuduće izvršavati, da je takva svrha promašena. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev.

7. Osnovano navode tuženici u žalbi da prvostupanjski sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pa je stoga presudu valjalo ukinuti.

8.1.1. Naime, odredbom čl. 583. st. 1. ZOO-a, propisano je da ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju i nakon što je počelo njegovo ispunjenje. Ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju strane žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postaje nepodnošljiv, svaka strana može zahtijevati od suda da raskine ugovor (st. 2.). Prema stavku 3. istog članka svaka stranka može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava svoje obveze.

8.1.2. Dakle, citiranom odredbom propisana su tri različite osnove za raskid ugovora o doživotnom osiguranju sa različitim pretpostavkama.

8.2.1. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži raskid Ugovora zbog neispunjenja. S obzirom na takav sadržaj tužbenog zahtjeva, prvostupanjski se sud trebao usredotočiti jedino na utvrđivanje postoje li pretpostavke za raskid Ugovora zbog neispunjenja. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev neosnovano kombinirajući sva tri razloga za raskid ugovora (sporazum, pogoršanje odnosa i neispunjenje obveza), iako je morao odlučivati samo o postojanju pretpostavki za raskid Ugovora zbog neispunjenja. Pri tome valja dodati da parnične stranke nisu ugovorile zajednicu života, pa stoga nije moguće tražiti raskid ugovora zbog pogoršanja odnosa. Prema mišljenju ovog suda, sama izjava prvotuženika da više nije zainteresiran za predmetni Ugovor nije relevantna jer proizlazi da bi prvotuženik bio voljan sporazumno raskinuti predmetni Ugovor, time da osporava sve navode iz tužbe (koji se svode na to da nije izvršavao ugovorne obveze). Uostalom, da su stranke odlučile sporazumno raskinuti Ugovor, u tom slučaju ne bi tužitelj zatražio sudsku zaštitu.

8.2.2. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i u odnosu na drugotuženu bez ikakvog obrazloženja svoje odluke, iako je upitna njezina pasivna legitimacija jer je ona primateljica uzdržavanja, a traži se raskid ugovora zbog neispunjenja obveze.

8.3. Stoga će u nastavku postupka prvostupanjski sud donijeti novu, zakonitu odluku u vezi tužbenog zahtjeva kojim se traži raskid Ugovora zbog neispunjenja.

9. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe članka 370. ZPP-a.

U Rijeci, 8. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin v.r.